Ivan 8,31-36
Reče tada Isus Židovima koji su mu povjerovali: “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu ste moji učenici; i upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.”Odgovoriše mu: “Sjeme smo Abrahamovo i nikada nikome nismo robovali; kako ti govoriš: ‘Bit ćete oslobođeni’?”Odgovori im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: Tko god čini grijeh, sluga je grijeha. Sluga ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas, dakle, Sin oslobodi, uistinu ćete biti slobodni.
Kršćani griješe (1. Ivanova 1,8), ali kršćanski život ne karakterizira život u grijehu. Vjernici su nova stvorenja (2. Korinćanima 5,17). U nama je Duh Sveti koji donosi dobar plod (Galaćanima 5,22-23).
Neki žele provoditi u djelo način života i nauka koji nije u skladu s Biblijom, a može iznimno privlačiti ljude samo da ih bude što više u crkvi. Svaki pojedinac može sam za sebe odrediti kako će se postaviti prema grešniku, a kako prema lažnom učitelju (antikristu) imajući u mislima savjete koje su dali Isus i njegovi apostoli, a da za to ne moraju postojati neka kruta i ekstremna pravila koja bi svi trebali slijediti. Isus nije postavljao nikakva pravila nego je svima dao slobodu da rasuđuju i odlučuju kako se ponašati prema takvima. Dao im je primjer da potpuno ne odbace takve osobe (1. Korinćanima 10,27-28), nego da im pokazuju ljubav kako bi ih naveli na pokajanje. Ne da izbjegavaju kontaktiranje i pozdravljanje s njima na međuljudskoj i društvenoj osnovi, nego da izbjegavaju prisno druženje i pozdravljanje s njima na temelju duhovnog zajedništva (1. Korinćanima 5,9-13).
Takve osobe su zavodile braću i iskrivljavale sliku o Bogu i o Njegovim zapovijedima navodeći druge na otpad od vjere. U svakom slučaju, treba poduzeti neke mjere ograničavanja dodira s grešnim osobama, kako bi se izbjeglo duhovno zajedništvo, putem kojega oni poslužuju lažna učenja. Lažni učitelji su ujedno bili samozvani apostoli, koje je Pavao nazvao nadri-apostolima, to jest lažnim apostolima ili lažnim poslanicima (2. Korinćanima 11,5; 12,11). Riječ je o ljudima koji su željeli imati prva mjesta u crkvi. Takvi „kršćani“ grešnici, lažna braća, predstavljaju veliku duhovnu opasnost kao i grešni ljudi iz svijeta. Mi takve trebamo pozdravljati te s njima razgovarati o Bogu, kako bismo ih naveli na pokajanje.
U međusobnom odnosu trebamo ostati i s bratom koji je isključen iz crkve i tako poistovjećen s čovjekom iz svijeta, ali ne duboko prijateljevati dok ne dođe do pokajanja. Ovdje se nevjernik ne dovodi u vezu s ljudima koji su očiti bludnici, lakomci i slično, nego se dovodi u vezu s neznabošcima koji su po naravi bili „dobri“, a s kojima se Židovi ipak nisu smjeli blisko družiti. Isus je dao do znanja do koje mjere se je moguće družiti s njima. Pavao to prepušta našoj savjesti, po kojoj odlučujemo ‘želimo li se odazvati’ ili ne. Ako se odazovemo, trebamo paziti na to da ne podupiremo nečiji grijeh ili pogrešno štovanje, ili pak ustrajavamo na tome da vlada zajednički sklad. Takvo što ne može biti, jer što ima između svjetla i tame. Ja, Svjetlo, došao sam na svijet da tko god u mene vjeruje ne ostane u tami (Ivan 12,46). Zatim im Isus ponovno prozbori, rekavši: “Ja sam svjetlo svijeta: onaj tko mene slijedi, neće hoditi u tami (grijehu), nego će imati svjetlo života” (Ivan 8,12).
S nekima se ne trebamo družiti, to jest jesti na njihovim gozbama zajedništva, jer bi nas se zbog druženja na njihovim razuzdanim svjetovnim gozbama i nedoličnim društvenim okupljanjima moglo poistovjetiti s njihovim grijehom. No treba postojati otvorena mogućnost za normalne kontakte (Luka 5,30). Ukoliko vidimo da se netko nalazi na putu povratka, trebali bismo imati tu slobodu da ih na neki način u tome podupiremo. Takve osobe gube duhovno zajedništvo, a s time i neke prednosti i djelatnosti koje su imali u druženju s braćom s kojom su dijelili duhovno zajedništvo.
Ako je netko izgubio duhovno zajedništvo, to ne znači da bi ga uobičajen doticaj s braćom izjednačio s duhovnom zajednicom. Kršćani su trebali shvatiti da se brat svojim grijehom poistovjetio s grešnicima i da se, shodno tome, više ne mogu družiti s njim na istoj osnovi kao s ostalom braćom. No ne ide se toliko daleko da se prema izopćenima ponaša kao s odbačenim lešom na smetlištu, kojega se zaobilazi i od kojega se okreće glava i zatvaraju oči, nos i usta; jer Biblija to ne traži. To je značilo izbjegavanje bliskog druženja, a ne bilo kakovog doticaja koji je uobičajen među ljudima koji nemaju nikakve bliske veze. Slobodu koju nam je dao Isus ne bismo trebali ukidati s nekim općim i strogim pravilnikom ponašanja koji ne dopušta svakom pojedinom kršćaninu da, s jedne strane, svojim stavom ukaže milosrđe, a s druge strane ukor. Isus nije uveo kolektivno jednoobrazno ponašanje. Uvijek treba postojati mjera opreza da se s njima ne uđe u zajedništvo koje bi nas uprljalo u duhovnom pogledu.
Neznabošci također trebaju biti svjesni do koje mjere će kršćani biti u doticaju s njima, a što izbjegavati. Kršćanin u tim situacijama može dati do znanja što je za njega prihvatljivo, a što ne. Isus i njegovi učenici su, svejedno, jeli i pili s grešnicima služeći se tim prigodama da ih pouče o Bogu i onome što On traži od njih. Isus je dao primjer kako trebamo postupati prema nekome koga smo do jučer izbjegavali zbog njegovog grijeha, a koji treba našu pomoć da se vrati Bogu (Ivan 4,9). Većim dijelom su kršćani nekada bili poznati kao "bludnici, idolopoklonici, preljubnici, lopovi, pijanci ...“ Kao takvi, oni su se blisko družili s tim istim grešnicima i s njima jeli i pili, sve dok se nisu oprali, posvetili i bili proglašeni pravednima u Gospodinu Isusu i u Duhu Boga našega (1. Korinćanima 6,9-11).
Postoje dva načina ponašanja. Jedno je razumno i uravnoteženo ponašanje kakvo je iskazivao Isus, dok je drugo ekstremno i neljudsko, kakvo su nametali neki rabini. Isus nije izbjegavao doticaj bilo koje vrste, nego samo onaj kojim bi se poistovjetio s nekom zlom osobom i time bio njezin sudionik. Kristov nauk obuhvaća istinu o Bogu, Božjem naumu te moralne zakone i zapovjedi. Svi oni koji ne ostaju u tom Kristovom nauku moraju biti obilježeni kao protivnici i odvojeni od crkve. Predaleko ide i svatko tko odbacuje istinu o Bogu i Kristu te objavljuje drugačije nauke, kojima se potkopava temelj kršćanske vjere (Tit 3,10-11; 2. Timoteju 2,16-19).
Ima put koji se čovjeku čini ispravnim, ali svršetak su mu putevi smrti (Izreke 16,25).
Ljubljeni, ne vjerujte svakome duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga: jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet (1. Ivanova 4,1).
Dječice, posljednji je trenutak i, kao što ste čuli da dolazi antikrist, već sada su se mnogi antikristi pojavili, po čemu znamo da je posljednji trenutak. Od nas su izišli, ali nisu bili od nas; jer da su bili od nas, sigurno bi ostali s nama: ali izišli su, kako bi očitovali da nisu svi od nas (1.Ivanova 2,18-19).
Uloga Duha Svetoga je da nas stalno podsjeća na Isusove riječi i danas smo pozvani i prozvani odlučiti se između istine i slobode ili laži i robovanja. Osoba koja živi životom kojim grijeh upravlja nije istinski kršćanin.
Što je s osobom koja se odrekne Krista? Biblija nam kaže da ako se osoba odrekne Krista, nikada nije istinski ni poznavala Krista.
Od nas su izišli, ali nisu bili od nas; jer da su bili od nas, sigurno bi ostali s nama: ali izišli su, kako bi očitovali da nisu svi od nas (1. Ivanova 2,19).
Osoba koja odbacuje Krista i istinu, vjeri okreće leđa i pokazuje da nikada nije pripadala Kristu. Oni koji pripadaju Kristu, ostaju s Kristom. Oni koji se odriču svoje vjere, nikada je nisu ni imali.
Vjerodostojna je ova riječ: Jer ako smo zajedno s njime umrli, zajedno s njime ćemo i živjeti; ako trpimo, s njime ćemo vladati; ako ga se odreknemo, i on će se nas odreći; ako mi ne vjerujemo, on svejedno ostaje vjeran: ne može sebe zanijekati (2. Timoteju 2,11-13).
Mir sa svima vama koji ste u Kristu Isusu!“ (1. Petrova 5,14)
Sastavio: Mihael Bermanec
