ZAČETCI KRŠTAVANJA DOJENČADI
(Ernst G. Maier + 1994)
Novi zavjet ne poznaje krštavanje dojenčadi ni male djece
U vrijeme nastanka Novoga zavjeta krštavalo se samo one koji su sami uzvjerovali i koji su mogli posvjedočiti da su usvojili vjeru u Isusa Krista. Do ove spoznaje nisu došli samo baptistički teolozi, nego i oni luteranski.
1. Krštenje je bilo „krštenje priznavatelja“, koje je slijedilo neposredno po dolasku k vjeri.
2. Svi koji su uzvjerovali bili su kršteni. Nezamislivo je da bi netko uzvjerovao, a odbio se krstiti. (Usp. Dj 10,47. Krštenje je bila „prednost“ za čiju se opravdanost tražio dokaz.)
PROMJENA U PRAKTICIRANJU KRŠTENJA
KRŠTENJE U PRVOM STOLJEĆU
Osim Novoga zavjeta ne postoji nikakva literatura iz prvoga stoljeća poslije Krista u kojoj bi se opisivala ondašnja praksa krštavanja. Zbog toga nema ni bilo kakvih opisa krštenja iz prvog stoljeća.
KRŠTENJE U DRUGOM STOLJEĆU
1. Djelo Didahe vjerojatno je nastalo na prijelazu stoljeća. Krštenje se obrađuje u 7. poglavlju. Poglavlja 1 do 6 opisuju kršteničku poduku koja je prethodila krštenju. U četvrtom odlomku sedmoga poglavlja propisuje se da krstitelji i krštenici prije krštenja trebaju postiti. Nakon krštenja slijedi slavljenje Gospodnje večere. Ove odredbe pokazuju da se nije krštavalo ni dojenčad ni malu djecu (Kurt Aland, Krštavanje dojenčadi u Novome zavjetu i u staroj crkvi [München: Chr. Kaiser Verlag, 1961], str. 29).
2. Pastir Herma bio je napisan polovicom drugoga stoljeća. On zahtijeva neko vrijeme dokazivanja koje je trebalo prethoditi krštenju. Ova činjenica, kao i shvaćanje da krštenje čisti grijehe počinjene prije krštenja, pokazuju da nije riječ o krštavanju dojenčadi ili male djece (Aland 29).
3. Barnabino pismo (oko 130.-135. g.) govori da kršćani silaze u vodu krštenja „puni grijeha i prljavštine“. To također govori protiv krštavanja dojenčadi i male djece (Aland 29).
4. Justin Mučenik rodio se oko 100. godine, a oko 165. ili 166. pod carem Markom Aurelijem biva pogubljen. Justin u svojoj prvoj Apologiji, 61. poglavlju, opisuje krštenje (usp. Tekstovi crkvenih otaca [München: Kösel Verlag, 1964], svezak 4, str. 252-253; Aland 30).
a. Krštava se samo onaj koji je osvjedočen u istinitost kršćanske nauke i tko obeća da će živjeti život u poslušnosti prema njoj.
b. Krštenike se upućuje neka se mole i poste da bi od Boga izmolili oproštenje.
c. Krštenike se zatim odvodi na jedno mjesto gdje ima vode za krštenje. Ondje se „preporađaju“. On citira Ivana 3,3.
d. Na isti je način bio kršten i on.
e. On krštenje također označava kao „kupelj“ u kojoj se peru grijesi. Uz to citira Izaiju 1,16-20.
f. On krštenje naziva i „kupelju prosvjetljenja“.
5. I Aristidova Apologija potječe iz drugog stoljeća. Ovdje se govori o djeci kršćanskih roditelja: „Sluge pak i sluškinje ili djeca, ukoliko ih neki pojedinci među njima imaju, bivaju podučavani da postanu kršćani; a sve to iz ljubavi koju prema njima imaju. A kada to isti i postanu, oni ih nazivaju braćom, bez prijašnje razlike“ (Aland 33). Dakle, djeca kršćanskih roditelja smatraju se nekršćanima i podučava ih se da „postanu kršćani“.
KRŠTENJE U TREĆEM STOLJEĆU
1. Hipolitov „Crkveni pravilnik“ (poglavlje 40,42 do 46,8) bio je napisan između 200. i 230. g. Ondje se opisuje obred krštenja kakav se nekoć obavljao. Čitanjem sljedećih točaka, izabranih zbog njihove reprezentativnosti, postaje jasno koliko je već „natruha“ ušlo u novozavjetno krštenje i na koji način se ono pretvorilo u svojevrstan misterijski kult (vidi Tekstovi crkvenih otaca, svezak 4, str. 253-256).
a. Tko želi biti primljen u crkvu, daje odgovor vezano uz razlog svoje želje.
b. Katekumeni se obično tri godine podučavaju. Kod onih najrevnijih vrijeme se skraćuje.
c. Prije krštenja provjerava se krštenikovo životno ponašanje, čak i njegovo služenje bolesnima i udovicama.
d. Onima koji se pripuštaju krštenju, dnevno se polažu ruke na glavu. Kada bi se dan krštenja približio, to bi činio sam biskup.
e. Petog dana u tjednu odlazi se u kupelj. Na dan priprave (petak) se posti. U subotu se krštenici okupljaju na molitvu i klečanje (klanjanje).
f. Biskup polaže ruke na krštenike i nalaže zlim dusima da napuste krštenike. Biskup zatim krštenicima puhne u lice i zapečaćuje ih znakom križa na čelu, ušima i nosu.
g. Krštenicima se zatim cijelu noć čita Sveto pismo i podučava ih se.
h. Kada se oglase pijetlovi, moli se nad krsnom vodom. Nato se krštenici oblače u bijele haljine. Najprije u vodu ulaze najmlađi među njima, zatim muškarci i naposljetku žene, koje prethodno moraju odložiti sav nakit.
i. Na svakoj strani krštenika stoji po jedan đakon koji od krštenika zahtijeva da se odrekne Sotone i njegovih djela. Zatim se krštenika pomazuje „uljem odreknuća“ (pripravljenim egzorcističkim obredom), pri čemu đakon izgovara riječi: „Neka od tebe odstupe svi nečisti dusi!“
j. Zatim se krštenika golog predaje biskupu ili nekome drugom crkvenom starješini na krštenje. Pred krštenikom se moli apostolsko vjerovanje. Upitan da ispovjedi svoju vjeru u Boga Oca, krštenik odgovara: „Vjerujem“. Potom se krsti. Upitan da ispovjedi svoju vjeru u Isusa Krista, krštenik odgovara: „Vjerujem“ i krsti se po drugi put. Na pitanje priznanja vjere u Duha Svetoga, krštenik odgovara s: „Vjerujem“ i krsti se po treći put.
k. Krštenika se izvodi iz vode uz pratnju molitve i pomazanja posvećenim uljem. Potom se krštenik može obući i doći u crkvu. Nakon toga krštenici smiju sudjelovati u večeri Gospodnjoj ili euharistiji.
2. Tertulijan (oko 150. do 223. g.), oko 197. godine, prvi izvještava o krštenju male djece (Weber, Reforma krštenja, str. 116).
a. On je u sjevernoj Africi vodio nesmiljenu borbu protiv nadolazećega krštavanja male djece (De baptismo) (Friedrich Sondheimer, Die wahre Taufe – Istinsko krštenje [CH 5400 Baden, Rathausgasse 8: Dynamis-Verlag, 1972], str. 52). To pokazuje da u njegovo vrijeme krštavanje male djece nije bilo u općoj praksi.
b. Tertulijan krštenje male djece smatra bespotrebnim, budući da je Isus nekrštenu dojenčad blagoslivljao i jamčio im kraljevstvo Božje (Mt 19,14) (Siegfried Zimmer, Das Dilemma der Kindertaufe – Dilema krštavanja male djece [Ev. Teol. Fakultet na univerzitetu u Tübingenu], str. 19).
c. Aland piše: „Tertulijan smatra ispravnim djecu tek u onoj dobi krstiti kada im stvarno značenje kršćanstva i osobno priznanje pripadnosti Kristu postane mogućim“ (Aland 78).
d. Doba koje Tertulijan preporučuje za krštenje jest doba puberteta (Aland 78).
e. Tertulijan kaže da se i s dobrim stvarima može preuraniti (Zimmer 19). Činjenica da Tertulijan krštavanje djece tako energično napada pokazuje da krštavanje djece nije bila apostolska tradicija (Zimmer 55). Tertulijan krštavanje djece osporava kao „novonastalu praksu“. Kada bi krštavanje djece bilo apostolska tradicija, morao bi svoje odbacivanje krštavanja djece drugačije obrazlagati.
f. U Tertulijanovo vrijeme krštenje je zadobilo epitet neophodnosti za spasenje. „Bez krštenja nemoguće je postići spasenje“ (Henry F. Brown, Baptism through the Centuries – Krštenje kroz stoljeća [Mountain View, CA: Pacific Press Publisching Association, 1965], str. 12).
g. Tertulijan spominje i trostruko uranjanje u vodu i veli: „Mi smo se tri puta uronili čineći pritom nešto sveobuhvatnije obećanje od onoga koje je Gospodin u Evanđeljima odredio“ (Tertulijan, svezak 40, Crkveni oci [New York: Fathers of the Church, Inc., 1959], str. 236-237).
3. Origen (oko 185.-254.) tvrdi, a da ne iznosi dokaz, kako je krštavanje djece apostolskog porijekla. Sondheimer to smatra nemogućim, budući da su ugledni kršćani još u četvrtom stoljeću bili kršteni tek u uznapredovaloj životnoj dobi (Sondheimer 52-53). Po Origenu se krštenjem uklanja i istočni grijeh.
4. Ciprijan, biskup iz Kartage, nedugo nakon 250. g., u jednom pismu nalaže „da se krštenje ima obaviti drugi ili treći dan nakon djetetova rođenja“. Zahtjev da se s krštenjem pričeka do osmog dana biskupi odbacuju (Aland 16+22). Vjerojatno se nekoć u sjevernoafričkim crkvama vršilo krštenje male djece. To nije vrijedilo za cijelu crkvu, budući da onda nije bilo jedinstvenoga crkvenog vodstva (Zimmer 20).
5. Sredinom trećeg stoljeća rasplamsala se polemika o heretičkom načinu krštavanja. Nasuprot sjevernoafričkim crkvama, u Rimu su se „heretici ili raskolnici, koji su bili kršteni na (trijadski) trostruki način ili u Isusovo Ime“, običnim polaganjem ruku primali u crkvu (Heussi, Kompendium der Kirchengeschichte – Sažetak povijesti crkve, str. 83).
KRŠTENJE U ČETVRTOM STOLJEĆU
1. Kurt Aland iznosi: „Prva izravna svjedočanstva o prakticiranju krštenja male djece u Siriji nudi sofist Asterije (umro nakon 341.), kao i Apostolske konstitucije (370/380)“ (Aland 14). „U ključnim desetljećima nakon 330. g., sofist Asterije jedini je teolog koji svjedoči za krštenje dojenčadi rođene od kršćanskih roditelja, a koji to isto zahtijeva i obrazlaže“ (Aland 17).
2. U četvrtom stoljeću se rasprostrlo jedno novo krivovjerje koje je dovelo do odgađanja krštenja do poznijega životnog doba. Nauk se promijenio zbog toga što se smatralo da se krštenjem praštaju grijesi počinjeni do krštenja, dočim se oni grijesi koji su počinjeni nakon krštenja više ne praštaju (sukladno krivom razumijevanju poslanice Hebrejima 10, 26-31). Aland piše: „U četvrtom stoljeću dolazi do velike krize krštavanja male djece... Nije samo Konstantin Veliki odgađao sa svojim krštenjem sve do smrtne postelje, nego su i djeca – rođena od kršćanskih roditelja – bila krštena tek u kasnim godinama. Pritom se radilo o uglednim kršćanima, odnosno članovima uglednih kršćanskih obitelji: Bazilije Veliki, Ambrozije, Ivan Zlatousti, Jeronim, Rufin, Paulinus iz Nola itd.“ (Aland 16). Ovi su ugledni kršćani bili kršćanski odgojeni, ali tek kasnije kršteni. „Znakovito je da su oko 370. g. Bazilije Veliki, a uskoro zatim i njegov brat Grgur vrlo strogo nastupali protiv ljudi koji su krštenje neprestano odgađali; obojica se obraćaju odraslima, a da pri tom ni jednom riječju ne spominju krštenje djece, iako se o Baziliju kaže da bi ga bio spreman obaviti samo u ekstremnim slučajevima („in extremis“)“ (Aland 17).
„Car Konstantin je od crkve svojega vremena bio posvema priznat kao kršćanin, iako je krštenje i pričest primio tek na smrtnoj postelji“ (Aland 20).
3. Prvi ekumenski koncil u Niceji bavio se „jednim krštenjem za oproštenje grijeha“. Pod ovim se podrazumijevalo krštenje na temelju vjere, jer je koncil stajao pod dominacijom Konstantina, koji je još i sam bio nekršten. Istovremeno su se neki biskupi tužili kako neki krštenici često nisu dovoljno pripremljeni za krštenje. Na koncilu se okupilo više od 300 biskupa. Samo su njih sedmorica došla iz zapadnih područja u kojima se krštavanje djece već obavljalo (Weber 115).
4. Ćiril Jeruzalemski (313.-386.) je od 348. do 386. godine bio biskup u Jeruzalemu. U svojoj „mistagoškoj katehezi“ (2,2-10), opisuje nekoć uobičajen obred krštenja. Ovaj opis nalikuje opisu u Hipolitovom „Crkvenom pravilniku“ (vidi prethodno). Potvrđuje se sljedeće (vidi Tekstovi crkvenih otaca, svezak 4, str. 248-251 i 257-259):
a. Krštenici bi se pred očima sviju posve razodjenuli, te bijahu goli kao prvi ljudi u raju.
b. Krštenici su bili pomazani od tjemena do stopala „egzorciziranim uljem“, stekavši tako udio na „plemenitoj maslini, koja je Isus Krist“. (Henry F. Brown tu objašnjava da su muškarce pomazivali đakoni, a žene đakonice. Baptism through the Centuries – Krštenje kroz stoljeća, str. 13.)
c. Svaki bi krštenik bio tri puta zaronjen u vodu, sukladno Isusovom trodnevnom ukopu u grob.
d. Krštenje ne čisti samo od grijeha i ne daje samo dar Duha Svetoga, već je i preslika Isusovih muka.
e. Grgur Nazijanski, patrijarh carske prijestolnice Konstantinopola još je u četvrtom stoljeću odbacivao krštavanje dojenčadi (Zimmer 20), i u svojem „Oratio 40“ iz 381. godine savjetuje da se djeca krste barem sa tri godine, budući da u toj dobi mogu ne samo odgovarati na krsna pitanja, već mogu – barem do nekog stupnja – razumjeti kršćanstvo“ (Aland 21).
KRŠTENJE OD PETOG DO SEDMOG STOLJEĆA
1. U doba sv. Augustina prakticiralo se krštenje djece. Krsna načela onog vremena mogu se sažeti u sljedeće točke (vidi Tekstovi crkvenih otaca, svezak 4, str. 251, 264-268):
a. Nikome se ne smije uskratiti krštenje, pa ni novorođenoj djeci.
b. Po krštenju čovjek umire grijehu. Dok djeca umiru samo istočnome grijehu, odrasli umiru i svim drugim grijesima koje su do trenutka krštenja počinili.
c. Krštenje izvršeno u ime Trojstva postaje važeće, pa makar ono bilo obavljeno i od heretika.
d. Krštenje se smije samo jednom obaviti. Pa makar netko bio kršten i od heretika, ono se ne smije ponavljati.
e. Premda dijete sâmo nije u stanju vjerovati, ono krštenjem postaje vjernikom.
f. Kada kršteno dijete dođe u dob svijesti i razuma, ono se voljno podlaže zahtjevima sakramenta krštenja.
g. Sakrament krštenja štiti kršteno dijete od sile zlog neprijatelja.
h. Umre li kršteno dijete prije dolaska u dob razuma, sakrament krštenja ga oslobađa prokletstva istočnoga grijeha.
2. U Pseudo-Dioniziju Areopagitu „Kirchliche Hierarchie“ – „Crkvena hijerarhija“ (2,2-7; krajem petog ili početkom šestog stoljeća) nailazimo na jedan opis nekoć uobičajenoga krsnog obreda (vidi Tekstovi crkvenih otaca, svezak 4, str. 245- 247):
a. Krštenik se odriče đavla. Formula odricanja mu se tri puta kaziva, a on formulu odricanja tri puta ponavlja.
b. Biskup kršteniku tri puta izgovara prisegu, koju ovaj tri puta za njim ponavlja.
c. Đakoni krštenika posve razodijevaju. Nakon trostrukog zapečaćivanja znakom križa, krštenika se od glave do pete maže uljem.
d. Svećenik posvećuje vodu trostrukim izlijevanjem presvetoga krizmenog ulja. Za to vrijeme svećenik tri puta pjeva svetu pjesmu.
e. Biskup krštenika tri puta uranja pod vodu i pri tom zaziva tri božanske osobe.
f. Sada se pokrštenog ogrće odjećom, a biskup dotičnog zapečaćuje božanski djelotvornim uljem pomasti.
3. U šestom i sedmom stoljeću krštenje djece je postalo normom (Heussi 73-74).
Ovaj je članak bio najprije objavljen u priručniku Ernsta G. Maiera „Osnutak Crkve“. Mi ga tiskamo uz prijazno dopuštenje uredništva „Biblischen Missionsdienstes“ (www.bmd-online.de) Prijevod: Marijan Šporčić
