Djela apostolska
1
1 Prvo izvješće sam, Teofile, sačinio o svemu što je Isus počeo i činiti i naučavati
2 do dana kojega je bio uznesen, nakon što je po Duhu Svetome dao zapovijedi apostolima koje bijaše izabrao,
3 kojima se nakon svoje muke i pokazao živ mnogim neporecivim dokazima: četrdeset dana im se ukazivao i govorio o onome što se tiče kraljevstva Božjega.
4 I dok je bio s njima, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalem, nego čekaju na Očevo obećanje “koje ste”, reče, “čuli od mene.
5 Ivan je krstio vodom, ali vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.”
6 Stoga ga, kada se okupiše, upitaše, rekavši: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelu?”
7 I reče im on: “Nije vaše znati vremena ili trenutke koje je Otac odredio svojom vlašću.
8 Nego, primit ćete silu nakon što Duh Sveti siđe na vas i bit ćete mi svjedoci i u Jeruzalemu i po svoj Judeji, i u Samariji i sve do nakraj zemlje.”
9 I, rekavši to, dok su oni gledali on bî uzdignut i oblak ga ote njihovu pogledu.
10 I dok su netremice gledali u nebo kako on uzlazi, gle, stadoše kraj njih dva čovjeka u bijeloj odjeći
11 i rekoše im: “Ljudi, Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, doći će na isti način kao što ste ga vidjeli da odlazi na nebo.”
12 Tada se vratiše u Jeruzalem s brda zvanog Maslinsko, koje je od Jeruzalema udaljeno jedan subotnji hod.
13 Kada su ušli, uspeše se u gornju sobu gdje su boravili: i Petar, i Jakov, i Ivan, i Andrija, Filip, i Toma, Bartolomej, i Matej, Jakov, sin Alfejev, i Šimun Revnitelj, i Juda, brat Jakovljev.
14 Svi oni bijahu jednodušno ustrajni u molitvi i zaklinjanju zajedno sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom.
15 I ustade tih dana Petar među učenicima (a bijaše zajedno oko stotinu i dvadeset imena) i reče:
16 “Ljudi i braćo, trebao se ispuniti odjeljak Pisma što ga je prorekao Duh Sveti na usta Davidova o Judi, koji je bio vodič onima koji uhvatiše Isusa.
17 Jer on se ubrajao među nas i bijaše zadobio udio u ovoj službi.
18 Taj je, dakle, stekao njivu plaćom za nepravednost te se, stropoštavši se naglavce, raspukao po sredini i prosula mu se sva utroba.
19 I postalo je to poznato svim stanovnicima Jeruzalema, tako da se ona njiva na njihovu jeziku naziva Akeldama, to jest ‘Njiva krvi’.
20 Jer je u Knjizi psalama zapisano: ‘Dom njegov neka opusti, neka u njemu nitko ne prebiva; i neka njegovo nadgledništvo preuzme drugi.’
21 Stoga od ovih ljudi koji bijahu s nama sve vrijeme što je među nama ulazio i izlazio Gospodin Isus,
22 počevši od Ivanova krštenja pa sve do dana kada je bio uzet od nas, jedan treba biti određen da zajedno s nama bude svjedokom njegova uskrsnuća.”
23 I postaviše dvojicu: Josipa zvanog Barsaba, koji bijaše nazvan Just, i Matiju.
24 I pomoliše se te rekoše: “Ti, Gospodine, koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži kojega si od ove dvojice izabrao
25 da primi udio u ovoj službi i apostolstvu, od kojega je Juda, sagriješivši, otpao da ode na svoje mjesto.”
26 I dadoše svoje kocke; i pade ždrijeb na Matiju pa on bî pribrojen jedanaestorici apostola.
2
1 I kada je napokon došao dan Pedesetnice, bijahu svi jednodušno na istome mjestu.
2 I dođe iznenada hûk s neba, kao kada navali silan vjetar, i ispuni svu kuću u kojoj su sjedili.
3 I ukazaše im se razdijeljeni jezici kao od ognja te se spustiše na svakoga od njih.
4 I napuniše se svi Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im je Duh davao govoriti.
5 A u Jeruzalemu su boravili Židovi, pobožni ljudi iz svakog naroda pod nebom.
6 A kada se proširio glas o tome, okupi se mnoštvo; i bijahu zbunjeni, jer ih je svatko čuo gdje govore njegovim jezikom.
7 I bijahu svi zadivljeni pa zapanjeni govorahu jedan drugome: “Gle, nisu li svi ti koji govore Galilejci?
8 Pa kako ih čujemo svaki na svome jeziku u kojemu smo rođeni?
9 Parti, i Međani, i Elamljani, i stanovnici Mezopotamije i Judeje, i Kapadocije, Ponta, i Azije,
10 Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Cirene, pridošli Rimljani, Židovi i obraćenici na židovstvo,
11 Krećani i Arapi, svi ih čujemo da na našim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima.”
12 I bijahu svi zadivljeni te u nedoumici jedan drugome govorahu: “Što bi to moglo značiti?”
13 A drugi, podrugujući se, rekoše: “Puni su novoga vina.”
14 No Petar, ustavši zajedno s Jedanaestoricom, podigne glas i reče im: “Judejci i svi vi koji boravite u Jeruzalemu, neka vam je znano ovo i riječi moje poslušajte:
15 Jer nisu ovi pijani, kao što vi smatrate, budući da je tek treći sat dana,
16 nego je to ono što je rečeno po proroku Joelu:
17 ‘I bit će u posljednje dane, govori Bog, da ću izliti od Duha svojega na svako tijelo: i proricat će sinovi vaši i kćeri vaše, i mladići će vaši gledati viđenja i starci će vaši snove sanjati.
18 A i na sluge ću svoje i na svoje sluškinje izliti od Duha svojega u one dane i oni će prorokovati.
19 I pokazat ću čudesa na nebu gore i znamenja na zemlji dolje; krv, i oganj, i sukljanje dima:
20 sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv, prije negoli dođe dan Gospodinov, velik i znamenit.
21 I bit će spašen tko god zazove ime Gospodinovo.’
22 Ljudi, Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega je Bog među vama potvrdio silnim djelima, čudesima i znamenjima koja je Bog po njemu učinio usred vas, kao što i sami znate,
23 njega ste, predana po Božjem odlučenom naumu i predznanju, uhvatili i bezakoničkim rukama razapeli i pogubili.
24 Njega je Bog uskrisio oslobodivši ga muke smrti, jer nije bilo moguće da ga ona zadrži.
25 Jer David za njega govori: ‘Gledah Gospodina svagda pred svojim licem, jer mi je zdesna da ne posrnem.
26 Stoga mi se raduje srce i kliče jezik; štoviše, i tijelo će moje počivati u nadi:
27 jer mi nećeš ostaviti dušu u paklu ni dopustiti da tvoj Svetac ugleda raspadanje.
28 Obznanio si mi putove života, ispunit ćeš me radošću svoga lica.’
29 Ljudi i braćo, dopustite da vam otvoreno kažem za praoca Davida da je i umro i pokopan je, i njegov je grob kod nas sve do ovoga dana.
30 Budući da je bio prorok i da je znao da mu se zakletvom zakleo Bog da će od ploda njegovih slabina podići Krista po tijelu, da sjedi na njegovu prijestolju,
31 unaprijed je vidio i prorekao za Kristovo uskrsnuće da mu nije ostavljena duša u paklu niti mu je tijelo vidjelo raspadanje.’
32 Toga Isusa uskrisio je Bog, čemu smo svi mi svjedoci.
33 Desnicom, dakle, Božjom uzvišen, i primivši od Oca obećanje Duha Svetoga, izlio je ovo što sada gledate i slušate.
34 Jer David nije uzašao na nebesa; jer sâm govori: ‘Reče GOSPODIN Gospodinu mojemu: Sjedni mi zdesna
35 dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje tvojim nogama.’
36 Pouzdano, dakle, neka znade sav dom Izraelov da je Bog učinio i Gospodinom i Kristom toga Isusa kojega ste vi razapeli.”
37 Kada oni to čuše, probode ih u srcu pa rekoše Petru i ostalim apostolima: “Ljudi i braćo, što da učinimo?”
38 Tada im Petar reče: “Pokajte se, i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha i primit ćete dar Svetoga Duha.
39 Jer za vas je ovo obećanje i za djecu vašu, i za sve one izdaleka koje god pozove Gospodin, Bog naš.”
40 I mnogim je drugim riječima svjedočio i poticao ih govoreći: “Spasite se od ovog pokvarenog naraštaja.”
41 Tada oni koji radosno prihvatiše njegovu riječ bijahu kršteni; i bî im toga dana pridodano oko tri tisuće duša.
42 I bijahu postojani u apostolskom nauku, i zajedništvu, i u lomljenju kruha, i u molitvama.
43 I obuze strah svaku dušu, jer su se po apostolima zbivala mnoga čudesa i znamenja.
44 I svi koji vjerovahu bijahu zajedno i sve im bijaše zajedničko.
45 I sva su imanja i dobra prodavali i dijelili svima, kako je kome trebalo.
46 I svaki dan su postojano i jednodušno boravili u Hramu i lomili kruh po kućama te zajednički uzimali hranu u radosti i prostodušnosti srca
47 hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. A Gospodin je svakodnevno pridruživao crkvi one koji su bili spašeni.
3
1 A Petar i Ivan uzlazili su zajedno u Hram u deveti molitveni sat.
2 I upravo donošahu nekoga čovjeka hroma od majčine utrobe, kojega bi svaki dan postavljali kod hramskih vrata zvanih Krasna da prosi milostinju od onih što ulaze u Hram,
3 koji, ugledavši Petra i Ivana kada su htjeli ući u Hram, zaiska milostinju.
4 Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: “Pogledaj nas.”
5 I zagleda se on u njih očekujući da će dobiti nešto od njih.
6 Tada Petar reče: “Srebra ni zlata nemam; ali ono što imam, to ti dajem: U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj.”
7 I uhvati ga za desnu ruku te ga pridigne, a ovomu odmah ojačaše stopala i gležnjevi.
8 I poskoči on te stade na noge, prohoda i uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga.
9 I vidje ga sav narod gdje hoda i hvali Boga.
10 I prepoznaše da je to onaj koji je zbog milostinje sjedio kod Krasnih vrata Hrama te bijahu ispunjeni čuđenjem i zapanjeni zbog onoga što mu se dogodilo.
11 A kako se ozdravljeni hromak držao Petra i Ivana, sav se narod zapanjen strča k njima u trijem zvan Salomonov.
12 Vidjevši to, Petar odgovori narodu: “Ljudi, Izraelci, što se ovome čudite? ili što nas gledate kao da smo svojom snagom ili pobožnošću učinili da ovaj prohoda?
13 Bog Abrahamov, i Izakov, i Jakovljev, Bog naših otaca, proslavio je svoga Sina, Isusa, kojega ste vi predali i odrekli ga se pred Pilatom kada je on već odlučio pustiti ga.
14 Ali vi ste se Sveca i Pravednika odrekli i zaiskali da vam se daruje ubojica,
15 a Kneza života ubili. Njega je Bog uskrisio od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.
16 I, po vjeri u njegovo ime, to je ime dalo snagu ovomu koga gledate i poznajete: vjera koja je po Njemu dala je ovome ovo potpuno zdravlje naočigled vama svima.
17 A sada, braćo, znam da ste to učinili iz neznanja, kao i vaši glavari.
18 Ali Bog je tako ispunio ono što je unaprijed bio navijestio po ustima svih svojih proroka: da će Krist trpjeti.
19 Pokajte se, stoga, i obratite da se izbrišu vaši grijesi kada od Gospodinove prisutnosti dođu razdoblja okrepe
20 i on pošalje onoga koji vam je već prije propovijedan: Isusa Krista,
21 koga nebo treba primiti do vremena obnove svega, što je od postanka svijeta govorio Bog na usta svih svojih svetih proroka.
22 Jer Mojsije je, uistinu, rekao ocima: ‘Proroka poput mene podići će vam Gospodin Bog vaš od vaše braće; njega slušajte u svemu što god vam reče.
23 Svaka duša koja ne posluša toga proroka, iskorijenit će se iz naroda.’
24 Jest, i svi proroci koji su govorili, od Samuela i oni koji su uslijedili, jednako su tako prorekli ove dane.
25 Vi ste djeca prorokâ i saveza koji je Bog sklopio s našim ocima, rekavši Abrahamu: ‘U tvome će sjemenu biti blagoslovljena sva plemena zemlje.’
26 Vama je najprije Bog podigao svog Sina, Isusa, poslavši ga da vas blagoslivlja obraćajući svakoga od vas od njegove zloće.”
4
1 I dok su oni još govorili narodu, priđoše im svećenici, zapovjednik Hrama i saduceji.
2 Uznemireni što naučavaju narod i po Isusu propovijedaju uskrsnuće od mrtvih,
3 pograbiše ih i baciše u pritvor do sutradan, jer već bijaše večer.
4 Ipak, mnogi od onih koji su čuli riječ povjerovaše; i bijaše broj muškaraca oko pet tisuća.
5 A sutradan se njihovi glavari, i starješine, i pismoznanci,
6 i veliki svećenik Ana, i Kajfa, i Ivan, i Aleksandar, i svi koji bijahu od roda velikoga svećenika, okupiše u Jeruzalemu.
7 I, postavivši ih u sredinu, upitaše ih: “Kojom snagom ili po kojem ste imenu vi to učinili?”
8 Tada im Petar, pun Duha Svetoga, reče: “Glavari naroda i starješine Izraela,
9 ako nas danas saslušavate zbog dobra djela učinjena nemoćnu čovjeku, po kojemu je ovaj ozdravljen,
10 neka bude znano svima vama i svemu Izraelovu narodu, da po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi razapeli, kojega je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu ovaj stoji pred vama zdrav.
11 On je kamen koji ste vi graditelji prezreli, ali koji je postao glavni kamen ugaoni.
12 I nema ni u kome drugom spasenja: jer nema pod nebom drugoga imena danog ljudima po kojemu se moramo spasiti.”
13 A kada vidješe Petrovu i Ivanovu neustrašivost, a uviđali su da su to ljudi neobrazovani i neuki, stadoše se čuditi, jer su ih prepoznali kao one koji bijahu s Isusom.
14 No vidjevši gdje s njima stoji ozdravljeni čovjek, nisu imali što protusloviti.
15 Zapovjedivši im da se izdvoje iz Vijeća, počeše međusobno raspravljati,
16 rekavši: “Što da učinimo tim ljudima? Jer dogodilo se po njima značajno čudo poznato svim stanovnicima Jeruzalema, i ne možemo ga nijekati.
17 Ali da se to još više ne razglasi među narodom, strogo im zaprijetimo da odsada nikome ne govore u to ime.”
18 I pozvaše ih i zapovjediše im da više nipošto ne govore ni ne naučavaju u Isusovo ime.
19 No Petar i Ivan im odgovoriše, rekavši: “Prosudite je li pravo pred Bogom slušati vas više negoli Boga.
20 Jer mi ne možemo drugo negoli govoriti ono što smo vidjeli i čuli.”
21 Oni pak im, ne našavši ništa za što bi ih kaznili, ponovno strogo zaprijetiše te ih pustiše zbog naroda, jer su svi slavili Boga zbog onoga što se zbilo.
22 Jer čovjeku na kojemu se dogodilo to čudo ozdravljenja bijaše preko četrdeset godina.
23 Nakon što bijahu pušteni, odoše k svojima i ispripovijedaše sve što su im rekli svećenički glavari i starješine.
24 A kada oni to čuše, jednodušno podigoše glas Bogu i rekoše: “Gospodaru, ti si Bog, koji je stvorio nebo, i zemlju, i more, i sve što je u njima.
25 Ti si na usta svoga sluge Davida rekao: ‘Zašto bijesne pogani i narodi ispraznosti zamišljaju?’
26 Ustadoše kraljevi zemaljski i knezovi se zajedno okupiše protiv Gospodina i protiv njegova Krista.
27 Udružiše se, uistinu, protiv tvoga svetoga djeteta, Isusa, koga si pomazao, Herod i Poncije Pilat zajedno s poganima i svim izraelskim narodom,
28 da učine ono što je tvoja ruka i tvoja volja predodredila da se dogodi.
29 A sada, Gospodine, pogledaj njihove prijetnje i daj svojim slugama da sa svom smjelošću govore tvoju riječ,
30 pružajući svoju ruku da ozdravlja i da se zbivaju znamenja i čudesa po imenu tvoga svetoga djeteta Isusa.”
31 Kada se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu okupljeni i svi se napuniše Duhom Svetim te sa smjelošću govorahu riječ Božju.
32 A mnoštvo onih koji su povjerovali bijaše jedno srce i jedna duša; i ni jedan od njih nije svojim nazivao ništa od onoga što je posjedovao, nego im sve bijaše zajedničko.
33 Apostoli pak su s velikom silom davali svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa; i bijaše velika milost nad svima njima.
34 Doista, nitko među njima nije oskudijevao: jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih, a utrške od prodanoga donosili
35 i stavljali pred noge apostolima; i dijelilo se svakome prema njegovoj potrebi.
36 A Joso, od apostola prozvan Barnaba (što prevedeno znači Sin utjehe), Levit, rodom Cipranin,
37 posjedovao je njivu, prodao je te donio novac i stavio ga pred noge apostolima.
5
1 A neki čovjek imenom Ananija, sa svojom ženom Safirom proda imanje
2 i zadrža dio utrška, s čime je bila upoznata i njegova žena, a samo dio donese i stavi pred noge apostolima.
3 No Petar mu reče: “Ananija, zašto je Sotona ispunio tvoje srce da slažeš Duhu Svetome i da odvojiš dio utrška od zemlje?
4 Dok je ostalo, nije li tvoje bilo? i nakon što je prodano, nije li bilo u tvojoj vlasti? Zašto si smislio takvo što u srcu? Nisi slagao ljudima, nego Bogu.”
5 Čuvši te riječi, Ananija se sruši i izdahne; i obuze silan strah sve one koji su to čuli.
6 I ustadoše mladići, zamotaše ga, izniješe i pokopaše.
7 Otprilike tri sata nakon toga uđe njegova žena ne znajući što se zbilo.
8 I odgovori joj Petar: “Reci mi, jeste li za toliko prodali zemlju?” Ona reče: “Jest, za toliko.”
9 I odgovori joj Petar: “Zašto ste se složili iskušati Gospodinova Duha? Evo na vratima nogu onih koji su ti pokopali muža; i tebe će iznijeti.”
10 Ona se odmah sruši do njegovih nogu i izdahnu. I uđoše oni mladići i nađoše je mrtvu; i izniješe je i pokopaše uz njezina muža.
11 I dođe velik strah na svu crkvu i na sve one koji su to čuli.
12 Po rukama apostolâ događala su se mnoga znamenja i čudesa u narodu (i svi su se oni jednodušno okupljali u Salomonovu trijemu.
13 Od ostalih im se nitko nije usuđivao pridružiti, ali ih je narod veličao.
14 I sve je više vjernika dodavano Gospodinu; mnoštvo muževa i žena),
15 tako da su na ulice iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljke i postelje ne bi li barem Petrova sjena, kada on prolazi, osjenila koga od njih.
16 A okupljalo se i mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema donoseći bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi, i svaki bi od njih bio ozdravljen.
17 Digne se tada veliki svećenik i svi oni koji bijahu s njim (to jest saducejska sljedba) i ispuniše se srdžbom.
18 I pohvataše apostole te ih staviše u javni zatvor.
19 Ali Gospodinov anđeo noću otvori vrata zatvora te ih izvede, i reče:
20 “Idite stanite u Hramu i govorite narodu sve riječi ovoga života.”
21 Čuvši to, uđoše oni u zoru u Hram i naučavahu. Ali dođe veliki svećenik i oni koji bijahu s njim te sazvaše Vijeće i sve starješinstvo djece Izraelove pa poslaše u zatvor da ih se dovede.
22 No kada podložnici dođoše i ne nađoše ih u zatvoru, vratiše se i izvijestiše,
23 rekavši: “Zatvor smo našli sa svom pomnjom zatvoren, i čuvare gdje stoje vani pred vratima, ali kada smo otvorili, unutra nismo našli nikoga.”
24 Kada veliki svećenik i zapovjednik Hrama i svećenički glavari čuše te riječi, obuze ih nedoumica što bi od toga moglo nastati.
25 Tada pristigne netko i dojavi im, rekavši: “Eno, ljudi koje ste bacili u tamnicu stoje u Hramu i poučavaju narod.”
26 Tada zapovjednik ode zajedno s podložnicima i dovede ih, ali ne na silu, jer se bojahu naroda da ih ne kamenuje.
27 Dovevši ih, postaviše ih pred Vijeće. I upita ih veliki svećenik,
28 rekavši: “Nismo li vam strogo zabranili da naučavate u to ime? a gle, vi ste napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navesti krv toga čovjeka.”
29 Tada im Petar i ostali apostoli odgovoriše i rekoše: “Trebamo se više pokoravati Bogu negoli ljudima.
30 Bog naših otaca uskrisio je Isusa, koga ste vi pogubili i objesili na drvo.
31 Njega je Bog svojom desnicom uzvisio za Kneza i Spasitelja da dade pokajanje Izraelu i oproštenje grijehâ.
32 I mi smo njegovi svjedoci za to; kao i Duh Sveti, kojega je Bog dao onima koji mu se pokoravaju.”
33 Kada oni to čuše, razgnjeviše se te se stadoše dogovarati da ih ubiju.
34 Tada ustade u Vijeću neki farizej po imenu Gamaliel, učitelj Zakona cijenjen u svemu narodu, i zapovjedi da apostole na trenutak izvedu;
35 i reče im: “Ljudi, Izraelci, budite oprezni što kanite učiniti s tim ljudima.
36 Jer prije ovih dana ustao je Teuda tvrdeći za sebe da je netko, i pridružilo mu se na broj oko četiri stotine ljudi: on je bio smaknut i raspršili su se svi koji su mu se pokoravali i nestali su.
37 Nakon njega u dane popisa ustao je Juda Galilejac i odvukao mnogo naroda za sobom: i on je propao te su se raspršili svi koji su mu se pokoravali.
38 I kažem vam sada: Okanite se ovih ljudi i pustite ih: jer ako je od ljudi taj naum ili to djelo, propast će;
39 ali ako je od Boga, nećete ga moći uništiti, osim da se sami i u ratu protiv Boga ne nađete.”
40 I složiše se s njim te apostolima, kada ih dozvaše i išibaše, zapovjediše da ne govore u Isusovo ime pa ih pustiše.
41 Oni pak odoše ispred Vijeća radujući se što su bili smatrani dostojnima podnijeti sramotu za Njegovo ime.
42 I svaki dan u Hramu i u svakoj kući nisu prestajali naučavati i propovijedati Isusa Krista.
6
1 U one dane, kada se povećavao broj učenika, Židovi grčkoga jezika počeše mrmljati protiv Hebreja zato što su u svagdanjem posluživanju zanemarivane njihove udovice.
2 Dvanaestorica tada sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: “Nije pravo da mi napustimo riječ Božju i služimo stolovima.
3 Stoga pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha Svetoga i mudrosti, koje ćemo postaviti nad tom službom,
4 a mi ćemo se trajno predati molitvi i službi riječi.”
5 I svidje se ta riječ svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, i Filipa, i Prohora, i Nikanora, i Timona, i Parmena, i Nikolu, antiohijskoga obraćenika na židovstvo,
6 koje postaviše pred apostole, a oni, pomolivši se, položiše na njih ruke.
7 I širila se riječ Božja te se uvelike množio broj učenika u Jeruzalemu; i veliko se mnoštvo svećenika pokoravalo vjeri.
8 A Stjepan je, pun vjere i snage, činio velika čudesa i znamenja u narodu.
9 Tada se digoše neki iz sinagoge koja se naziva Sinagogom Slobodnjaka, i Cirenaca, i Aleksandrinaca, i onih iz Cilicije i Azije, te počeše raspravljati sa Stjepanom.
10 I ne mogahu se oduprijeti mudrosti i duhu po kojemu je on govorio.
11 Tada nagovoriše neke ljude da izjave: “Čuli smo ga kako govori pogrdne riječi protiv Mojsija i protiv Boga.”
12 I pobuniše oni narod, starješine i pismoznance te navališe na nj, pograbiše ga i odvukoše u Vijeće.
13 I namjestiše lažne svjedoke, koji rekoše: “Ovaj čovjek ne prestaje govoriti hule protiv ovoga svetoga mjesta i Zakona.
14 Jer čuli smo ga govoriti da će Isus Nazarećanin razvaliti ovo mjesto i promijeniti običaje koje nam je predao Mojsije.”
15 I upriješe pogled u njega svi koji su sjedili u Vijeću te opaziše da mu je lice kao u anđela.
7
1 Tada veliki svećenik reče: “Je li to tako?”
2 I reče on: “Ljudi, braćo i oci, poslušajte: Bog slave ukazao se našem ocu Abrahamu dok on bijaše u Mezopotamiji, prije negoli se nastanio u Haranu,
3 i rekao mu: ‘Iziđi iz svoje zemlje, i iz roda svojega, i dođi u zemlju koju ću ti pokazati.’
4 Tada je on izišao iz zemlje Kaldejaca i nastanio se u Haranu. Odande ga je, nakon smrti njegova oca, preselio u ovu zemlju u kojoj vi sada boravite.
5 I nije mu dao u njoj nimalo baštine, ni toliko da položi stopalo, no obećao je dati mu je u posjed, i njegovu sjemenu nakon njega, premda još nije imao dijete.
6 I reče Bog ovako: Njegovi će potomci biti pridošlice u tuđoj zemlji i oni će ih porobiti i zlostavljati četiri stotine godina.
7 ‘Ali narodu kojemu budu robovali, ja ću suditi,’ reče Bog, ‘i nakon toga će izići i služiti mi na ovome mjestu.’
8 I dade mu Savez obrezanja. Tako se od Abrahama rodi Izak i on ga osmi dan obreza, od Izaka Jakov, a od Jakova dvanaestorica praotaca.
9 A praoci Josipa, zavidjeviši mu, prodadoše u Egipat; ali Bog bijaše s njim
10 i izbavi ga iz svih njegovih nevolja, i dade mu naklonost i mudrost pred faraonom, egipatskim kraljem, i učini ga upraviteljem nad Egiptom i svim njegovim domom.11 No tada je došla glad na svu zemlju egipatsku i Kanaan, i velika nevolja, i ne mogoše naši oci naći hrane.
12 Ali kada je Jakov čuo da u Egiptu ima žita, posla on najprije naše oce.
13 A drugi put se Josip predstavio svojoj braći te je faraon doznao za Josipovo podrijetlo.
14 Tada posla Josip da mu pozovu njegova oca Jakova i svu njegovu rodbinu, sedamdeset i pet duša.
15 Tako Jakov ode dolje u Egipat; i umrije on i oci naši.
16 I bijahu preneseni u Sihem i položeni u grob koji je Abraham za srebro kupio od sinova Hamora, oca Sihemova.
17 “Ali kada se približavalo vrijeme obećanja za koje se Bog bijaše zakleo Abrahamu, povećavao se u Egiptu narod i množio,
18 sve dok nije ustao drugi kralj, koji nije poznavao Josipa.
19 Taj je lukavo postupao s našim rodom i zlostavljao naše oce, tako da su oni izbacivali svoju djecu da ne ostanu na životu.
20 U to se doba rodio Mojsije i bijaše izvanredno lijep; i hranjen je tri mjeseca u kući svoga oca,
21 a kada je bio izbačen, uze ga kći faraonova i othrani ga sebi za sina.
22 I bijaše Mojsije poučen u svoj mudrosti Egipćana i bijaše silan u riječima i djelima.
23 Kada je napunio četrdeset godina, dođe mu u srce da pohodi svoju braću, djecu Izraelovu.
24 Vidjevši kako se jednomu od njih nanosi nepravda, obrani on i osveti zlostavljanoga te smakne Egipćanina;
25 jer je pretpostavljao da će njegova braća shvatiti da će ih Bog po njegovoj ruci izbaviti, ali ona ne shvatiše.
26 Sutradan se pojavio pred nekima dok su se svađali i stao ih nagovarati da se izmire, rekavši: ‘Ljudi, braća ste. Zašto zlostavljate jedan drugoga?’
27 Ali ga onaj koji je zlostavljao bližnjega odbije, rekavši: ‘Tko te postavio za vladara i suca nad nama?
28 Hoćeš li ubiti i mene kao što si jučer Egipćanina?’
29 Na te riječi pobježe Mojsije i bijaše pridošlica u zemlji Madijan, gdje mu se rodiše dva sina.
30 “Kada je prošlo četrdeset godina, ukaza mu se Anđeo Gospodinov u pustari brda Sinaja u plamenu ognja u grmu.
31 Kada je Mojsije to spazio, zadivio se prizoru; i dok je prilazio da to promotri, dođe mu glas Gospodinov,
32 rekavši: ‘Ja sam Bog tvojih otáca; Bog Abrahamov, i Bog Izakov, i Bog Jakovljev.’ Tada Mojsije poče drhtati, i ne usudi se pogledati.
33 I reče mu Gospodin: ‘Izuj obuću sa svojih nogu: jer mjesto na kojemu stojiš, sveto je tlo.
34 Vidio sam, vidio nevolju naroda svojega, koji je u Egiptu, i čuo njihovo uzdisanje pa ih siđoh izbaviti. Dođi sada, poslat ću te u Egipat.’
35 Toga Mojsija kojega su se odrekli, rekavši: ‘Tko te postavio za vladara i suca?’ poslao je Bog da bude vladar i izbavitelj rukom Anđela koji mu se ukazao u grmu.
36 On ih je izveo čineći čudesa i znamenja u zemlji Egiptu, na Crvenome moru i četrdeset godina u pustari.
37 To je onaj Mojsije koji je djeci Izraelovoj rekao: ‘Proroka poput mene podići će vam Gospodin Bog vaš od braće vaše: njega slušajte.’
38 To je onaj koji je bio u crkvi u pustari s anđelom koji mu je govorio na brdu Sinaj, i s našim ocima: onaj koji je primio žive riječi da ih preda nama,
39 kojemu se nisu htjeli pokoriti naši oci, nego su ga odbili od sebe i u svojim se srcima ponovno okrenuli u Egipat,
40 rekavši Aronu: ‘Načini nam bogove da idu pred nama: jer što se tiče toga Mojsija, koji nas je izveo iz zemlje Egipta, ne znamo što se s njim dogodilo.’
41 I načiniše tele u one dane, priniješe žrtvu tome idólu i veseliše se djelima svojih ruku.
42 “Tada se Bog odvratio i predao ih tome da štuju vojsku nebesku; kao što piše u Knjizi prorokâ: ‘Jeste li mi prinosili zaklane životinje i žrtve tijekom četrdeset godina u pustari, dome Izraelov?
43 Podigli ste šator Molohov i zvijezdu vašega boga Remfana, likove koje načiniste da biste im se klanjali. Odvest ću vas, stoga, onkraj Babilona.’
44 Naši oci su u pustari imali Šator svjedočanstva, kao što je odredio onaj koji je Mojsiju rekao neka ga načini prema uzorku što ga je vidio,
45 a preuzeli su ga naši kasniji oci i s Isusom unijeli u posjed poganâ, koje je Bog pred licem naših otáca izagnao; sve do danâ Davida,
46 koji je našao milost pred Bogom te je poželio naći prebivalište Bogu Jakovljevu.
47 No Salomon mu je izgradio dom.
48 Ali Svevišnji ne prebiva u rukotvorenim hramovima; kao što je rekao prorok:
49 ‘Nebo je moje prijestolje, a zemlja je podnožje mojim nogama: kakav dom da mi sagradite?’ govori Gospodin, ili: ‘Koje je mjesto moga počinka?
50 Nije li moja ruka načinila sve to?’
51 “Vi tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetome: kako vaši oci, tako i vi.
52 Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? i pobili one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika, kojega ste vi sada izdajice i ubojice:
53 vi koji ste primili Zakon po anđeoskim uredbama, ali ga niste držali.”
54 Kada oni to čuše, razbjesniše se u srcima pa počeše škripati zubima na njega.
55 A on, pun Duha Svetoga, upre pogled u nebo te ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu,
56 i reče: “Evo, vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.”
57 Tada oni, vičući na sav glas, začepiše uši i jednodušno navališe na njega.
58 I izbaciše ga iz grada i zasuše kamenjem, a svjedoci odložiše svoje halje do nogu mladića koji se zvao Saul.
59 Dok su ga kamenovali, Stjepan zazivajući Boga reče: “Gospodine Isuse, primi moj duh.”
60 I spusti se na koljena pa jakim glasom poviče: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” I, kada to reče, usnu.
8
1 A Saul je pristao na njegovo ubojstvo. U taj dan nastade velik progon crkve koja bijaše u Jeruzalemu pa svi osim apostola bijahu raspršeni po krajevima Judeje i Samarije.
2 A pobožni ljudi pokopaše Stjepana i održaše veliko žalovanje za njim.
3 Saul pak je pustošio crkvu: ulazeći u svaku kuću, odvlačio je muškarce i žene te ih predavao u tamnicu.
4 Stoga oni koji bijahu raspršeni pođoše posvuda propovijedajući riječ.
5 A Filip siđe u grad Samariju i propovijedaše im Krista.
6 Narod je jednodušno priklonio pozornost onome što je Filip govorio, slušajući i gledajući znamenja koja je on činio.
7 Jer su iz mnogih opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući na sav glas, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi.
8 I nastade velika radost u tome gradu.
9 A bijaše tu neki čovjek imenom Šimun, koji se već otprije u tome gradu bavio vračanjem i opčaravao narod Samarije tvrdeći da je on netko velik.
10 Priklanjali su mu se svi, od najmanjega do najvećega, govoreći: “Taj čovjek je sila Božja, i to velika.”
11 A priklanjali su mu se jer ih je već dulje vrijeme opčaravao vračanjima.
12 Ali kada su povjerovali Filipu, koji je propovijedao o Božjem kraljevstvu i imenu Isusa Krista, krstiše se i muškarci i žene.
13 Tada i sâm Šimun povjerova te, kada bî kršten, ostade s Filipom, zadivljeno gledajući čudesa i znamenja koja su činjena.
14 A kada su apostoli koji bijahu u Jeruzalemu čuli da je Samarija primila riječ Božju, poslaše oni k njima Petra i Ivana,
15 koji se, sišavši, pomoliše za njih da prime Duha Svetoga
16 (jer on još ni na koga od njih nije sišao: bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa).
17 Tada položiše ruke na njih i oni primiše Duha Svetoga.
18 Kada Šimun vidje da se polaganjem ruku apostolâ daje Duh Sveti, ponudi im on novac,
19 rekavši: “Dajte i meni tu moć da onaj na koga položim ruke primi Duha Svetoga.”
20 No Petar mu reče: “Novac tvoj neka ide u propast zajedno s tobom, jer si mislio da se dar Božji može novcem kupiti.
21 Nemaš ti ni dijela ni udjela u ovome: jer tvoje srce nije pravo pred Bogom.
22 Pokaj se, dakle, od te svoje opakosti i moli Boga ne bi li ti se oprostila namisao tvoga srca.
23 Jer vidim da si u gorkoj žuči i u okovima nepravednosti.”
24 Tada Šimun odgovori i reče: “Molite vi za mene Gospodina da ne dođe na mene ništa od ovoga što ste rekli.”
25 Oni se, nakon što su posvjedočili i propovijedali riječ Gospodinovu, vratiše u Jeruzalem te propovijedaše evanđelje u mnogim selima Samarijanaca.
26 I prozbori anđeo Gospodinov Filipu, rekavši: “Ustani i pođi prema jugu do puta koji se spušta od Jeruzalema do Gaze, koji je pust.”
27 I ustade on i pođe. I gle, neki Etiopljanin, eunuh, visoki dostojanstvenik kandake, kraljice Etiopljana, koji bijaše nad svom njezinom riznicom i bijaše se došao pokloniti u Jeruzalem,
28 vraćao se te, sjedeći u svojim kolima, čitao knjigu proroka Izaije.
29 Tada Duh reče Filipu: “Priđi i pridruži se tim kolima.”
30 Pritrča Filip i čû ga gdje čita proroka Izaiju pa reče: “Razumiješ li to što čitaš?”
31 A on reče: “Kako bih mogao ako me tko ne uputi?” I zamoli Filipa da se uspne i sjedne do njega.
32 A odjeljak Pisma koji je čitao bijaše ovaj: “Kao ovca na klanje bî odveden; i kao janje nijemo pred onime koji ga striže, nije otvorio usta svoja.
33 U poniženju njegovu sud mu bî uskraćen, a naraštaj njegov tko će opisati? jer se uzima sa zemlje život njegov.”
34 I upita eunuh Filipa: “Molim te, o kome to prorok govori? o sebi ili o nekome drugome?”
35 Tada Filip otvori usta i, počevši od tog odjeljka Pisma, poče mu propovijedati Isusa.
36 Idući svojim putem stigoše do neke vode; i reče eunuh: “Gle, evo vode; što me priječi da se krstim?”
37 I reče Filip: “Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš.” I odgovori on, rekavši: “Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.”
38 I zapovjedi on da se zaustave kola te siđoše obojica u vodu, i Filip i eunuh; i on ga krsti.
39 A kada su uzašli iz vode, Duh Gospodinov ugrabi Filipa i eunuh ga više ne vidje. I nastavi on svojim putem radujući se.
40 Filip pak se nađe u Azotu; prolazeći je propovijedao u svim gradovima, sve dok nije stigao u Cezareju.
9
1 A Saul, koji je još odisao prijetnjom i pokoljem prema Gospodinovim učenicima, ode k velikom svećeniku
2 i zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, kako bi, nađe li koga od ovoga Puta, i muškarce i žene, mogao okovane dovesti u Jeruzalem.
3 A kada se putujući približio Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba:
4 i pade on na zemlju te začu glas kako mu govori: “Saule, Saule, zašto me progoniš?”
5 On reče: “Tko si ti, Gospodine?” A Gospodin njemu reče: “Ja sam Isus koga ti progoniš: teško ti se protiv ostana ritati.”
6 Drhteći od straha i zapanjen, reče on: “Gospodine, što želiš da učinim?” I reče mu Gospodin: “Ustani, idi u grad i reći će ti se što trebaš činiti.”
7 Muškarci koji su putovali s njim ostadoše bez riječi: čuše glas, ali nikoga ne vidješe.
8 I ustade Saul sa zemlje; ali kada mu bijahu otvorene oči, nije nikoga vidio. No povedoše ga za ruku i uvedoše u Damask.
9 I nije tri dana ni vidio, ni jeo, ni pio.
10 A bijaše u Damasku neki učenik imenom Ananija. Njemu Gospodin u viđenju reče: “Ananija.” I reče on: “Evo me, Gospodine.”
11 I reče mu Gospodin: “Ustani i pođi u ulicu koja se naziva Ravna pa potraži u Judinoj kući Taržanina po imenu Saul: jer gle, on se moli
12 i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananija kako ulazi i polaže na njega ruku da progleda.”
13 Tada Ananija odgovori: “Gospodine, čuo sam od mnogih o tome čovjeku koliko je zla učinio tvojim svetima u Jeruzalemu.
14 I ovdje ima ovlast od velikih svećenika okovati sve one koji zazivaju tvoje ime.”
15 No Gospodin mu reče: “Idi; jer mi je on posuda izabrana da ponese moje ime pred pogane, i pred kraljeve, i pred djecu Izraelovu.
16 Jer ću mu ja pokazati koliko treba trpjeti za moje ime.”
17 I ode Ananija te uđe u tu kuću i, položivši ruke na njega, reče: “Saule, brate, Gospodin me poslao, Isus, koji ti se ukazao na putu dok si dolazio, da progledaš i ispuniš se Duhom Svetim.”
18 I odmah otpadne s njegovih očiju nešto kao ljuske: on istoga trenutka progleda, i ustane te bî kršten.
19 I uze jelo i vrati mu se snaga. Potom ostade Saul nekoliko dana s učenicima koji bijahu u Damasku.
20 I odmah poče on po sinagogama propovijedati Krista, da je on Sin Božji.
21 A svi koji su ga slušali bijahu zapanjeni pa rekoše: “Nije li to onaj koji je u Jeruzalemu zatirao one koji prizivaju to ime i došao ovamo zbog toga da ih okovane odvede pred velike svećenike?”
22 No Saul je bivao sve silniji i zbunjivao je Židove koji su živjeli u Damasku, dokazujući da taj jest Krist.
23 A nakon što je prošlo mnogo dana, dogovoriše se Židovi da ga ubiju,
24 ali Saul dozna za njihovu urotu. I nadzirahu vrata danju i noću da ga ubiju.
25 Tada ga učenici noću uzeše i spustiše u košari niz zidine.
26 Stigavši u Jeruzalem, Saul se nastojao pridružiti učenicima: ali svi ga se bojahu i ne vjerovahu da je on učenik.
27 No Barnaba ga uze, dovede ga k apostolima i ispripovijeda im kako je on na putu vidio Gospodina i da mu je On govorio, i kako je u Damasku smjelo propovijedao u Isusovo ime.
28 I ostade on s njima ulazeći u Jeruzalem i izlazeći iz njega.
29 I govorio je smjelo u ime Gospodina Isusa i raspravljao sa Židovima grčkoga jezika, ali ga oni odlučiše ubiti.
30 Kada su braća to doznala, odvedoše ga dolje do Cezareje i otposlaše u Tarz.
31 Tada su crkve po svoj Judeji i Galileji i Samariji uživale mir i izgrađivale se; i hodile su u strahu Gospodinovu i množile se u utjesi Duha Svetoga.
32 I dogodi se da Petar, dok je obilazio posvuda, siđe i do svetih koji življahu u Lidi.
33 I nađe ondje nekoga čovjeka koji se zvao Eneja, koji je osam godina ležao na postelji, jer bijaše uzet.
34 I reče mu Petar: “Eneja, ozdravlja te Isus Krist: ustani i uredi si postelju.” I on odmah ustade.
35 I vidješe ga svi stanovnici Lide i Šarona te se obratiše Gospodinu.
36 U Jopi pak bijaše neka učenica imenom Tabita, što prevedeno znači: Košuta. Ta žena bijaše bogata dobrim djelima i milostinjama koje je dijelila.
37 Tih dana se ona razbolje i umrije pa je, kada je opraše, položiše u gornjoj sobi.
38 Budući da je Lida blizu Jope, dočuše učenici da je Petar ondje pa poslaše k njemu dva čovjeka zamolivši ga neka ne oklijeva doći do njih.
39 Tada Petar ustade i pođe s njima. Kada je stigao povedoše ga u gornju sobu. I stajahu oko njega sve udovice te plačući pokazivahu košulje i haljine koje je izrađivala Košuta dok je još bila s njima.
40 Ali Petar ih sve potjera van, klekne, pomoli se pa, okrenuvši se prema tijelu, reče: “Tabita, ustani!” I otvori ona oči i, kada spazi Petra, sjedne.
41 On joj pruži ruku i pridigne je te pozva svete i udovice i pokaza im je živu.
42 To postade poznato po svoj Jopi pa mnogi povjerovaše u Gospodina.
43 A on ostade mnogo dana u Jopi kod nekog Šimuna kožara.
10
1 A u Cezareji bijaše neki čovjek imenom Kornelije, stotnik čete zvane Italska,
2 pobožan čovjek koji se bojao Boga sa svim svojim domom. Dijelio je mnogo milostinje narodu i uvijek se molio Bogu.
3 Oko devetoga sata dana, on u viđenju jasno ugleda anđela Božjega kako ulazi k njemu i govori mu: “Kornelije.”
4 I zagleda se on u njega i uplaši; i reče: “Što je, Gospodine?” I reče mu on: “Molitve tvoje i tvoje milostinje uzašle su kao podsjetnica pred Boga.
5 A sada pošalji ljude u Jopu i pozovi Šimuna zvanog Petar.
6 Odsjeo je kod nekoga kožara Šimuna, čija je kuća uz more. On će ti reći što trebaš učiniti.”
7 Kada je otišao anđeo koji je govorio Korneliju, dozva on dvojicu svojih kućnih slugu i jednog pobožnog vojnika od onih koji su mu stalno posluživali
8 te ih, kada im sve to ispripovijeda, posla u Jopu.
9 Sutradan, dok su oni išli i približavali se gradu, oko šestoga sata uzađe Petar na krov moliti;
10 no vrlo ogladnje i poželje jesti: ali dok su mu pripravljali, pade u zanos
11 i ugleda nebo otvoreno i kako se na njega spušta nešto kao posuda nalik veliku platnu svezanu na sva četiri kraja i silazi na zemlju.
12 U njoj bijahu svakovrsni zemaljski četveronošci, zvijeri, gmizavci i ptice nebeske.
13 I dođe mu glas: “Ustani, Petre; kolji i jedi.”
14 No Petar reče: “Nipošto, Gospodine; jer nikada nisam jeo ništa što je pogano ili nečisto.”
15 I reče mu glas ponovno, po drugi put: “Što Bog očisti, ti ne nazivaj poganim.”
16 To se dogodilo tri puta, a potom posuda bî ponovno uzeta u nebo.
17 I dok se Petar u sebi dvoumio što bi moglo značiti viđenje koje je vidio, eto onih ljudi koje bijaše poslao Kornelije: raspitavši se za Šimunovu kuću, stajahu pred vratima.
18 I zazvaše te upitaše boravi li tu Šimun koji je nazvan Petar.
19 Dok je Petar razmišljao o viđenju, reče mu Duh: “Evo, traže te tri čovjeka.
20 Stoga ustani, siđi dolje i pođi s njima bez kolebanja: jer sam ih ja poslao.”
21 Tada Petar siđe k ljudima koje mu je poslao Kornelije, i reče: “Evo, ja sam taj koga tražite. Što je razlog vašem dolasku?”
22 I rekoše oni: “Stotnik Kornelije, čovjek pravedan i koji se Boga boji i na dobru je glasu u svemu židovskome narodu, primio je božanski naputak po svetome anđelu da te pozove u svoj dom i da čuje od tebe riječi.”
23 Tada ih on pozva unutra i ugosti ih. Sutradan pođe Petar s njima; i pridružiše mu se neka braća iz Jope.
24 Idućeg dana uđoše u Cezareju. A Kornelije ih je čekao, sazvavši svoju rodbinu i bliske prijatelje.
25 I dok je Petar ulazio, dođe mu Kornelije u susret, pade mu do nogu i pokloni mu se.
26 No Petar ga pridigne, rekavši: “Ustani; i ja sam čovjek.”
27 I, razgovarajući s njim, uđe on te nađe okupljene mnoge.
28 I reče im: “Vi znate da je Židovu zabranjeno družiti se s nekim od drugog naroda ili dolaziti k njemu, ali meni je Bog pokazao da nijednog čovjeka ne nazivam poganim ili nečistim.
29 Stoga sam i došao bez pogovora čim ste poslali po mene. Pitam vas, dakle, zbog kojega ste razloga poslali po mene?”
30 I reče Kornelije: “Prije četiri dana postio sam do ovoga sata; i molio sam se u deveti sat u svojoj kući, i gle, stade preda me čovjek u sjajnoj odjeći
31 te reče: ‘Kornelije, uslišana je tvoja molitva i spomenuo se Bog tvojih milostinja.
32 Pošalji, stoga, u Jopu i pozovi odande Šimuna zvanog Petar. On boravi kod Šimuna, kožara čija je kuća uz more. On će ti govoriti kada dođe.’
33 Stoga odmah poslah po tebe, i dobro si učinio što si došao. Sada smo, dakle, svi mi ovdje pred Bogom da čujemo sve što ti je Bog zapovjedio.”
34 Tada Petar otvori usta i reče: “Uistinu shvaćam da Bog nije pristran,
35 nego u svakome narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini ono što je pravedno.
36 Riječ koju je poslao djeci Izraelovoj propovijedajući mir po Isusu Kristu (on je Gospodin svima),
37 svi znate, riječ koja je naviještana po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan,
38 kako je Isusa Krista iz Nazareta Bog pomazao Duhom Svetim i silom: koji je prošao čineći dobro i ozdravljajući sve one kojima bijaše ovladao đavao, jer Bog bijaše s njim.
39 I mi smo svjedoci svega onoga što je on činio u zemlji Židova i u Jeruzalemu, on kojega su pogubili i objesili na drvo;
40 njega je Bog treći dan uskrisio i dao mu da se javno očituje,
41 ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje Bog bijaše prije izabrao, to jest nama koji smo jeli i pili s njim nakon što je uskrsnuo od mrtvih.
42 On nam je i zapovjedio propovijedati i svjedočiti narodu da je on taj koji je od Boga postavljen za Suca živima i mrtvima.
43 Za njega svjedoče svi proroci da po njegovu imenu oproštenje grijehâ prima svatko tko u njega vjeruje.”
44 Dok je Petar još govorio te riječi, spusti se Duh Sveti na sve koji slušahu riječ.
45 A svi iz obrezanja koji vjerovahu, koji bijahu došli s Petrom, zapanjiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga:
46 jer su ih čuli kako govore u jezicima i veličaju Boga. Tada Petar odgovori:
47 “Može li itko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga jednako kao i mi?”
48 I zapovjedi im da se krste u Gospodinovo ime. Tada ga zamoliše da ostane s njima nekoliko dana.
11
1 Čuše apostoli i braća koja bijahu u Judeji da su i pogani primili riječ Božju.
2 Kada je Petar uzašao u Jeruzalem, oni iz obrezanja počeše se prepirati s njim,
3 rekavši: “K neobrezanima si ušao i jeo s njima.”
4 No Petar im poče izlagati sve od početka:
5 “Bio sam u gradu Jopi i molio se, kadli u zanosu ugledah viđenje: Neka posuda nalik veliku platnu svezanu na četiri kraja spušta se s neba i dođe sve do mene.
6 U njoj, kada pomno pogledah, vidjeh zemaljske četveronošce, i zvijeri, i gmizavce, i ptice nebeske.
7 I začuh glas kako mi govori: ‘Ustani, Petre; kolji i jedi.’
8 Ali ja rekoh: ‘Nipošto, Gospodine; jer ništa pogano ni nečisto nikada nije ušlo u moja usta.’
9 No glas s neba ponovno mi odgovori: ‘Što Bog očisti, ti ne nazivaj poganim.’
10 To se ponovilo tri puta pa sve ponovno bî povučeno na nebo.
11 I gle, odjednom pred kućom u kojoj bijah stajahu tri čovjeka poslana k meni iz Cezareje.
12 I reče mi Duh da bez oklijevanja pođem s njima; a pošla su sa mnom i ova šestorica braće. I uđosmo u kuću toga čovjeka,
13 a on nam ispriča kako je u svojoj kući ugledao anđela, koji stade i reče mu: ‘Pošalji u Jopu ljude i pozovi Šimuna nazvanog Petar,
14 koji će ti navijestiti riječi po kojima ćeš biti spašen ti i sav tvoj dom.’
15 A kada sam počeo govoriti, sišao je na njih Duh Sveti kao na nas u početku.
16 Tada se sjetih riječi Gospodinove, kako on reče: ‘Ivan je krstio vodom, a vi ćete biti kršteni Duhom Svetim.’
17 Ako im je, dakle, Bog dao isti dar kao i nama koji smo povjerovali u Gospodina Isusa Krista, tko sam onda ja da bih se mogao usprotiviti Bogu?”
18 Kada su oni čuli sve to, umiriše se i dadoše slavu Bogu, rekavši: “Dakle i poganima je dao Bog pokajanje na život.”
19 A oni koji su bili raspršeni progonom što je započeo zbog Stjepana, stigoše sve do Fenicije, i Cipra, i Antiohije, ne propovijedajući riječ nikome drugome osim Židovima.
20 No neki od njih, Ciprani i Cirenci, stigavši u Antiohiju govorahu Židovima grčkoga jezika propovijedajući Gospodina Isusa.
21 I bijaše s njima ruka Gospodinova te povjerova velik broj ljudi i obrati se Gospodinu.
22 Vijest o tome doprije do ušiju crkve koja bijaše u Jeruzalemu pa oni poslaše Barnabu da prođe sve do Antiohije.
23 Kada je on stigao i vidio milost Božju, obradovao se i ohrabrio sve da odlučna srca prionu uz Gospodina.
24 Jer bijaše on dobar čovjek i pun Duha Svetoga i vjere: i bî Gospodinu pridodano veliko mnoštvo ljudi.
25 Tada Barnaba ode do Tarza potražiti Saula.
26 Našavši ga, dovede ga u Antiohiju. I sastajali su se punu godinu dana s crkvom i poučavali veliko mnoštvo. U Antiohiji su učenici po prvi put nazvani kršćanima.
27 I stigoše tih dana iz Jeruzalema proroci u Antiohiju.
28 I ustade jedan od njih, imenom Agab, i po Duhu navijesti veliku glad što dolazi na sav svijet, koja se i dogodila u doba cara Klaudija.
29 Tada odlučiše učenici da će svaki prema svojoj mogućnosti poslati pomoć braći koja su živjela u Judeji.
30 Tako i učiniše te poslaše starješinama po rukama Barnabinim i Saulovim.
12
1 Nekako u to doba kralj Herod pruži svoje ruke zlostavljajući neke od crkve.
2 I pogubi on mačem Ivanova brata Jakova.
3 Vidjevši da se to svidjelo Židovima, nastavi on te uhvati i Petra. (A bijahu tada dani beskvasnoga kruha.)
4 Njega on uhiti, baci u tamnicu i dade da ga čuvaju četiri straže od po četiri vojnika, nakanivši da ga poslije Pashe izvede pred narod.
5 Petra, dakle, čuvahu u tamnici, dok se crkva bez prestanka molila Bogu za njega.
6 A noć prije no što ga je Herod nakanio privesti, spavaše Petar između dvojce vojnika, okovan s dva lanca; a i stražari pred vratima čuvahu tamnicu.
7 I gle, anđeo Gospodinov stade nada nj te u zatvoru zasja svjetlo. I udari on Petra u bok i probudi ga, rekavši: “Brzo ustani!” I spadoše mu lanci s ruku.
8 I reče mu anđeo: “Opaši se i sveži si sandale.” I učini on tako. I reče mu: “Ogrni se ogrtačem i slijedi me.”
9 I iziđe on te pođe za njim; a nije znao da je zbilja to što se zbiva po anđelu, nego je mislio da gleda viđenje.
10 Kada su prošli prvu stražu, i drugu, dođoše do željeznih ulaznih vrata što vode u grad, koja im se sama otvoriše, i iziđoše te pođoše ulicom; i smjesta ode anđeo od njega.
11 A Petar, došavši k sebi, reče: “Sada uistinu znam da je Gospodin poslao svog anđela i izbavio me iz ruke Herodove i od svega što je očekivao židovski narod.”
12 Sve je shvatio tek kad je došao do kuće Marije, majke Ivana koji se naziva Marko, gdje su mnogi bili okupljeni i molili se.
13 Kada je Petar pokucao na ulična vrata, dođe prisluhnuti djevojka imenom Ruža.
14 Prepoznavši Petrov glas, ona od radosti ne otvori vrata, nego utrča javiti da Petar stoji pred vratima.
15 No oni joj rekoše: “Mahnitaš.” Ali je ona uporno tvrdila da je tako. Tada rekoše: “To je njegov anđeo.”
16 No Petar nastavi kucati. Otvorivši mu vrata i, ugledavši ga, ostadoše zapanjeni.
17 No on im dade znak rukom neka budu tiho i ispripovijeda im kako ga je Gospodin izveo iz tamnice. I reče: “Dojavite to Jakovu i braći.” I iziđe te ode na drugo mjesto.
18 A čim se razdanilo nastade među vojnicima nemala uzbuna što se dogodilo s Petrom.
19 A kada ga je Herod zatražio i nije ga našao, ispita on stražare te zapovjedi da ih se smakne. I siđe on iz Judeje u Cezareju te ostade ondje.
20 A Herod bijaše vrlo ogorčen na Tirce i na Sidonce: no oni složno dođoše k njemu i, pridobivši za sebe Blasta, koji bijaše kraljev komornik, zaiskaše mir; jer se njihova zemlja opskrbljivala hranom od kraljeve.
21 U određeni dan Herod, odjeven u kraljevsku opravu, sjede na svoje prijestolje i održa im govor.
22 I stade narod klicati, rekavši: “To je glas božji, a ne ljudski.”
23 Istoga trena udari ga Gospodinov anđeo, zato što nije dao slavu Bogu te on, izjeden od crvâ, izdahnu.
24 A riječ Božja je rasla i množila se.
25 Barnaba i Saul pak se vratiše iz Jeruzalema ispunivši svoju službu te uzeše sa sobom Ivana zvanog Marko.
13
1 A u antiohijskoj crkvi bijahu neki proroci i učitelji; kao Barnaba, i Šimun zvani Niger, i Lucije Cirenac, i Manaen, koji je bio othranjen zajedno s Herodom tetrarhom, i Saul.
2 Dok su oni obavljali bogoslužje Gospodinu i postili, reče Duh Sveti: “Odvojite mi Barnabu i Saula za djelo u koje sam ih pozvao.”
3 Nakon što su postili i molili, položiše na njih ruke te ih otposlaše.
4 Oni pak, poslani od Duha Svetoga, odoše do Seleucije te odjedriše odande na Cipar.
5 Našavši se u Salamini propovijedahu riječ Božju u židovskim sinagogama; a imali su sa sobom i Ivana kao svoga poslužitelja.
6 Prošavši otokom sve do Pafa, nađoše nekog vračara, lažnoga proroka, Židova kome bijaše ime Barjesus,
7 koji bijaše s namjesnikom Sergijem Pavlom, razboritim čovjekom, koji dozva Barnabu i Saula te poželje čuti riječ Božju.
8 Ali im se Elima vračar (jer tako mu glasi ime u prijevodu) usprotivi, pokušavši odvratiti namjesnika od vjere.
9 Tada Saul, koji se zvao i Pavao, pun Duha Svetoga, uperi pogled u njega
10 i reče: “O, pun svake lukavosti i sve pakosti, sine đavolji, neprijatelju svake pravednosti, nećeš li prestati iskrivljavati ravne Gospodinove putove?
11 A sada, evo ruke Gospodinove na tebe: oslijepit ćeš i neko vrijeme nećeš vidjeti sunce.” Istoga trena pade na nj omaglica i tama; i pođe on naokolo tražiti nekoga da ga povede za ruku.
12 Tada namjesnik, kad vidje što se dogodilo, povjerova zaprepašten Gospodinovim naukom.
13 Otplovivši iz Pafa, Pavao i njegovi suputnici stigoše u Pergu pamfilijsku. No Ivan se odvoji od njih te se vrati u Jeruzalem.
14 A oni, napustivši Pergu, dođoše u Antiohiju pizidijsku te uđoše u sinagogu u subotnji dan i sjedoše.
15 Nakon čitanja Zakona i Prorokâ poslaše nadstojnici sinagoge po njih, rekavši: “Ljudi, braćo, ako imate kakvu riječ utjehe za narod, govorite.”
16 Tada Pavao ustade, dade im znak rukom te prozbori: “Izraelci i vi koji se Boga bojite, slušajte.
17 Bog ovoga naroda, Izraela, izabrao je naše oce i podigao narod za njegova boravka u zemlji Egiptu te ih podignutom rukom izveo iz nje;
18 i oko četrdeset godina je podnosio njihovo ponašanje u pustari.
19 A kada je istrijebio sedam naroda u zemlji Kanaan, ždrijebom im je razdijelio njihovu zemlju.
20 Nakon toga im je na oko četiri stotine i pedeset godina dao suce, sve do proroka Samuela.
21 Nakon toga zaiskali su kralja pa im je Bog na četrdeset godina dao Saula, sina Kisova, čovjeka iz Benjaminova plemena.
22 A kada je njega uklonio, podigao im je Davida da im bude kraljem; za kojega je posvjedočio, rekavši: ‘Nađoh Davida, sina Jesejeva, čovjeka po svome srcu, koji će izvršiti svu moju volju.’
23 Od njegova sjemena je Bog po svome obećanju podigao Izraelu Spasitelja, Isusa.
24 Već prije njegova dolaska propovijedao je Ivan krštenje pokajanja svemu Izraelovu narodu.
25 Kada je Ivan dovršavao svoju trku, reče: ‘Za koga me držite? Nisam ja on; nego evo, poslije mene dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuću na nogama.’
26 Ljudi, braćo, djeco Abrahamova roda i tko god se među vama boji Boga, vama je poslana riječ ovoga spasenja.
27 Jer stanovnici Jeruzalema i njihovi glavari nisu njega upoznali, kao ni riječi prorokâ koje se čitaju svake subote, koje su ispunili osudivši ga.
28 I premda nisu u njemu našli nikakva razloga za smrt, ipak su zaiskali od Pilata da ga se pogubi.
29 A kada su ispunili sve što je o njemu bilo napisano, skinuli su ga s drveta i položili u grobnicu;
30 ali ga je Bog uskrisio od mrtvih.
31 I mnogo su ga dana viđali oni koji su uzašli s njim iz Galileje u Jeruzalem: oni su njegovi svjedoci narodu.
32 I mi vama navješćujemo radosnu vijest da je obećanje dano ocima,
33 Bog ispunio nama, njihovoj djeci, tako što je uskrisio Isusa; kao što je u drugom psalmu i zapisano: ‘Ti si Sin moj, ja te danas rodih.’
34 A to da ga je uskrisio od mrtvih da se više ne vrati u raspadljivost, rekao je ovako: ‘Dat ću vam pouzdane milosti Davidove.’
35 Stoga i u jednom drugom psalmu kaže: ‘Nećeš dopustiti da tvoj Svetac vidi raspadanje.’
36 Jer David je, nakon što je po volji Božjoj poslužio svome naraštaju, usnuo i bio pridodan svojim ocima te vidio raspadanje;
37 ali onaj koga je Bog uskrisio, nije vidio raspadanje.
38 Neka vam je stoga znano, ljudi i braćo, da vam se po tome čovjeku propovijeda oproštenje grijehâ;
39 i po njemu se svi koji vjeruju opravdavaju od svega od čega se niste mogli opravdati po Mojsijevu zakonu.
40 Pazite, dakle, da ne dođe na vas ono što je rečeno u Prorocima:
41 ‘Pogledajte, preziratelji, zapanjite se i propadnite: jer djelo činim u vaše dane, djelo koje ne biste vjerovali da vam ga tko ispripovijeda.’ ”
42 A kada su Židovi izlazili iz sinagoge, zamoliše ih pogani da bi se iduće subote i njima govorile te riječi.
43 Nakon što se skup razišao, mnogi Židovi i pobožni obraćenici na židovstvo pođoše za Pavlom i Barnabom, koji su ih, govoreći im, nagovarali da nastave u Božjoj milosti.
44 A iduće subote se gotovo sav grad okupio slušati Božju riječ.
45 Ali kada Židovi ugledaše mnoštvo, ispuniše se zavišću pa, protiveći se i huleći, stadoše proturječiti onome što je govorio Pavao.
46 Tada se Pavao i Barnaba osmjeliše i rekoše: “Vama je najprije trebalo govoriti riječ Božju: no budući da je odbacujete i ne smatrate se dostojnima vječnoga života, evo, okrećemo se poganima.
47 Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin: ‘Postavih te za svjetlo poganima da budeš na spasenje do nakraj zemlje.’ ”
48 Kada pogani to čuše, radovahu se i proslavljahu riječ Gospodinovu: i povjerovaše koji god bijahu određeni za život vječni.
49 I pronije se riječ Gospodinova svom onom pokrajinom.
50 Ali tada Židovi podjariše neke ugledne pobožne žene i gradske prvake pa digoše progon protiv Pavla i Barnabe te ih izbaciše iz svoga kraja.
51 No oni otresoše protiv njih prašinu sa svojih nogu i odoše u Ikonij.
52 A učenici se ispunjavahu radošću i Duhom Svetim.
14
1 U Ikoniju uđoše zajedno u židovsku sinagogu i govorahu tako da povjerova veliko mnoštvo Židova i Grka.
2 No nepokorni Židovi uzbuniše i razdražiše duše pogana protiv braće.
3 Stoga oni dulje vrijeme ostadoše smjelo govoreći u Gospodinu, koji je svjedočio za riječ svoje milosti i davao da se po njihovim rukama događaju znamenja i čudesa.
4 No gradsko se mnoštvo podijeli: dio bijaše uz Židove, a dio uz apostole.
5 A kada pogani i Židovi sa svojim glavarima navališe da ih zlostave i kamenuju,
6 oni, saznavši to, pobjegoše u likaonske gradove Listru i Derbu i njihovu okolicu:
7 i propovijedahu ondje evanđelje.
8 A u Listri je sjedio neki čovjek nemoćnih nogu, koji bijaše hrom od majčine utrobe i nikada nije hodao.
9 Taj je slušao Pavla kako govori, a on ga pronikne pogledom te, vidjevši da ima vjeru u ozdravljenje,
10 glasno reče: “Stani uspravno na svoje noge.” I poskoči on i prohoda.
11 A kada mnoštvo vidje što je učinio Pavao, digne glas, rekavši likaonski: “Bogovi u ljudskom obličju sišli su k nama.”
12 I prozvaše Barnabu Jupiterom, a Pavla Merkurom, jer on bijaše glavni govornik.
13 Tada Jupiterov svećenik, koji bijaše ispred njihova grada, dovede volove i donese vijence pred gradska vrata te htjede zajedno s narodom prinijeti žrtvu.
14 Kada za to čuše apostoli Barnaba i Pavao, razderaše oni svoje halje i utrčaše među narod
15 vičući: “Ljudi, zašto to činite? I mi smo samo ljudi kao i vi i propovijedamo vam da se od tih ispraznosti obratite živome Bogu, koji je načinio nebo, i zemlju, i more, i sve što je u njima,
16 koji je u prošlim vremenima dopuštao svim narodima da idu vlastitim putovima.
17 No nije se ostavio neposvjedočenim, time što je činio dobro i davao nam s neba kišu i plodna razdoblja, puneći hranom i radošću naša srca.”
18 I, govoreći to, jedva zaustaviše svjetinu da im žrtvuje.
19 Nato naiđoše iz Antiohije i Ikonija neki Židovi koji, nagovorivši svjetinu, kamenovaše Pavla i odvukoše ga van iz grada smatrajući da je mrtav.
20 No kada su ga okružili učenici, on ustade i uđe u grad; a idućeg dana ode s Barnabom u Derbu.
21 Kada su propovijedali evanđelje tome gradu i mnoge poučili, vratiše se opet u Listru, i Ikonij, i Antiohiju,
22 utvrđujući duše učenika i hrabreći ih da ustraju u vjeri i da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.
23 Odredivši im starješine u svakoj crkvi, uz molitvu i post povjeriše ih Gospodinu, u kojega su bili povjerovali.
24 Prošavši Pizidijom, stigoše u Pamfiliju.
25 Propovijedavši riječ u Pergi, siđoše u Ataliju
26 i otploviše odande u Antiohiju, gdje i bijahu predani milosti Božjoj za djelo koje su izvršili.
27 A kada su stigli i okupili crkvu, ispripovijedaše sve što je Bog učinio s njima i kako je poganima otvorio vrata vjere.
28 I ostadoše ondje nemalo vremena s učenicima.
15
1 A neki koji su sišli iz Judeje naučavahu braću: “Ako se ne obrežete po Mojsijevu običaju, ne možete biti spašeni.”
2 A kada je nastala nemala prepirka i raspra između njih, Pavla i Barnabe, odrediše da Pavao i Barnaba, kao i neki drugi od njih, radi toga pitanja uzađu k apostolima i starješinama u Jeruzalem.
3 Oni, ispraćeni od crkve, prođoše Fenicijom i Samarijom objavljujući o obraćenju pogana te doniješe veliku radost svoj braći.
4 Kada su stigli u Jeruzalem, primi ih crkva, i apostoli i starješine, pa ispripovjediše sve što je Bog učinio s njima.
5 No tada ustadoše neki od onih iz sljedbe farizejâ koji vjerovahu, rekavši da ih “treba obrezati i zapovjediti im da drže zakon Mojsijev.”
6 I sastadoše se apostoli i starješine da to razmotre.
7 A kada je došlo do velike raspre, ustade Petar i reče im: “Ljudi i braćo, znate da je prije dosta vremena Bog među nama odabrao da pogani na moja usta čuju riječ evanđelja i povjeruju.
8 I Bog, koji poznaje srca, posvjedočio im je dajući im Duha Svetoga kao i nama;
9 i nije pravio nikakve razlike između nas i njih, očistivši vjerom njihova srca.
10 Čemu, dakle, sada iskušavate Boga stavljajući na vrat učenicima jaram koji ni naši oci ni mi nismo mogli nositi?
11 Mi, naprotiv, vjerujemo da nam se spasiti po milosti Gospodina Isusa Krista, kao i oni.”
12 Tada ušutje sve mnoštvo i posluša Pavla i Barnabu, koji su pripovijedali kakva je Bog znamenja i čudesa činio po njima među poganima.
13 Nakon što su oni ušutjeli, prozbori Jakov, rekavši: “Ljudi i braćo, poslušajte me:
14 Šimun je izložio kako je najprije Bog pohodio pogane da od njih izvede narod svome imenu.
15 S time su u skladu i riječi prorokâ; kao što je pisano:
16 ‘Nakon toga ću se vratiti i ponovno sagraditi pali šator Davidov; i ponovno ću sazidati njegove ruševine i podići ću ga,
17 tako da preostali ljudi potraže Gospodina, i svi pogani na koje je zazvano moje ime, govori Gospodin, koji čini sve to.’
18 Poznata su Bogu od početka svijeta sva djela njegova.
19 Stoga sudim da ne treba dodijavati onima od pogana koji se obraćaju Bogu,
20 nego im napisati neka se suzdržavaju od onoga što je okaljano idolima, i od bludništva, i od udavljenoga, i od krvi.
21 Jer Mojsije od davnine ima u svakom gradu one koji ga propovijedaju kada ga svake subote čitaju u sinagogama.”
22 Tada se apostolima i starješinama, zajedno sa svom crkvom, učini dobrim poslati u Antiohiju s Pavlom i Barnabom muškarce izabrane između sebe: Judu, zvanoga Barsaba, i Silu, vodeće muževe među braćom.
23 I napisaše im po njima ovako: “Apostoli i starješine i braća, onima u Antiohiji, Siriji i Ciliciji, braći koja su od pogana. Pozdrav.
24 Budući da smo čuli da su vas neki koji su izišli od nas zbunili riječima i uznemirili vaše duše, rekavši: ‘Morate se obrezati i držati Zakon’, a mi im to nismo zapovjedili,
25 učinilo nam se dobrim pa okupljeni jednoglasno odlučismo poslati vam izabrane muževe s našim ljubljenima Barnabom i Pavlom,
26 ljudima koji su predali svoje živote za ime našega Gospodina Isusa Krista.
27 Stoga vam poslasmo Judu i Silu, koji će vam i usmeno priopćiti to isto.
28 Jer učinilo se dobrim Duhu Svetom i nama, ne stavljati na vas težega tereta osim ovoga što je nužno:
29 Da se suzdržavate od jela žrtvovanih idolima, i od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga čuvali, dobro ćete činiti. Ostajte zdravo.”
30 Kada su ih otpustili, odoše oni u Antiohiju te, kada okupiše mnoštvo, predaše poslanicu.
31 Ovi pak se, pročitavši je, obradovaše zbog ohrabrenja.
32 A Juda i Sila, koji i sami bijahu proroci, mnogim su riječima hrabrili braću i utvrđivali ih.
33 Nakon što su se zadržali ondje neko vrijeme, braća ih u miru otpustiše k apostolima.
34 No Sili se učini dobrim još ostati ondje.
35 Pavao i Barnaba također ostadoše u Antiohiji naučavajući i propovijedajući zajedno s mnogima drugima riječ Gospodinovu.
36 Nakon nekoliko dana Pavao reče Barnabi: “Vratimo se i obiđimo našu braću u svakome gradu u kojemu smo propovijedali riječ Gospodinovu i pogledajmo kako su.”
37 A Barnaba nakani povesti s njima Ivana zvanog Marko,
38 ali Pavao nije smatrao da bi bilo dobro povesti onoga koji se odvojio od njih u Pamfiliji i nije pošao s njima na djelo.
39 Stoga nastade među njima tako oštra prepirka da se odvojiše jedan od drugoga pa Barnaba uze Marka i otplovi na Cipar,
40 a Pavao izabra Silu te otputova povjeren od braće milosti Božjoj.
41 I prođe on Sirijom i Cilicijom utvrđujući crkve.
16
1 Tada dođe on u Derbu i Listru; i gle, bijaše ondje neki učenik imenom Timotej, sin neke Židovke, vjernice, ali od oca Grka,
2 koji je imao dobro svjedočanstvo od braće u Listri i Ikoniju.
3 Njega je htio Pavao da pođe s njim pa ga uze i obreza zbog Židova koji bijahu u onim mjestima, jer su svi znali da mu otac bijaše Grk.
4 I kako su prolazili gradovima, predavali su im da drže odredbe koje su donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu.
5 Tako su se crkve učvršćivale u vjeri i broj im se iz dana u dan povećavao.
6 A kada su prošli Frigijom i galacijskim područjem, zabrani im Duh Sveti propovijedati riječ u Aziji,
7 potom dođoše do Mizije pa pokušaše poći u Bitiniju, ali im Duh ne dopusti.
8 Prošavši Mizijom, siđoše do Troade.
9 I ukaza se Pavlu noću viđenje: Neki čovjek, Makedonac, stajaše i moljaše ga, rekavši: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam.”
10 Nakon što je on vidio to viđenje, nastojasmo odmah poći u Makedoniju, uvjereni da nas je pozvao Gospodin propovijedati im evanđelje.
11 Otplovivši, stoga, iz Troade, zaputismo se ravno na Samotraku, a idućeg dana za Neapol,
12 odande pak u naseobinu Filipe, koja je prvi grad toga dijela Makedonije. I ostali smo u tome gradu nekoliko dana.
13 U subotnji dan izišli smo iz grada k rijeci, gdje se obično održavala molitva; i posjedali smo te govorili ondje okupljenim ženama.
14 I slušala nas je neka žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire, koja je štovala Boga: njoj je Gospodin otvorio srce pa je prihvatila ono što je Pavao govorio.
15 A kada je ona bila krštena, i njezin dom, zamoli nas, rekavši: “Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, dođite u moju kuću i ostanite.” I prisili nas.
16 Jednom kada smo išli na molitvu sretne nas neka mlada sluškinja opsjednuta duhom vračanja, koja je svojim gospodarima donosila veliku dobit gatajući.
17 Ona je, hodajući za Pavlom i za nama, vikala govoreći: “Ovi ljudi su sluge Svevišnjega Boga i navješćuju nam put spasenja.”
18 To je činila mnogo dana. No Pavao se, ožalošćen, okrene i reče duhu: “Zapovijedam ti u ime Isusa Krista da iziđeš iz nje!” I iziđe on istoga trena.
19 Kad njezini gospodari vidješe da im je nestala nada u dobitak, pograbiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred glavare.
20 I privedoše ih predstojnicima, rekavši: “Ovi ljudi, koji preko mjere uznemiruju naš grad, Židovi su
21 i naučavaju običaje koje nama, budući da smo Rimljani, nije dopušteno ni prihvatiti ni obdržavati.”
22 I navali svjetina na njih, a zapovjednici, strgnuvši s njih halje, zapovjediše da ih se išiba.
23 Nakon što su im dali mnogo udaraca, baciše ih u tamnicu zapovjedivši tamničaru da ih dobro čuva.
24 On ih, primivši takvu zapovijed, baci u nutarnju tamnicu i osigura im noge kladama.
25 Oko ponoći Pavao i Sila su se molili i pjevali hvále Bogu, a uznici su ih slušali.
26 Odjedanput nastade silan potres, tako da zadrhtaše temelji zatvora; i odmah se otvoriše sva vrata i svakome se odriješiše okovi.
27 I probudi se tamničar te, kada spazi otvorena vrata tamnice, izvuče mač i htjede se ubiti misleći da su uznici pobjegli.
28 No Pavao viknu jakim glasom, rekavši: “Ne čini sebi zlo: jer smo svi ovdje.”
29 Tada on zaiska svjetlo, utrča unutra i dršćući se baci pred Pavla i Silu.
30 I izvede ih van i reče: “Gospodo, što mi je činiti da budem spašen?”
31 Oni mu rekoše: “Vjeruj u Gospodina Isusa Krista i bit ćeš spašen ti i tvoj dom.”
32 I rekoše riječ Gospodinovu njemu i svima koji bijahu u njegovu domu.
33 I izvede ih on u taj noćni sat i opra im rane te odmah bî kršten, on i svi njegovi.
34 Uvede ih u svoj dom, stavi pred njih jelo i proveseli se sa svim svojim domom što je povjerovao u Boga.
35 Kada je svanuo dan, poslaše predstojnici liktore, rekavši: “Pusti one ljude.”
36 I dojavi tamničar Pavlu ove riječi: “Poručili su zapovjednici da vas pustim. Iziđite, stoga, i pođite u miru.”
37 Ali Pavao im reče: “Javno su nas neosuđene istukli, premda smo Rimljani, i bacili u tamnicu; i sada nas žele potajno izbaciti? Nipošto; nego, neka sami dođu i izvedu nas.”
38 I dojaviše liktori te riječi predstojnicima, a oni se uplašiše čuvši da su ovi Rimljani.
39 I dođoše oni pa im se ispričaše; i izvedoše ih i zamoliše da odu iz grada.
40 Izišavši iz tamnice, odoše oni k Lidiji pa, kad ih vidješe, ohrabriše braću i otputovaše.
17
1 Prošavši kroz Amfipol i Apoloniju, stigoše oni do Soluna, gdje bijaše židovska sinagoga.
2 I, kao što je običavao, uđe Pavao k njima. I raspravljao je tri subote s njima na temelju Pisama
3 tumačeći i izlažući da je trebalo da Krist trpi i uskrsne od mrtvih i da “jest Krist taj Isus kojega vam ja propovijedam.”
4 Neki od njih povjerovaše i pridružiše se Pavlu i Sili, kao i veliko mnoštvo pobožnih Grka zajedno s nemalo uglednih žena.
5 Tada Židove koji nisu vjerovali obuze zavist pa uzeše neke uličare, pokvarene ljude, i okupiše svjetinu, uzbuniše grad i navališe na Jasonovu kuću pokušavajući ih izvesti pred narod.
6 Ne našavši ih, izvukoše Jasona i neku braću pred gradske glavare vičući: “Oni koji su preokrenuli svijet došli su i ovamo;
7 Jason ih je primio. Svi oni rade protivno carevim odredbama govoreći da postoji drugi kralj, neki Isus.”
8 I uzbuniše oni narod i gradske glavare kad ovi to čuše.
9 Zatim uzeše jamčevinu od Jasona i od ostalih te ih pustiše.
10 A braća odmah noću otposlaše Pavla i Silu u Bereju. Oni pak, stigavši, odoše u židovsku sinagogu.
11 Ovi bijahu plemenitiji od onih u Solunu pa prihvatiše riječ sa svom spremnošću uma, danomice istražujući Pisma je li to tako.
12 Stoga mnogi od njih povjerovaše; kao i nemalo uglednih Grkinja i muškaraca.
13 Ali kada Židovi iz Soluna doznaše da je Pavao propovijedao riječ Božju i u Bereji, dođoše oni i tamo te uzbuniše narod.
14 Tada braća odmah poslaše Pavla kao prema moru, a Sila i Timotej i dalje ostadoše ondje.
15 A Pavla njegovi pratioci odvedoše do Atene te, primivši zapovijed za Silu i Timoteja da što prije dođu k njemu, otputovaše.
16 Dok ih je Pavao čekao u Ateni, u njemu se uznemirio duh kada je vidio da je grad potpuno predan idolopoklonstvu.
17 Zbog toga je raspravljao u sinagogi sa Židovima i s pobožnim ljudima, a na trgu svaki dan s onima koje bi susretao.
18 Tada se neki od epikurejskih i stoičkih filozofa sukobiše s njim. Jedni rekoše: “Što bi ovaj brbljavac htio reći?” a drugi: “Izgleda da je navjestitelj tuđih bogova”, jer im je propovijedao Isusa i uskrsnuće.
19 I uzeše ga i odvedoše na Areopag, rekavši: “Možemo li doznati kakav je to novi nauk o kojemu govoriš?
20 Jer čudnim nam tvrdnjama puniš uši: htjeli bismo, stoga, znati što to znači.”
21 (Jer svi Atenjani i stranci koji bijahu ondje ni na što drugo ne troše vrijeme, nego da pripovijedaju ili slušaju nešto novo.)
22 Tada stade Pavao posred Marsova brda i reče: “Atenjani, vidim da ste u svemu previše praznovjerni.
23 Jer prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: NEPOZNATOME BOGU. Onoga koga, dakle, ne znajući štujete, njega vam ja navješćujem.
24 Bog, koji je načinio svijet i sve u njemu, budući da je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u rukotvorenim hramovima,
25 niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi što trebao, kada sâm svemu daje život i dah i sve ostalo,
26 i od jedne je krvi izveo svaki ljudski narod da prebiva po svemu licu zemlje te odredio unaprijed određena razdoblja i međe njihova prebivanja
27 da bi tražili Gospodina, ne bi li ga kako napipali i našli, jer nije daleko ni od jednoga od nas:
28 jer u njemu živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: ‘Njegov smo čak i rod.’
29 Ako smo, dakle, rod Božji, ne smijemo smatrati da je Božanstvo nalik zlatu, ili srebru, ili kamenu izrezbarenu umijećem i ljudskom maštom.
30 Ne obazirući se na ta razdoblja neznanja, Bog sada zapovijeda svim ljudima posvuda da se pokaju:
31 jer odredio je dan u koji će pravedno suditi svemu svijetu po čovjeku kojega je odredio, po kojemu je svima dao jamstvo uskrisivši ga od mrtvih.”
32 Kada oni čuše o uskrsnuću od mrtvih, jedni se počeše izrugivati, a drugi rekoše: “Ponovno ćemo te slušati o tome.”
33 Tako Pavao ode od njih.
34 No neki muškarci pristadoše uz njega i povjerovaše: među njima bijaše Dionizije Areopagit i žena imenom Damara, i drugi s njima.
18
1 Nakon toga ode Pavao iz Atene i dođe u Korint.
2 Našavši nekog Židova po imenu Akvila, rodom iz Ponta, koji je nedavno bio došao iz Italije, i Prisku, ženu njegovu (jer je Klaudije bio naredio da svi Židovi napuste Rim), dođe on k njima.
3 Budući da bijaše istoga zanimanja, ostao je s njima i radio; jer oni po zanimanju bijahu šatorari.
4 I raspravljao je svake subote u sinagogi uvjeravajući Židove i Grke.
5 A kada su Sila i Timotej sišli iz Makedonije, Pavao se, ponukan u duhu, posve posvetio svjedočenju Židovima da Isus bijaše Krist.
6 Kada su se oni počeli protiviti i huliti, otrese on svoje halje i reče im: “Krv vaša na glave vaše; ja sam čist: od sada idem k poganima.”
7 I ode odande te uđe u kuću nekog čovjeka koji se zvao Just, štovatelja Božjega, čija kuća bijaše tik do sinagoge.
8 A Krisp, nadstojnik sinagoge, zajedno sa svim svojim domom povjerova u Gospodina; i mnogi od Korinćana koji su slušali povjerovaše i krstiše se.
9 Tada Gospodin progovori noću Pavlu u viđenju: “Ne boj se, nego govori i nemoj ušutjeti:
10 jer ja sam s tobom i nitko te neće napasti da ti naudi; jer mnogo je moga naroda u ovome gradu.”
11 I ostade on ondje godinu i šest mjeseci naučavajući među njima riječ Božju.
12 A kada Galion bijaše prokonzul Ahaje, digoše se Židovi jednodušno protiv Pavla i dovukoše ga pred sudačku stolicu,
13 rekavši: “Ovaj protivno zakonu potiče ljude da štuju Boga.”
14 Pavao samo što ne otvori usta, kadli Galion reče Židovima: “Da je posrijedi neka nepravda ili opako nedjelo, Židovi, imao bih razloga podnositi vas:
15 ali ako su u pitanju riječi i imena i vaš zakon, sami to razmotrite; jer ja sudac nečemu takvom ne želim biti.”
16 I otjera ih od sudišta.
17 Tada svi Grci pograbiše Sostena, nadstojnika sinagoge, i stadoše ga udarati pred sudačkom stolicom. Galion uopće nije mario za to.
18 Nakon toga Pavao ostade ondje još neko vrijeme pa se onda oprosti od braće te otplovi odande za Siriju, i Priska i Akvila s njim; i ošiša glavu u Kenhreji, jer je imao zavjet.
19 Došavši u Efez, njih ostavi ondje, a on sâm uđe u sinagogu te raspravljaše sa Židovima.
20 Kada ga oni zamoliše da ostane dulje vrijeme s njima, on ne pristade,
21 nego se oprosti od njih, rekavši: “Svakako moram ovaj blagdan koji dolazi održati u Jeruzalemu; no opet ću se vratiti k vama, bude li htio Bog.” I otplovi iz Efeza.
22 Pristavši u Cezareji, uzađe on i pozdravi crkvu pa siđe u Antiohiju.
23 Nakon što je ondje proveo neko vrijeme, otputova te prođe galacijskim i frigijskim krajem utvrđujući sve učenike.
24 Tada je u Efez stigao neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, čovjek rječit i silan u Pismima.
25 Bijaše on upućen u put Gospodinov; a kako je bio gorljiv u duhu, govorio je i naučavao pomno o Gospodinu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje.
26 I poče on smjelo govoriti u sinagogi. Kada ga čuše Akvila i Priska, uzeše ga oni k sebi te mu točnije izložiše Božji put.
27 Kada je naumio prijeći u Ahaju, napisaše braća učenicima ohrabrivši ih da ga prime. A kada je došao, mnogo je pomogao onima koji su povjerovali po milosti:
28 jer je silno uvjeravao Židove, i to javno, dokazujući putem Pisama da Isus bijaše Krist.
19
1 Dok je Apolon bio u Korintu, Pavao, prošavši gornjim krajevima, dođe u Efez. Našavši neke učenike,
2 reče im: “Jeste li, budući da ste povjerovali, primili Duha Svetoga?” Rekoše mu oni: “Nismo ni čuli da postoji neki Duh Sveti.”
3 I reče im on: “U što ste onda kršteni?” A oni rekoše: “U Ivanovo krštenje.”
4 Tada Pavao reče: “Ivan je krstio krštenjem pokajanja govoreći narodu neka vjeruje u onoga koji dolazi poslije njega, to jest u Krista Isusa.”
5 Čuvši to, krstiše se u ime Gospodina Isusa.
6 A kada je Pavao položio na njih ruke, dođe na njih Duh Sveti; i govorahu u jezicima i prorokovahu.
7 A bijaše u svemu dvanaestak muževa.
8 I uđe on u sinagogu te je tri mjeseca smjelo govorio raspravljajući i uvjeravajući ih o kraljevstvu Božjem.
9 No kako neki bijahu okorjeli i ne vjerovahu, nego pred mnoštvom govorahu ružno o tome Putu, odstupi on od njih i odvoji učenike te je svakodnevno raspravljao u školi nekog Tirana.
10 Trajalo je to dvije godine, tako da su svi stanovnici Azije čuli riječ Gospodina Isusa, i Židovi i Grci.
11 Neobična čudesa činio je Bog po rukama Pavlovim,
12 tako da su čak i rupce za znoj ili pregače s njegova tijela stavljali na bolesnike pa su ih ostavljale bolesti i izlazili su iz njih zli duhovi.
13 Tada pokušaše i neki Židovi, istjerivači duhova koji su se potucali naokolo, zazvati ime Gospodina Isusa nad onima koji su imali zle duhove, rekavši: “Zaklinjemo vas Isusom kojega Pavao propovijeda.”
14 A bijahu to sedmorica sinova nekog Skeve, židovskoga velikog svećenika, koji su tako činili.
15 I odgovori zao duh i reče: “Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?”
16 I skoči na njih čovjek u kome bijaše zao duh te ih nadvlada i nadjača, tako da oni goli i izranjavani pobjegoše iz one kuće.
17 To postade poznato svim Židovima i Grcima koji su živjeli u Efezu pa ih je sve spopao strah i veličalo se ime Gospodina Isusa.
18 I dolazili su mnogi od onih koji su povjerovali te su ispovijedali i očitovali svoja djela.
19 I mnogi od onih koji su se bavili vračanjem donosili su svoje knjige i pred svima ih spaljivali. I proračunaše njihovu vrijednost te utvrdiše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka.
20 Tako se riječ Gospodinova silno širila i jačala.
21 Nakon što se sve to ispunilo, naumi Pavao u duhu, kada je prošao Makedonijom i Ahajom, poći u Jeruzalem, rekavši: “Nakon što budem ondje, morat ću i Rim vidjeti.”
22 I posla u Makedoniju dvojicu svojih poslužitelja, Timoteja i Erasta; no on se zadrža neko vrijeme u Aziji.
23 Istodobno nastade nemala uzbuna zbog toga Puta.
24 Jer neki srebrnar po imenu Demetrije, koji je izrađivao srebrne Dijanine hramove i donosio nemalu dobit obrtnicima,
25 okupi sve njih zajedno s onima koji su se bavili takvim poslom, i reče: “Gospodo, znate da je u tome umijeću naše bogatstvo.
26 A vidite i čujete da je, ne samo u Efezu, nego gotovo po svoj Aziji, taj Pavao uvjerio i odvratio mnogo naroda govoreći da nisu bogovi oni koji su rukom izrađeni.
27 Tako da ne samo što postoji opasnost da nam propadne zanat, nego i da bude prezren hram velike božice Dijane i uništeno veličanstvo nje kojoj se klanja sva Azija i svijet.”
28 Čuvši to, ispuniše se gnjevom pa povikaše, rekavši: “Velika je Dijana efeška.”
29 I uskomeša se sav grad pa jednodušno navališe u kazalište vukući sa sobom Gaja i Aristarha, Makedonce, Pavlove suputnike.
30 A kada Pavao htjede među narod, učenici mu ne dopustiše.
31 I neki od azijarhâ, njegovi prijatelji, poslaše k njemu zamolivši ga neka se ne osmjeljuje ići u kazalište.
32 Jedni, stoga, vikahu jedno, a drugi drugo; jer skup bijaše smeten i većina nije ni znala zbog čega su se okupili.
33 Tada iz mnoštva izvukoše Aleksandra, jer su ga Židovi gurali naprijed. I načini Aleksandar znak rukom htijući se obraniti pred narodom;
34 ali kada ovi doznaše da je on Židov, svi u jedan glas gotovo dva sata vikahu: “Velika je Dijana efeška!”
35 Tada gradski tajnik umiri svjetinu i reče: “Ljudi, Efežani, tko od ljudi ne zna da je grad Efežana štovatelj velike božice Dijane i lika koji je pao od Jupitera?
36 Budući da je to neporecivo, valja vam se umiriti i ne činiti ništa ishitreno.
37 Jer doveli ste ovamo ove ljude koji nisu ni pljačkaši hramova niti hule vašu božicu.
38 Stoga, ako Demetrije i ovi obrtnici koji su s njim imaju protiv koga kakvu tužbu, sudovi zasjedaju; a tu su i upravitelji: neka tuže jedni druge.
39 Ali tražite li išta drugo, na zakonitu skupu će se riješiti;
40 jer smo u opasnosti da zbog ovog današnjeg meteža budemo pozvani na odgovornost: jer nema nikakva razloga kojim bismo mogli opravdati ovu strku.”
41 Rekavši tako, on raspusti skup.
20
1 Nakon što je prestao metež, dozva Pavao k sebi učenike te ih izgrli i otputova za Makedoniju.
2 Prolazeći tim krajevima, i hrabreći ih mnogim riječima, stiže on u Grčku
3 te ostade ondje tri mjeseca. A kako mu Židovi upravo kada je htio otploviti za Siriju postaviše zasjedu, odluči on vratiti se kroz Makedoniju.
4 Do Azije mu se pridružiše Berejac Sopater, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj Derbanin, i Timotej i Azijci Tihik i Trofim.
5 Oni su otišli ranije i čekali nas u Troadi,
6 a mi nakon danâ beskvasnoga kruha otplovismo iz Filipâ i za pet dana dođosmo k njima u Troadu, gdje ostadosmo sedam dana.
7 U prvi dan tjedna, kada se učenici okupiše lomiti kruh, Pavao im propovijedaše, spreman sutradan otputovati. I produži on s govorom sve do ponoći.
8 A bijaše mnogo svjetiljaka u gornjoj sobi gdje bijahu okupljeni.
9 Neki mladić, imenom Eutih, sjedio je na prozoru svladan dubokim snom. Kako je Pavao dugo propovijedao, pade on u snu dolje s trećega kata; i digoše ga mrtva.
10 Siđe Pavao i nadnese se nad njega, obujmi ga i reče: “Ne uznemirujte se, jer život je u njemu.”
11 Zatim se ponovno popeo, razlomio kruh i jeo te još dugo govorio; sve do zore. Tada on otputova;
12 a dječaka odvedoše živa i nemalo se utješiše.
13 Mi pak smo ranije otišli do lađe i otplovili u As kaneći ondje uzeti Pavla; jer je on bio tako odredio, naumivši sâm poći pješice.
14 Kada se našao s nama u Asu, uzesmo ga i stigosmo do Mitilene.
15 Otplovismo odande te sutradan stigosmo preko do Hiosa. Prekosutra stigosmo na Samos i zadržasmo se u Trogiliju, a idućega dana stigosmo u Milet.
16 Jer Pavao je odlučio samo preploviti kraj Efeza, kako se ne bi zadržao u Aziji: žurio je da, bude li mu moguće, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu.
17 No iz Mileta poruči on u Efez i sazva starješine crkve.
18 Kada oni stigoše k njemu, reče im: “Znate kako sam se od prvoga dana kada sam stigao u Aziju ponašao sve vrijeme koje sam proveo s vama
19 služeći Gospodinu sa svom poniznošću uma, i s mnogim suzama i kušnjama koje su me zadesile zbog židovskih zamki;
20 i kako ništa što vama bijaše korisno nisam prešutio, nego vam navijestio, i poučavao vas javno i po kućama
21 svjedočeći i Židovima i Grcima o pokajanju Bogu i vjeri u našega Gospodina, Isusa Krista.
22 A sada, evo, svezan u duhu idem u Jeruzalem, ne znajući što će me tamo zadesiti,
23 osim što mi Duh Sveti u svakome gradu svjedoči govoreći da me očekuju okovi i nevolje.
24 Ali ništa me od toga ne dira, niti mi je stalo do života; tako da s radošću dovršim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa, da potpuno posvjedočim evanđelje Božje milosti.
25 I sada, evo, znam da više neće vidjeti moje lice nitko od vas posred kojih prođoh propovijedajući Božje kraljevstvo.
26 Stoga vam svjedočim u ovaj dan da sam čist od krvi sviju,
27 jer nisam propustio navijestiti vam sav naum Božji.
28 Pazite, dakle, na sebe i na sve stado nad kojim vas je Duh Sveti postavio nadglednicima, da pasete crkvu Božju, koju je on otkupio vlastitom krvlju.
29 Jer znam to da će se nakon moga odlaska uvući među vas okrutni vukovi, ne štedeći stado.
30 I od vas samih ustat će neki da, govoreći izopačenosti, odvuku učenike za sobom.
31 Stoga bdijte sjećajući se da tri godine noć i dan nisam prestajao sa suzama opominjati svakog pojedinog.
32 A sada vas, braćo, povjeravam Bogu i riječi njegove milosti, koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima koji su posvećeni.
33 Ni za čijim srebrom, ili zlatom, ili odjećom, nisam hlepio.
34 Jest, sami znate da su ove ruke poslužile mojim potrebama, kao i onima koji bijahu sa mnom.
35 U svemu sam vam pokazao kako vam se valja trudeći pomagati slabe i spominjati se riječi Gospodina Isusa, kako on reče: ‘Blagoslovljenije je davati negoli primati’.”
36 I, rekavši tako, klekne on i pomoli se zajedno sa svima njima.
37 I svi oni bolno zaplakaše te padoše Pavlu oko vrata i izljubiše ga,
38 nadasve ražalošćeni riječju koju im reče: da više neće vidjeti njegovo lice. I ispratiše ga do lađe.
21
1 Nakon što smo se rastali od njih i otplovili, ploveći ravno stigli smo do Kosa; a idućeg dana do Rodosa pa odande do Patare.
2 Našavši lađu koja plovi za Feniciju, ukrcali smo se i otplovili.
3 Kada smo ugledali Cipar, ostavili smo ga slijeva te zaplovili prema Siriji. Pristali smo u Tiru, jer je ondje lađa trebala iskrcati teret.
4 Pronašavši učenike, ostali smo ondje sedam dana. Oni Pavlu po Duhu rekoše neka ne uzlazi u Jeruzalem.
5 No kada su nam ti dani istekli, krenuli smo te pošli svojim putem; i svi su nas oni ispratili, zajedno sa ženama i djecom, do izvan grada. Na obali smo klekli i pomolili se.
6 Oprostivši se jedni od drugih, mi smo se se popeli na lađu, a oni se vratili kući.
7 Dovršivši plovidbu, iz Tira smo stigli u Ptolemaidu, pozdravili braću te ostali s njima jedan dan.
8 Idućeg dana mi koji bijasmo s Pavlom otputovali smo te stigli u Cezareju; i ušli smo u kuću Filipa evanđelista, koji bijaše jedan od Sedmorice, i ostali smo kod njega.
9 On je imao četiri kćeri djevice, koje su prorokovale.
10 Kako smo se ondje zadržali mnogo dana, siđe iz Judeje neki prorok imenom Agab.
11 Kada je došao k nama, uze on Pavlov pojas, sveže svoje ruke i noge pa reče: “Ovo govori Duh Sveti: ‘Čovjeka čiji je ovaj pojas ovako će svezati Židovi u Jeruzalemu i predati ga u ruke poganima.’ ”
12 Kada smo to čuli, stadosmo ga zaklinjati i mi i mještani neka ne uzlazi u Jeruzalem.
13 Tada Pavao odgovori: “Što plačete i razdirete mi srce? Jer ja sam spreman ne samo biti svezan, nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.”
14 Kako se on nije dao nagovoriti, ušutjesmo, rekavši: “Neka bude volja Gospodinova.”
15 Nakon tih dana spremili smo se i uzašli u Jeruzalem.
16 S nama su pošli i neki učenici iz Cezareje i poveli nekog Mnasona Cipranina, starog učenika, kod kojeg smo trebali odsjesti.
17 Kada smo stigli u Jeruzalem, braća nas radosno primiše.
18 Idućega dana je Pavao zajedno s nama otišao k Jakovu; i okupiše se sve starješine.
19 Pozdravivši ih, on im potanko ispripovijeda što je Bog po njegovoj službi učinio među poganima.
20 Nakon što su to saslušali, dadoše slavu Bogu; i rekoše mu: “Vidiš, brate, koliko je tisuća Židova koji vjeruju i svi su gorljivi u pogledu Zakona.
21 No dojavljeno im je o tebi da sve Židove među poganima poučavaš da se odreknu Mojsija govoreći im neka ne obrezuju svoju djecu i ne hode po običajima.
22 Što, dakle, učiniti? Svakako će se okupiti mnoštvo, jer će čuti da si došao.
23 Stoga učini što ti kažemo: Kod nas su četiri čovjeka koji su pod zavjetom.
24 Njih uzmi, očisti se zajedno s njima i plati za njih da si ošišaju glave pa će svi znati da nema ništa od onoga što im je dojavljeno o tebi, nego da i ti hodiš ispravno i da držiš Zakon.
25 A što se tiče pogana koji su povjerovali, napisali smo i zaključili neka oni ne obdržavaju takvo što, osim da se klone onoga što je žrtvovano idolima, i od krvi, i od udavljenoga, i od bludništva.”
26 Tada Pavao uze one ljude i, očistivši se, idućeg dana zajedno s njima uđe u Hram da naznači svršetak danâ očišćenja, kada će se za svakoga od njih prinijeti žrtva.
27 Ali na samome isteku tih sedam dana ugledaše ga u Hramu neki Židovi iz Azije, uzbuniše sav narod i staviše ruke na nj
28 vičući: “Ljudi, Izraelci, pomozite: Ovo je čovjek koji svakoga posvuda poučava protiv naroda, i Zakona, i ovoga mjesta; štoviše, i Grke je uveo u Hram i oskvrnuo ovo sveto mjesto.”
29 (Jer ranije bijahu s njim u gradu vidjeli Trofima Efežanina, za koga su mislili da ga je Pavao uveo u Hram.)
30 I pokrenu se sav grad i strča se narod zajedno: pograbiše Pavla te ga odvukoše iz Hrama i odmah zatvoriše vrata.
31 I upravo kada su ga se spremali ubiti, dopre do tisućnika čete vijest da se uskomešao sav Jeruzalem.
32 On odmah uze vojnike i stotnike pa otrča dolje do njih. Kada oni ugledaše tisućnika i vojnike, prestadoše udarati Pavla.
33 Tada se tisućnik približi, uhiti ga i zapovjedi da ga se okuje s dva lanca pa upita tko je to i što je učinio.
34 No jedni iz svjetine vikahu ovo, a drugi ono. Kako zbog vike nije mogao doznati ništa pouzdano, zapovjedi on da ga odvedu u tvrđavu.
35 Ali kada je došao na stube, morahu ga ponijeti vojnici zbog silovitosti svjetine;
36 jer je mnoštvo naroda išlo za njima vičući: “Ukloni ga!”
37 Upravo kada su ga htjeli uvesti u tvrđavu, reče Pavao tisućniku: “Dopuštaš li da ti nešto kažem?” A ovaj reče: “Zar znaš grčki?
38 Nisi li ti onaj Egipćanin koji je prije nekoliko dana pobunio i odveo u pustaru četiri tisuće ubojica?”
39 No Pavao mu reče: “Ja sam Židov iz Tarza, građanin znamenitoga grada u Ciliciji. Molim te, dopusti mi da prozborim narodu.”
40 Kada mu on dopusti, stade Pavao na stube i rukom dade znak narodu. Kada nastade velika tišina, progovori im on hebrejskim jezikom, rekavši:
22
1 “Ljudi, braćo i oci, poslušajte sada što vam imam reći u svoju obranu.”
2 Kada su čuli da im govori hebrejski, još se više utišaše; a on reče:
3 “Ja sam Židov rođen u Tarzu u Ciliciji, ali sam odrastao u ovome gradu, do nogu Gamalielovih, poučen točno po otačkom Zakonu, i bio sam revnitelj za Boga, kao što ste svi vi danas.
4 Taj Put sam na smrt progonio bacajući u okove i predajući u tamnice i muškarce i žene,
5 kao što mi to i veliki svećenik može posvjedočiti, i sve starješinstvo, od kojih sam i primio pisma za braću te otišao u Damask da i one koji bijahu tamo okovane dovedem u Jeruzalem da ih se kazni.
6 Dok sam putovao i približavao se Damasku, oko podneva me odjedanput s neba obasja snažna svjetlost.
7 Padoh na tlo i čuh glas kako mi govori: ‘Saule, Saule, zašto me progoniš?’
8 Ja odgovorih: ‘Tko si ti, Gospodine?’ A on mi reče: ‘Ja sam Isus Nazarećanin, koga ti progoniš.’
9 Oni koji bijahu sa mnom ugledali su svjetlost i uplašili se, ali nisu čuli glas onoga koji mi je govorio.
10 A ja rekoh: ‘Što da učinim, Gospodine?’ I reče mi Gospodin: ‘Ustani i pođi u Damask; ondje će ti se reći sve što ti je određeno činiti.’
11 A kako zbog slave one svjetlosti nisam vidio, povedoše me za ruku moji pratioci pa dođoh u Damask.
12 A neki Ananija, čovjek pobožan po Zakonu i na dobru glasu među ondje nastanjenim Židovima,
13 dođe k meni, pristupi i reče mi: ‘Saule, brate, progledaj.’ Istoga se trena zagledah u nj.
14 I reče on: ‘Bog naših otaca izabrao te da spoznaš njegovu volju i vidiš Pravednika i čuješ glas iz njegovih usta.
15 Jer bit ćeš mu svjedokom pred svim ljudima o onome što si vidio i čuo.
16 A sada, što oklijevaš? Ustani, krsti se i operi svoje grijehe prizivajući ime Gospodinovo.’
17 A kada sam se vratio u Jeruzalem i jednom molio u Hramu, padoh u zanos
18 i vidjeh Njega gdje mi govori: ‘Pohitaj i žurno iziđi iz Jeruzalema: jer oni neće primiti tvoje svjedočanstvo o meni.’
19 A ja rekoh: ‘Gospodine, oni znaju da sam u tamnice zatvarao i po svim sinagogama tukao one koji vjeruju u tebe;
20 i dok se prolijevala krv Stjepana, tvoga mučenika, i ja sam ondje stajao i odobravao njegovo ubojstvo te čuvao halje onima koji su ga ubijali.’
21 No On mi reče: ‘Idi; jer ja ću te poslati daleko k poganima!’ ”
22 Slušali su ga sve do te riječi, a tada digoše glas i rekoše: “Ukloni takvoga sa zemlje, jer nije pravo da živi.”
23 I dok su tako urlali, odbacivali halje i bacali prašinu u zrak,
24 zapovjedi tisućnik da ga se uvede u vojarnu i odredi da ga bičevanjem ispitaju, kako bi doznao zbog čega tako viču protiv njega.
25 I dok su ga vezivali remenjem, reče Pavao stotniku koji ondje stajaše: “Zar rimskoga građanina, i to neosuđenog, smijete bičevati?”
26 Čuvši to, ode stotnik i izvijesti tisućnika, rekavši: “Pazi što kaniš učiniti, jer je taj čovjek Rimljanin.”
27 Tada pristupi tisućnik i reče mu: “Reci mi, jesi li ti Rimljanin?” A on odgovori: “Da.”
28 Tisućnik odgovori: “Ja sam tu slobodu stekao za veliku svotu.” Pavao reče: “Ja sam se slobodan rodio.”
29 Tada smjesta odstupiše od njega oni koji su ga trebali ispitivati; a i tisućnik se uplašio doznavši da je on Rimljanin, a on ga je bio okovao.
30 A sutradan, budući da je htio točno doznati za što ga Židovi optužuju, odriješi ga od okova i zapovjedi da dođu veliki svećenici i sve njihovo Vijeće; i privede Pavla pa ga postavi pred njih.
23
1 A Pavao, upravivši pogled u Vijeće, reče: “Ljudi i braćo, ja sam u svemu živio čiste savjesti pred Bogom do ovoga dana.”
2 A veliki svećenik Ananija onima koji stajahu do njega zapovjedi da ga udare po ustima.
3 Tada mu Pavao reče: “Udarit će tebe Bog, zide obijeljeni; jer sjedaš da mi sudiš po Zakonu, a protuzakonito zapovijedaš da me udaraju?”
4 A oni koji stajahu uza nj rekoše: “Velikog svećenika Božjega pogrđuješ?”
5 Tada Pavao reče: “Nisam znao, braćo, da je on veliki svećenik; jer je pisano: ‘O glavaru svoga naroda ne govori loše.’ ”
6 Ali kad Pavao uvidje da su oni jednim dijelom saduceji, a drugim farizeji, povika on u Vijeću: “Ljudi, braćo, ja sam farizej, sin farizeja: sudi mi se zbog nade i uskrsnuća mrtvih!”
7 A kada on tako reče, nastade raspra između farizeja i saduceja te se mnoštvo podijeli.
8 Jer saduceji tvrde da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji priznaju oboje.
9 I nastade silna vika pa ustadoše pismoznanci farizejske stranke te se usprotiviše, rekavši: “Ništa zlo ne nalazimo u tome čovjeku; ali ako mu je govorio duh ili anđeo, nemojmo se protiv Boga boriti.”
10 Kada je nastala žestoka prepirka, uplaši se tisućnik da će oni rastrgati Pavla pa zapovjedi da siđe vojska, nasilu ga otme između njih i odvede ga u tvrđavu.
11 Iduće noći stade kraj njega Gospodin i reče: “Hrabro, Pavle: jer kako si svjedočio za mene u Jeruzalemu, tako trebaš i u Rimu posvjedočiti.”
12 A kada je svanuo dan, udružiše se neki Židovi zaklevši se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla.
13 A bijaše više od četrdeset njih koji su skovali tu urotu.
14 I dođoše oni k velikim svećenicima i starješinama pa rekoše: “Velikom zakletvom se zaklesmo da nećemo jesti ništa dok ne ubijemo Pavla.
15 Stoga sada vi zajedno s Vijećem zatražite od tisućnika da vam ga sutra dovede dolje, kao da se kanite podrobnije raspitati o njemu, a mi smo spremni ubiti ga prije negoli se približi.”
16 Kada je za tu zasjedu dočuo sin Pavlove sestre, ode on, uđe u tvrđavu i ispriča to Pavlu.
17 Tada Pavao dozva jednoga od stotnikâ i reče: “Ovoga mladića odvedi k tisućniku, jer mu ima nešto dojaviti.”
18 Tako ga on uze, odvede ga k tisućniku i reče: “Uznik Pavao dozvao me i zamolio da ovoga mladića dovedem k tebi. Ima ti nešto za reći.”
19 Tada ga tisućnik uze za ruku, ode s njim nasamo na stranu i upita ga: “Što mi to imaš dojaviti?”
20 I reče on: “Židovi su se dogovorili zamoliti te da sutra dovedeš Pavla u Vijeće, kao da se oni kane nešto podrobnije raspitati o njemu.
21 Ali ti se nemoj dati nagovoriti, jer ga u zasjedi čeka više od četrdeset ljudi koji su se zakleli da neće ni jesti ni piti dok ga ne ubiju. Već su spremni, samo čekaju tvoje odobrenje.”
22 Tako tisućnik otposla mladića, zapovjedivši mu: “Nikome nemoj reći da si mi to otkrio.”
23 I dozva on dvojicu stotnika, rekavši: “Pripravite dvije stotine vojnika da u treći noćni sat sa sedamdeset konjanika i s dvije stotine kopljanika pođu u Cezareju;
24 i za živinu im se pobrinite da mogu na nju posjesti Pavla, i odvedite ga neozlijeđena k upravitelju Feliksu.”
25 I napisa on pismo na ovaj način:
26 “Klaudije Lizija pozdravlja preuzvišenoga upravitelja Feliksa.
27 Ovoga čovjeka pograbili su Židovi i već ga htjedoše pogubiti kadli dotrčah s vojskom i oslobodih ga shvativši da je Rimljanin.
28 Kada sam htio saznati optužbu na temelju koje ga okrivljuju, odveo sam ga u njihovo Vijeće.
29 Ondje sam utvrdio da ga okrivljuju zbog nekih pitanja u vezi njihova zakona, ali da nemaju optužbu po kojoj bi on zaslužio smrt ili okove.
30 A kada mi je dojavljeno za zasjedu koju su tome čovjeku postavili Židovi, odmah ga poslah k tebi, zapovjedivši i njegovim tužiteljima da pred tobom iznesu ono što imaju protiv njega. Živio.”
31 Tada vojnici, kao što im bijaše zapovjeđeno, uzeše Pavla te ga noću odvedoše u Antipatridu.
32 Sutradan ostaviše konjanike da odu s njim, a oni se vratiše u tvrđavu.
33 Ovi uđoše u Cezareju, predaše pismo upravitelju i privedoše mu Pavla.
34 Kada upravitelj pročita pismo, upita ga iz koje je pokrajine. Saznavši da je iz Cilicije,
35 reče: “Saslušat ću te kad stignu i tvoji tužitelji.” I zapovjedi da ga se čuva u Herodovoj sudnici.
24
1 A nakon pet dana siđe veliki svećenik Ananija sa starješinama i s nekim govornikom Tertulom, koji se upravitelju očitovao protiv Pavla.
2 Kada on bî pozvan, poče ga Tertul optuživati, rekavši: “Veliki mir što ga po tebi uživamo, i hvalevrijedna djela učinjena za ovaj narod tvojim proviđenjem
3 u svemu i posvuda, preuzvišeni Felikse, radosno primamo sa svom zahvalnošću.
4 No da te dulje ne zadržavam, molim te da nas u svojoj blagosti ukratko poslušaš.
5 Utvrdivši da je ovaj čovjek pošast, i pokretač buna među svim Židovima po svijetu, i kolovođa nazaretske sljedbe,
6 koji je čak i Hram pokušao oskvrnuti, uhitismo ga i htjedosmo mu suditi po našem zakonu.
7 No tada je na nas navalio tisućnik Lizija te nam ga velikom silom oteo iz ruku,
8 zapovjedivši njegovim tužiteljima da dođu k tebi, kako bi ga ti sâm mogao ispitati i saznati za što ga sve optužujemo.”
9 I složiše se Židovi, potvrdivši da je to tako.
10 Tada Pavao, nakon što mu je upravitelj dao znak da govori, odgovori: “Znajući da si već mnogo godina sudac ovome narodu, mirne se duše branim.
11 Sâm možeš doznati da nema više od dvanaest dana otkako sam se uzašao pokloniti u Jeruzalem.
12 I nisu me našli u Hramu da s nekim raspravljam, ni da narod na bunu potičem, ni u sinagogama, ni po gradu,
13 niti pak mogu dokazati ovo za što me sada optužuju.
14 Ali ovo ti priznajem: da na tome Putu, koji oni nazivaju krivovjerjem, ja služim otačkome Bogu vjerujući sve što je napisano u Zakonu i u Prorocima
15 imajući nadu u Boga, koju i oni sami prihvaćaju, da će biti uskrsnuće mrtvih, i pravednih i nepravednih.
16 U tome se neprestano trudim imati čistu savjest pred Bogom i pred ljudima.
17 Nakon mnogo godina došao sam donijeti milodare i prinose svome narodu.
18 Nato su me neki Židovi iz Azije našli očišćena u Hramu, a ne sa svjetinom ni u nekom metežu.
19 Oni bi se trebali pojaviti pred tobom i optužiti me ako imaju što protiv mene.
20 Ili ovi ovdje, neka sami kažu jesu li pronašli kakvo zlodjelo u meni kada sam stajao pred Vijećem,
21 osim ove jedne izjave koju sam povikao stojeći među njima: ‘Zbog uskrsnuća mrtvih sudite mi danas.’ ”
22 A kada Feliks to čû, budući da je točnije znao o tome Putu, odgodi im on parnicu, rekavši: “Kada siđe tisućnik Lizija, potanko ću preispitati vaš slučaj.”
23 I zapovjedi on stotniku da čuva Pavla i olakša mu pritvor, i da nikome od njegovih ne zabranjuje da ga poslužuje ili posjećuje.
24 A nakon nekoliko dana, kada je stigao Feliks sa svojom ženom Druzilom, koja bijaše Židovka, posla on po Pavla i posluša ga o vjeri u Krista.
25 I dok je ovaj izlagao o pravednosti, suzdržljivosti i budućem sudu, Feliksa obuze strah pa on odgovori: “Zasad idi; pozvat ću te kada budem imao vremena.”
26 Ujedno se nadao da će mu Pavao dati novca da ga pusti. Stoga je češće slao po njega i razgovarao s njim.
27 A nakon dvije godine Feliks dobije za nasljednika Porcija Festa. Htijući ugoditi Židovima, Feliks ostavi Pavla okovana.
25
1 Fest pak, došavši u pokrajinu, nakon tri dana uzađe iz Cezareje u Jeruzalem.
2 Tada veliki svećenik i židovski glavari izniješe tužbu protiv Pavla te ga stadoše moliti,
3 tražeći za sebe naklonost protiv njega, da im ga pošalje u Jeruzalem, kako bi postavili zasjedu i ubili ga na putu.
4 Ali im Fest odgovori da Pavao treba ostati zatvoren u Cezareji te da će on uskoro otići tamo.
5 “Neka, stoga, oni”, reče im, “koji su među vama ovlašteni siđu sa mnom i neka tuže toga čovjeka ako u njemu ima ikakve krivice.”
6 Zadržavši se među njima oko deset dana, siđe on u Cezareju. Sutradan, sjedeći na sudačkoj stolici, zapovjedi da se dovede Pavla.
7 Kada je on došao, okružiše ga Židovi koji su sišli iz Jeruzalema te izniješe protiv Pavla mnoge i teške optužbe, koje nisu mogli dokazati.
8 On u svoju obranu odgovori: “Ni u čemu se nisam ogriješio o židovski zakon, ni o Hram, ni o cara.”
9 Ali Fest, htjevši ugoditi Židovima, odgovori Pavlu i reče: “Hoćeš li uzaći u Jeruzalem da ti se ondje sudi o tome preda mnom?”
10 Tada Pavao reče: “Pred carevim sudištem stojim, gdje mi se i treba suditi: Židovima nisam ništa skrivio, kao što vrlo dobro znaš.
11 Jer ako sam prijestupnik, ili sam učinio nešto loše što zavređuje smrt, ne odbijam umrijeti; ali ako nema ničega za što me ovi optužuju, nitko me ne može njima predati. Na cara se pozivam.”
12 Tada Fest, posavjetovavši se s vijećem, odgovori: “Na cara si se pozvao? k caru ćeš ići.”
13 Nakon nekoliko dana siđoše kralj Agripa i Berenika u Cezareju pozdraviti Festa.
14 Kako su ostali ondje mnogo dana, izloži Fest kralju Pavlov slučaj, rekavši: “Čovjeka nekog ostavio je Feliks ovdje kao uznika.
15 O njemu su me, kada bijah u Jeruzalemu, veliki svećenici i židovske starješine izvijestili tražeći osudu za njega.
16 Odgovorio sam im kako u Rimljana nije običaj izručiti bilo kojeg čovjeka da ga se pogubi prije negoli se suoči s tužiteljima i dobije prigodu da se brani od optužbe.
17 Stoga sam, kad su se ovdje okupili, sutradan bez odgađanja sjeo na sudačku stolicu i zapovjedio da privedu toga čovjeka.
18 Tužitelji su ustali protiv njega, ali nisu iznijeli optužbu o nečemu što sam nagađao,
19 nego neke raspre o njihovu praznovjerju i o nekom Isusu koji bijaše umro, za koga Pavao tvrdi da je živ.
20 Zbunjen u pogledu takvog načina ispitivanja, upitah ga bi li htio poći u Jeruzalem da mu se ondje sudi za to.
21 Ali kada je Pavao prizivom zatražio da bude zadržan dok ga ne sasluša Visočanstvo, zapovjedio sam da ga se čuva dok ga ne uspijem poslati caru.”
22 Tada Agripa reče Festu: “Htio bih i sâm čuti toga čovjeka.” “Sutra ćeš ga”, reče on, “čuti.”
23 Sutradan kada Agripa i Berenika dođoše s velikim sjajem te s tisućnicima i najuglednijim muževima iz grada uđoše u dvoranu za primanje, na Festovu zapovijed bî izveden Pavao.
24 I reče Fest: “Kralju Agripa i svi s nama nazočni muževi, pogledajte ovoga radi kojega je sav židovski narod i u Jeruzalemu i ovdje navaljivao na mene vičući da on ne smije više živjeti.
25 Ali ja sam utvrdio da nije učinio ništa što zaslužuje smrt pa sam, kada se sâm pozvao na Visočanstvo, odlučio poslati ga.
26 Kako nemam ništa pouzdano što bih svome gospodaru napisao o njemu, izveo sam ga pred vas, osobito pred tebe, kralju Agripa, tako da nakon ispitivanja imam što napisati.
27 Jer čini mi se besmislenim slati uznika, a ne naznačiti optužbe iznesene protiv njega.”
26
1 Nato Agripa reče Pavlu: “Dopušta ti se govoriti o sebi.” Tada Pavao ispruži ruku i odgovori za sebe:
2 “Smatram se sretnim, kralju Agripa, što se danas mogu pred tobom braniti zbog svega za što me Židovi optužuju,
3 osobito stoga što znam da si poznavatelj svih židovskih običaja i spornih pitanja. Zato te molim da me strpljivo saslušaš.
4 Moj način života od rane mladosti, proveden među mojim narodom u Jeruzalemu, znaju svi Židovi;
5 koji me već otprije poznaju i mogu, ako hoće, posvjedočiti da sam po najstrožoj sljedbi naše vjere živio kao farizej.
6 A sada stojim ovdje i sudi mi se zbog nade u obećanje koje je Bog dao našim ocima,
7 čijem se ispunjenju nada naših dvanaest plemena usrdno služeći Bogu noću i danju. Zbog te nade me, kralju Agripa, tuže Židovi.
8 Zašto nevjerojatnim smatrate to da Bog mrtve uskrisuje?
9 I ja sam tako u sebi mislio da moram činiti mnogo toga protiv imena Isusa Nazarećanina.
10 To sam i činio u Jeruzalemu te sam mnoge od svetih zatvorio u tamnicu, dobivši za to punomoć od velikih svećenika; a kada su ih ubijali, dao sam svoj glas protiv njih.
11 I po svim sam ih sinagogama često kažnjavao i prisiljavao da hule te ih, prekomjerno bijesan na njih, progonio čak do tuđih gradova.
12 Našto, kada pođoh u Damask s punomoći i nalogom velikih svećenika,
13 u podne na putu, o kralju, ugledah svjetlost s neba, sjajniju od sunca, koja obasja mene i one koji putovahu sa mnom.
14 I kada svi popadasmo po zemlji, začuh glas kako mi na hebrejskom jeziku govori: ‘Saule, Saule, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana ritati.’
15 I rekoh: ‘Tko si ti, Gospodine?’ On odgovori: ‘Ja sam Isus koga ti progoniš.
16 Nego, ustani i stani na noge, jer sam ti se ukazao da te učinim poslužiteljem i svjedokom onoga što si vidio i onoga u čemu ću ti se očitovati
17 izbavljajući te od židovskoga naroda i od pogana, kojima te sada šaljem
18 otvoriti njihove oči i obratiti ih od tame k svjetlu i od vlasti Sotonine k Bogu da prime oproštenje grijehâ i baštinu među onima koji su posvećeni vjerom koja je u meni.’
19 Nato, kralju Agripa, ne bijah neposlušan nebeskom viđenju,
20 nego sam najprije onima u Damasku, i u Jeruzalemu, i po svim judejskim krajevima, a potom poganima, navješćivao neka se pokaju i obrate Bogu te čine djela dostojna pokajanja.
21 Zbog toga su me Židovi uhitili u Hramu i pokušali me ubiti.
22 No, dobivši pomoć Božju, sve do ovoga dana svjedočim i malome i velikome, ne govoreći ništa osim onoga što su rekli i proroci i Mojsije da će se zbiti:
23 da će Krist trpjeti te da će on prvi uskrsnuti od mrtvih i naviještati svjetlo narodu i poganima.”
24 Kada je on iznio to u svoju obranu, Fest mu jakim glasom reče: “Mahnitaš, Pavle; mnogo te znanje zaludilo.”
25 No on reče: “Ne mahnitam, plemeniti Feste, nego riječi istine i razbora govorim.
26 Jer zna za to kralj, kome s pouzdanjem govorim, jer mu ništa od toga, uvjeren sam, nije nepoznato; jer nije se to dogodilo u nekom zakutku.
27 Vjeruješ li, kralju Agripa, prorocima? Znam da vjeruješ.”
28 Tada Agripa reče Pavlu: “Zamalo si me uvjerio da postanem kršćaninom.”
29 A Pavao reče: “Želio bih od Boga da bi, za malo ili mnogo, ne samo ti, nego i svi ovi koji me danas slušaju, postali ovakvi kakav sam ja, osim ovih okova.”
30 Kada je on to izrekao, ustade kralj, i upravitelj, i Berenika, i oni koji su s njima sjedili.
31 Odlazeći, međusobno govorahu: “Taj čovjek ne čini ništa što zaslužuje smrt ili okove.”
32 Tada Agripa reče Festu: “Mogao bi biti pušten taj čovjek da se nije pozvao na cara.”
27
1 Kada je odlučeno da otplovimo u Italiju, predadoše Pavla i neke druge uznike stotniku carske čete, koji se zvao Julije.
2 Ukrcasmo se na neku adramitsku lađu koja je imala oploviti neka azijska mjesta i otplovismo. S nama bijaše neki Makedonac Aristarh, Solunjanin.
3 Idućeg dana pristali smo kod Sidona; a Julije, koji je s Pavlom postupao čovječno, dopustio mu je da posjeti prijatelje i okrijepi se.
4 Kada smo se otisnuli odande, jedrili smo pod Ciprom, jer nam vjetrovi bijahu protivni.
5 Preplovivši more duž Cilicije i Pamfilije, stigli smo u Miru, grad u Liciji.
6 Ondje je stotnik našao neku aleksandrijsku lađu koja je plovila za Italiju te nas ukrcao na nju.
7 Više dana plovili smo sporo te jedva stigli do Knida; a kako nam vjetar nije dao pristati, zaplovili smo pod Kretu sučelice Salmoni.
8 Jedva preplovivši kraj nje, stigli smo do mjesta zvana Dobra Pristaništa, blizu grada Laseje.
9 A kako je prošlo mnogo vremena pa je plovidba već bila opasna, zato što je i Post već bio prošao, upozori Pavao,
10 rekavši im: “Ljudi, vidim da će plovidba biti na pogibelj i veliku štetu ne samo za tovar i lađu, nego i za naše živote.”
11 No stotnik je više vjerovao kormilaru i vlasniku lađe negoli onome što je bio rekao Pavao.
12 Budući da pristanište nije bilo prikladno za zimovanje, većina predloži da i odande otplove, ne bi li kako stigli do kretske luke Feniks, koja se pruža prema jugozapadu i sjeverozapadu, i ondje prezimili.
13 A kada je blago zapuhao južnjak, misleći da bi mogli ostvariti nakanu, odriješiše se odande i zaploviše sasvim uz Kretu.
14 Ali nedugo zatim navali žestok vjetar zvan Euroklidon.
15 A kada je zahvatilo lađu tako da se nije mogla odupirati, prepustismo je vjetru.
16 Jureći kraj nekog otoka koji se naziva Klauda, uz mnogo napora uspjesmo dohvatiti čamac.
17 Kada ga podigoše, upotrijebiše užad da podvežu lađu i, bojeći se da se ne nasuču na živi pijesak, spustiše jedro. I tako ih je nosilo.
18 Budući da nas je oluja žestoko tukla, sutradan izbaciše tovar;
19 a trećega dana svojim rukama izbacismo brodsku opremu.
20 Kako se više dana nije pojavljivalo ni sunce ni zvijezde, a nad nama je bjesnjela nemala oluja, izgubili smo svaku nadu da ćemo se spasiti.
21 Budući da se već dugo nije jelo, ustade Pavao posred njih i reče: “Trebali ste me, ljudi, poslušati i ne isploviti s Krete te navući na sebe ovu pogibelj i štetu.
22 A sada vam savjetujem da se razvedrite: jer među vama ničiji život neće biti izgubljen, osim lađe.
23 Jer stao je uza me noćas anđeo Boga čiji jesam i kome služim,
24 rekavši mi: ‘Ne boj se, Pavle; pred cara moraš stati. I evo, Bog ti je podario sve koji plove s tobom.’
25 Stoga se razvedrite, ljudi, jer vjerujem Bogu da će biti tako kako mi je rečeno.
26 No trebamo biti bačeni na neki otok.”
27 A kada je došla četrnaesta noć otkako nas je tjeralo amo-tamo Jadranom, oko ponoći naslutiše mornari da se primiču nekom kopnu
28 pa izmjeriše dubinu olovnicom te utvrdiše da iznosi dvadeset hvati. Otišavši malo dalje, ponovno izmjeriše i nađoše petnaest hvati.
29 Bojeći se da ne naletimo na grebene, baciše s krme četiri sidra i željno čekahu da se razdani.
30 No kada mornari htjedoše pobjeći s lađe i kada, pod izlikom da žele s pramca spustiti sidra, spustiše čamac u more,
31 Pavao reče stotniku i vojnicima: “Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasiti.”
32 Tada vojnici presjekoše užad čamca i pustiše ga da padne.
33 I, dok se razdanjivalo, molio je Pavao sve da uzmu jelo, rekavši: “Ovo je četrnaesti dan kako u iščekivanju nastavljate bez jela, ništa ne uzevši.
34 Stoga vas molim da uzmete nešto jela, jer je to za vaše zdravlje: jer nikome od vas neće ni vlas pasti s glave.”
35 Rekavši to, uze kruh i pred svima njima zahvali Bogu, razlomi ga i poče jesti.
36 Tada se svi razvedriše pa i oni uzeše jelo.
37 A bijaše nas na lađi u svemu dvije stotine sedamdeset i šest duša.
38 Najevši se dovoljno, počeše rasterećivati lađu bacajući pšenicu u more.
39 A kada se razdanilo, ne prepoznaše zemlju, nego razabraše neki zaljev niske obale, na koju, bude li moguće, naumiše nasukati lađu.
40 I, kada podigoše sidra, prepustiše se moru, oslobodiše užad na kormilima, razapeše prednje jedro prema vjetru i zaploviše prema žalu.
41 Uletjevši na mjesto gdje se susreću dvije struje, nasukaše lađu: pramac se čvrsto nasadi i ostade nepomičan, dok je krmu lomila žestina valova.
42 Nakana vojnika bijaše pobiti uznike da ne bi koji isplivao i pobjegao,
43 ali ih stotnik, htjevši spasiti Pavla, odvrati od te njihove nakane te zapovjedi da oni koji mogu plivati poskaču prvi i iziđu na kopno,
44 a ostali, neki na daskama, a neki na drugim razbijenim dijelovima lađe. I tako svi neozlijeđeni umakoše na kopno.
28
1 Nakon što su se spasili, doznaše da se otok zove Malta.
2 Domoroci nam iskazivahu nemalo čovjekoljublje: jer zapališe vatru i sve nas primiše k njoj zbog kiše što je padala i zbog hladnoće.
3 A kada Pavao nakupi naramak granja i baci ga na vatru, zbog vrućine iziđe zmija otrovnica i pripije mu se uz ruku.
4 Kada domoroci vidješe otrovnu životinju kako mu visi s ruke, međusobno rekoše: “Zacijelo mora da je taj čovjek ubojica: premda se izbavio iz mora, Osveta mu svejedno ne dâ živjeti.”
5 I otrese on životinju u vatru i ne pretrpje nikakvu ozljedu.
6 No oni su čekali kada će nateći ili se iznenada srušiti mrtav: ali kako su dugo čekali i vidjeli da mu se ništa neobično ne događa, promijeniše mišljenje pa rekoše da je on bog.
7 U blizini toga mjesta bijaše imanje prvaka otoka, kome bijaše ime Publije, koji nas je primio i tri dana nas uljudno gostio.
8 A Publijev je otac ležao shrvan vrućicom i krvavim proljevom. Pavao je ušao k njemu, pomolio se, položio ruke na nj i ozdravio ga.
9 Nakon toga dolazili su i bili ozdravljeni i drugi koji na otoku bijahu bolesni.
10 Oni su nam i iskazali mnoge počasti, a kada smo odlazili, opskrbili su nas svime potrebnim.
11 Nakon tri mjeseca otplovili smo nekom aleksandrijskom lađom koja je prezimila na otoku, čiji znak bijahu Blizanci.
12 Pristavši u Sirakuzi, ostali smo ondje tri dana.
13 Odande smo skrenli i došli do Regija. Dan kasnije zapuhao je južnjak pa smo sutradan stigli u Puteoli.
14 Ondje smo našli braću koja su nas zamolila da ostanemo s njima sedam dana. I tako smo išli prema Rimu.
15 Tamošnja su nam braća, kada su čula za nas, izišla u susret sve do Apijeva trga i Triju gostionica. Kada ih je Pavao ugledao, zahvalio se Bogu i ohrabrio.
16 Kada smo stigli u Rim, predao je stotnik uznike zapovjedniku straže; no Pavlu je bilo dopušteno da stanuje zasebno, zajedno s vojnikom koji ga je čuvao.
17 A nakon tri dana sazva Pavao židovske prvake. Kada se oni okupiše, reče im: “Ljudi, braćo, ja nisam učinio ništa protiv naroda ili običajâ naših otáca, no svejedno su me iz Jeruzalema kao uznika predali u ruke Rimljanima,
18 koji me nakon istrage htjedoše pustiti, jer ne bijaše u meni ničega što bi zaslužilo smrt.
19 Ali kada su se Židovi tome suprotstavili, bijah prisiljen pozvati se na cara; a ne da bih imao nešto za što bih tužio svoj narod.
20 S toga sam vas, dakle, razloga sazvao, kako bih vas vidio i porazgovarao s vama; jer sam zbog nade Izraelove sputan ovim lancem.”
21 A oni mu rekoše: “Mi o tebi nismo primili nikakva pisma iz Judeje, niti je tko od pristigle braće javio ili rekao što zlo o tebi.
22 Nego, htjeli bismo od tebe čuti što misliš, jer o toj sljedbi znamo samo to da joj se posvuda proturječi.”
23 Kada su mu odredili dan, dođoše mnogi k njemu u stan: izlagao im je i svjedočio o kraljevstvu Božjem te ih od jutra do večeri uvjeravao o Isusu iz Mojsijeva zakona i Prorokâ.
24 I povjerovaše neki to što je govorio, no neki ne povjerovaše.
25 Nesložni međusobno, odoše nakon što je Pavao rekao ovu riječ: “Dobro je Duh Sveti rekao našim ocima po proroku Izaiji,
26 rekavši: ‘Idi k tome narodu i reci: Slušat ćete, slušati, i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati, i nećete uvidjeti:
27 jer se usalilo srce ovoga naroda, i uši su im teške za slušanje, i oči su zatvorili; da svojim očima ne vide, svojim ušima ne čuju, i svojim srcem ne razumiju i ne obrate se da ih ozdravim.’
28 Neka vam je, dakle, znano da je poganima poslano spasenje Božje, oni će to poslušati.”
29 Kada im je to rekao, odoše Židovi i uvelike međusobno raspravljahu.
30 A Pavao je ostao pune dvije godine u svom unajmljenom stanu, i primao je sve koji su dolazili k njemu,
31 propovijedajući kraljevstvo Božje i naučavajući o Gospodinu Isusu Kristu sa svom smjelošću, nesmetano.