“Svakoga tko mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja pred Ocem mojim, koji je na nebu. Ali ako se tko god odrekne mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem mojim, koji je na nebu.” (Matej 10:32-33)
Isus daje svojim učenicima dvije paralelne misli za razmatranje. Svačije priznanje ili nijekanje Krista pred ljudima u ovom životu imati će posljedicu priznanje ili nijekanje pred Ocem koji je na nebesima.
Ovaj stih U Mateju 10:32 služi kao podsjetnik da naša vjera ne treba biti skrivena ili tajna.
Svakome tko Me prizna (stih 32).
Svatko tko se otvoreno poistovjećuje s Isusom kao Mesijom, javno govoreći i djelujući na način koji pokazuje da je On božanski Kralj, ispovijeda Isusa pred ljudima. Ispovijedati Isusa pred ljudima život je koji se hrabro živi za Njega: život poslušnosti. Ovo je odjek onoga čemu je Isus poučio svoje učenike u Mateju 5:13-16 gdje im je rekao da budu sol i svjetlo.
Ispovijedati Isusa pred ljudima je živa i aktivna vjera, koja se živi u stvarnom vremenu slušanjem Isusovih zapovijedi o tome kako živjeti život u ovom svijetu.
To nije puko vanjsko iskazivanje vjerske pobožnosti kakvu su činili farizeji. Isus je osudio licemjerje takvog ponašanja.
Isusovi sljedbenici rado se poistovjećuju s Njim. Uključuje li to i vas?
Ova izjava naglašava važnost otvorenog priznavanja naše vjere u Krista. To je poziv da se ne stidimo svoje vjere u Njega i da hrabro dijelimo Njegovu poruku spasenja i ljubavi s drugima.
Nasuprot tome, stih u Mateju 10:33 ima ozbiljno upozorenje: "Ali ako se tko god odrekne mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem mojim, koji je na nebu." Poricanje Krista ne uključuje samo odricanje od vjere nego i načina života koji nije u skladu s Njegovim učenjima.
Ovi naši stihovi pozivaju da se ne stidimo svojih uvjerenja, da autentično živimo svoju vjeru i da shvatimo vječnu težinu našeg priznanja. Dok razmišljamo o ovim riječima, neka budemo nadahnuti da hrabro objavimo svoju vjernost Isusu Kristu, kako riječima tako i djelima, znajući da će nas On za uzvrat, priznati pred Ocem na nebu.
Oni koji poriču ili odbijaju priznati Isusa pred ljudima bit će uskraćeno sudjelovanje u vladavini s Njim.
Uzrok takvog nijekanja očito je životni stil nevjernosti Isusu iz straha od mišljenja i progona ljudi. Čini se da uzrok nije nedostatak vjere u Isusa kao Božjeg Sina; to ne bi odgovaralo kontekstu jer Isus ovo govori izravno dvanaestorici. Stoga, svako buduće poricanje Njegovih učenika nije uključivalo pakao, jer ih je Isus već i zauvijek spasio od ovih užasnih posljedica kada su učenici prvi put povjerovali da je On Sin Božji i njihov Mesija. Oni imaju neopozivi dar vječnog života kroz svoju prijašnju vjeru u Isusa (Ivan 3:16, Ivan 10:28-29, Rimljanima 10:4). Učinkovitost ovog dara nema nikakve veze s njihovom stalnom vjernošću ili kukavičlukom (Efežanima 2:8-9) i ima veze s onim što će Krist postići svojim životom, smrću i uskrsnućem.
Ono što će im Isus uskratiti je počasno mjesto uz Njega u Njegovom vječnom kraljevstvu. Ako mu sada ne služe, uskratit će im njihovu vladavinu kasnije.
Isus traži od njih da vjeruju da je ono što će ih On kasnije nagraditi vrijedno trpljenja sada.
Isus želi da Njegovi učenici vjeruju Njegovim riječima, meditiraju o Njegovim riječima, a zatim donesu životne odluke u skladu s tim riječima.
Također Rimljanima 10:9-10 ne postavlja javnu ispovijed kao preduvjet za spasenje. Umjesto toga, tvrdi da je, kada je netko povjerovao Kristu i kasnije ga priznao kao Gospodina, znajući da će progonstvo sigurno doći, ta osoba je dala dokaz istinskog spasenja. Oni koji su spašeni priznat će Krista kao Gospodina jer je On već usadio vjeru u njihova srca. Kao i kod krštenja i svih dobrih djela, javna ispovijed nije sredstvo spasenja; to je dokaz spasenja.
Postoji li netko za koga mislite da bi trebao čuti ili da će imati koristi od ove poruke? Prosljedi mu!
Ako želite postaviti pitanje vezano za ovaj tekst, pošaljite nam svoje pitanje e-poštom na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
