Dnevna razmatranja: „LIM“
"Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. (Mat. 7, 21)
Kako se ne ulazi u nebo?
Živimo u kršćanskom zapadu. Cijela je naša kultura obilježena kršćanskom vjerom. Zato nije nikakvo čudo, što se u našoj zemlji mnogi nazivaju kršćanima. Posve je uobičajeno da se nečije kršćanstvo definira kroz pripadnost nekoj crkvi; uključujući sve ono klasično: „krštenje dojenčadi“, „konfirmacija/prva pričest/ krizma“, „crkveno vjenčanje“, „crkveni pogreb“, kao i redovito pohađanje crkve prigodom velikih blagdana. Lista se može i produžiti. K tome se još mogu pribrojiti i uvjerenja poput: „Može se ići u crkvu a da i ne vjeruješ u Boga.“ Jedan sveučilišni prijatelj mi je svojedobno rekao, da se on naravski osjeća pripadnikom „udruge“ – no više kao pasivni član, dočim mene ubraja u rubriku „aktivnog članstva“.
Problem se očito sastoji u tome: što se vjera u biblijskog Boga smatra kulturnom baštinom, a njegove zapovijedi kao moralne „niti vodilje“. Njegov je „Job“: „...da nam oprosti naše grijehe“, i ništa drugo. A to je daleko od onoga što o istinskoj vjeri doznajemo u Bibliji. Bibliji je itekako poznata mogućnost, da ljudi „vjeruju“ u Boga, a ipak ne dolaze u nebo! Na jednome mjestu, u tom smislu, čitamo: Povjerovali su u Isusa, no nisu htjeli da im on mijenja život... Njima su njihovi vlastiti ciljevi i mišljenje ljudi bili važniji od Božjega. A to onda znači: - „Dopustit ću“ da mi Bog oprosti grijehe, no ne mogu se pomiriti s idejom, da je kadar postaviti ispravne ciljeve za moj život. Zbog toga ću onda to radije učiniti sam. Drugim riječima: Hoćemo da nam Isus bude Spasitelj, no ne i naš Gospodar i Kralj. No ovakva računica, garantirano, ne prolazi.
(Fabian Tröndle)
Koliko učešća ima Bog u Vašem životu?
Isus je morao dati sve od sebe da bi Vas mogao spasiti!
(Vidi: Matej 23, 1-12)
(Prijevod: Marijan Šporčić)
