07 Knjiga o Sucima

1

1 I zbilo se nakon Jošuine smrti da djeca Izraelova upitaše GOSPODINA: “Tko će od nas prvi uzaći protiv Kanaanca da se bori protiv njih?”

2 I reče GOSPODIN: “Neka Juda uzađe; evo, predao sam zemlju u njegovu ruku.”

3 I reče Juda svome bratu Šimunu: “Uzađi sa mnom na moj ždrijebom dosuđeni dio da se pobijemo s Kanaancima; isto tako ću i ja poći s tobom na tvoj dio.” Tako Šimun pođe s njim.

4 I uzađe Juda, i izruči GOSPODIN Kanaance i Perižane u njihovu ruku; i pobiše u Bezeku deset tisuća muškaraca.

5 U Bezeku nađoše Adoni-Bezeka: potukoše se s njim i pobiše Kanaance i Perižane.

6 No Adoni-Bezek pobježe; a oni krenuše u potjeru za njim, uhvatiše ga i odsjekoše mu palčeve na rukama i nogama.

7 Tada Adoni-Bezek reče: “Sedamdeset kraljeva odsječenih palaca na rukama i nogama skupljalo je jelo pod mojim stolom: kako sam učinio, tako mi je Bog uzvratio.” I odvedoše ga u Jeruzalem te on ondje umrije.

8 Tada djeca Judina napadoše Jeruzalem, zauzeše ga, sasjekoše ga oštricom mača i zapališe grad.

9 Poslije toga se djeca Judina spustiše da se potuku s Kanaancima koji su živjeli u Gorju, na Jugu i u Ravnici.

10 I pođe Juda na Kanaance koji su živjeli u Hebronu (a prije Hebronu ime bijaše Kirjat-Arba), i potukoše Šešaja, Ahimana i Talmaja.

11 Odande odoše na stanovnike Debira; a Debiru ranije ime bijaše Kirjat-Sefer.

12 I reče Kaleb: “Onome tko potuče Kirjat-Sefer i zauzme ga, dat ću za ženu svoju kćer Aksu.”

13 I zauze ga Otniel, sin Kalebova mlađega brata Kenaza; i dade mu on svoju kćer Aksu za ženu.

14 Kada je ona došla k njemu, potaknu ga da zatraži polje od njezina oca. I siđe ona s magarca, a Kaleb je upita: “Što bi ti?”

15 Ona mu reče: “Daj mi blagoslov; budući da si mi dao južni kraj, daj mi i izvore vode.” I dade joj Kaleb Gornje izvore i Donje izvore.

16 A djeca Kenijca, Mojsijeva tasta, s djecom Judinom uzađoše iz Grada palmi u Judejsku pustaru, koja je južno od Arada; i pođoše i nastaniše se u tome narodu.

17 Zatim Juda pođe sa svojim bratom Šimunom te oni potukoše Kanaance koji su nastavali Sefat i potpuno ih uništiše. Taj grad je nazvan Horma.

18 Juda zauze i Gazu s njezinim područjem, i Aškelon s njegovim područjem, i Ekron s njegovim područjem.

19 I bijaše GOSPODIN s Judom te on protjera stanovnike Gorja; ali nije mogao protjerati stanovnike Doline, zato što su imali željezna kola.

20 I dadoše Hebron Kalebu, kao što je Mojsije rekao; i istjera on odande tri sina Anakova.

21 A djeca Benjaminova nisu izagnala Jebusejce koji su živjeli u Jeruzalemu, nego Jebusejci žive s djecom Benjaminovom u Jeruzalemu sve do ovoga dana.

22 I uzađe dom Josipov protiv Betela; i bijaše GOSPODIN s njima.

23 I posla dom Josipov da se izviđa Betel. (A tome gradu ranije bijaše ime Luz.)

24 I ugledaše uhode čovjeka gdje izlazi iz grada i rekoše mu: “Pokaži nam, molimo te, ulaz u grad, i iskazat ćemo ti milosrđe.”

25 Kada im on pokaza ulaz u grad, potukoše oni grad oštricom mača; no onoga čovjeka i svu njegovu obitelj pustiše da odu.

26 I ode taj čovjek u zemlju Hetita, sagradi grad i nazva ga Luz; i to mu je ime sve do ovoga dana.

27 Ni Manaše nije izagnao stanovnike Bet-Šeana i njegovih gradova, ni Tanaka i njegovih gradova, ni stanovnike Dora i njegovih gradova, ni stanovnike Jibleama i njegovih gradova, ni stanovnike Megida i njegovih gradova, nego su Kanaanci ostali živjeti u toj zemlji.

28 Kada je Izrael bio snažan, nametnuo je Kanaancima danak i nije ih potpuno izagnao.

29 Nije ni Efrajim otjerao Kanaance koji su živjeli u Gezeru, nego su Kanaanci živjeli među njima.

30 Ni Zebulun nije otjerao stanovnike Kitrona, ni stanovnike Nahalola, nego su Kanaanci živjeli među njima i bili su im obvezni plaćati danak.

31 Ni Ašer nije otjerao stanovnike Aka, ni stanovnike Sidona, ni Ahlaba, ni Akziba, ni Helbe, ni Afika, ni Rehoba;

32 nego su Ašerovci živjeli među Kanaancima, stanovnicima te zemlje; jer ih nisu otjerali.

33 Ni Naftali nije otjerao stanovnike Bet-Šemeša, ni stanovnike Bet-Anata; nego je živio među Kanaancima, stanovnicima te zemlje; no stanovnici Bet-Šemeša i Bet-Anata bili su im obvezni plaćati danak.

34 Amorejci pak su potisnuli djecu Danovu u goru; jer im nisu dopuštali da siđu u dolinu,

35 nego su Amorejci prebivali na gori Heres u Ajalonu, i u Šaalbimu; no ipak je ruka doma Josipova nadvladala, tako da su ovi bili obvezni plaćati danak.

36 Područje Amorejaca bilo je od Akrabimskog uspona, od Stijene, i naviše.

2

1 I uzađe anđeo GOSPODINOV iz Gilgala u Bokim i reče: “Ja sam učinio da uzađete iz Egipta i doveo vas u zemlju za koju sam se zakleo vašim ocima; i rekao sam: ‘Neću nikada raskinuti svoj savez s vama;

2 vi pak ne sklapajte savez sa stanovnicima ove zemlje, nego im porušite žrtvenike.’ Ali vi se niste pokorili mojemu glasu. Zašto ste to učinili?

3 Stoga još rekoh: ‘Neću ih izagnati ispred vas; nego će vam oni biti kao trnje u bokovima i njihovi će vam bogovi biti zamkom.’ ”

4 Kada je anđeo GOSPODINOV izrekao te riječi svoj djeci Izraelovoj, digne narod svoj glas i zaplaka.

5 Ono mjesto nazvaše Bokim; i priniješe ondje žrtvu GOSPODINU.

6 Kada je Jošua otpustio narod, krenuše djeca Izraelova, svaki čovjek na svoju baštinu, zaposjesti zemlju.

7 I služio je narod GOSPODINU u sve dane Jošuine i u sve dane starješina koje su nadživjele Jošuu, koje su vidjele sva velika GOSPODINOVA djela koja je on učinio za Izraela.

8 A Jošua, sin Nunov, sluga GOSPODINOV, umrije u starosti od stotinu i deset godina.

9 I pokopaše ga na području njegove baštine u Timnat-Heresu, u Efrajimovoj gori, sa sjeverne strane brda Gaaš.

10 I sav se onaj naraštaj pridružio svojim ocima; i ustao je nakon njih drugi naraštaj, koji nije poznavao GOSPODINA ni djela koja je on učinio za Izraela.

11 I činila su djeca Izraelova zlo naočigled GOSPODINU te služila baalima:

12 napustila su GOSPODINA, Boga svojih otaca, koji ih je izveo iz zemlje egipatske, i slijedila su druge bogove, od bogova okolnih naroda, i klanjala im se i izazivala GOSPODINA na srdžbu.

13 Napustila su GOSPODINA te služila Baalu i Aštarti.

14 I planula je srdžba GOSPODINOVA na Izraela pa ih je on izručio u ruke pljačkaša, koji su ih plijenili, i prepustio ih je u ruke njihovih neprijatelja uokolo, tako da više nisu mogli opstati pred svojim neprijateljima.

15 Kamo god pošli, ruka GOSPODINOVA bila je protiv njih na zlo, kao što je GOSPODIN rekao, i kao što im se GOSPODIN zakleo; i silno su se mučili.

16 Ipak je GOSPODIN podizao suce, koji su ih izbavljali iz ruke onih koji su ih pljačkali.

17 No oni nisu slušali svoje suce, nego su bludničili za drugim bogovima i klanjali im se; brzo su skrenuli s puta kojim su hodili njihovi oci pokoravajući se GOSPODINOVIM zapovijedima; ali oni nisu tako činili.

18 A kada im je GOSPODIN podizao suce, tada je GOSPODIN bio sa sucem i izbavljao ih je iz ruke njihovih neprijatelja u sve dane toga suca: jer je žalostilo GOSPODINA njihovo stenjanje zbog tih koji su ih tlačili i zadavali im muke.

19 A kada bi sudac umro, oni bi se vraćali natrag i kvarili se više negoli njihovi oci, slijedivši druge bogove da bi im služili i klanjali im se: nisu odustajali od svojih djela ni od svoga tvrdoglavoga puta.

20 I plamtjela je srdžba GOSPODINOVA na Izraela; i reče on: “Budući da je taj narod prekršio moj savez, koji sam bio zapovjedio njihovim ocima, i nije poslušao moj glas,

21 ni ja odsada neću pred njima istjerati ni jedan od naroda koje je Jošua ostavio kad je umro:

22 da putem njih iskušam Izraela, hoće li se držati puta GOSPODINOVA da hode njime, kao što su ga se držali njihovi oci, ili neće.”

23 Zbog toga je GOSPODIN ostavio te narode ne izagnavši ih naglo, niti ih je predao u ruku Jošuinu.

3

1 A ovo su narodi koje je GOSPODIN ostavio da s njima iskuša Izraela, to jest mnoge od Izraela koji nisu upoznali sve kanaanske ratove,

2 jedino zato da bi naraštaji djece Izraelove znali, kako bi ih se poučilo ratu, barem one koji prije nisu znali ništa o tome:

3 pet filistejskih knezova i svi Kanaanci, i Sidonci, i Hivijci koji su prebivali na gori Libanonu, od gore Baal-Hermon do ulaza u Hamat.

4 Oni su ostali da se njima iskuša Izraela, da se uvidi hoće li oni slušati GOSPODINOVE zapovijedi, koje je on naložio njihovim ocima po ruci Mojsijevoj.

5 I živjela su djeca Izraelova među Kanaancima, Hetitima, i Amorejcima, i Perižanima, i Hivijcima, i Jebusejcima;

6 i uzimala su si njihove kćeri za žene, i davala svoje kćeri njihovim sinovima, i služila njihovim bogovima.

7 I činila su djeca Izraelova zlo naočigled GOSPODINU, i zaboravila su GOSPODINA, svoga Boga, te služila baalima i lugovima.

8 Stoga se raspali srdžba GOSPODINOVA na Izraela te ih on preda u ruku Kušan-Rišatajimu, mezopotamskome kralju; i služila su djeca Izraelova Kušan-Rišatajima osam godina.

9 A kada su djeca Izraelova zavapila GOSPODINU, GOSPODIN je podigao izbavitelja djeci Izraelovoj, koji ih je izbavio, to jest Otniela, sina Kalebova mlađega brata Kenaza.

10 Došao je na njega Duh GOSPODINOV pa je on sudio Izraelu i izišao u rat; i izručio je GOSPODIN u njegovu ruku Kušan-Rišatajima, mezopotamskoga kralja; i nadvladala je njegova ruka protiv Kušan-Rišatajima.

11 I počinu zemlja četrdeset godina. I umrije Otniel, sin Kenazov.

12 I ponovno su djeca Izraelova činila zlo naočigled GOSPODINU. Stoga GOSPODIN ojača moapskoga kralja Eglona protiv Izraela, zato što su oni činili zlo naočigled GOSPODINU.

13 On je okupio k sebi djecu Amonovu i Amalekovu te pošao, potukao Izraela i zauzeo Grad palmi.

14 Tako su djeca Izraelova osamnaest godina služila moapskome kralju Eglonu.

15 Ali kada su djeca Izraelova zavapila GOSPODINU, GOSPODIN im je podigao izbavitelja, Ehuda, sina Gerina, Benjaminovca, čovjeka ljevaka; po njemu su djeca Izraelova poslala dar Eglonu, moapskome kralju.

16 No Ehud si je načinio bodež s dvije oštrice, dug jedan lakat, i pripasao ga ispod halje uz desno bedro.

17 I odnese on dar Eglonu, kralju moapskome; a Eglon bijaše vrlo debeo čovjek.

18 Kada je završio s predavanjem dara, otposla on ljude koji su donijeli dar.

19 No on sâm vrati se natrag od kamenoloma koji bijahu kod Gilgala, i reče: “Imam tajnu poruku za tebe, kralju”, a ovaj odvrati: “Šuti!” I iziđoše svi koji stajahu kod njega.

20 I uđe Ehud k njemu; a on je sjedio u ljetnoj odaji, koju je imao samo za sebe. I reče Ehud: “Imam za tebe poruku od Boga.” I ustade ovaj sa svoga sjedala.

21 Tada Ehud pruži lijevu ruku, pograbi bodež sa svoga desnoga bedra i zabode mu ga u trbuh:

22 i uđe držak za oštricom i sklopi se salo na oštrici, tako da nije mogao izvući bodež iz njegova trbuha, i iziđe nečist.

23 Zatim ode Ehud kroz trijem, zatvori za sobom vrata odaje i zaključa ih.

24 Kada je on izišao, dođoše sluge; a kada vidješe da su vrata odaje zaključana, rekoše: “Sigurno si pokriva noge u svojoj ljetnoj sobi.”

25 I čekahu sve dok se ne postidješe. I gle, on nije otvarao vrata odaje; stoga uzeše oni ključ i otvoriše ih: i gle, gospodar im ležaše mrtav na zemlji.

26 Dok su oni čekali, Ehud je pobjegao, prošao kamenolome i prebjegao u Seiru.

27 Kada je stigao, zatrubi on u trublju na Efrajimovoj gori; i siđoše djeca Izraelova s njim s gore, i on pred njima.

28 I reče im: “Slijedite me; jer vam je GOSPODIN predao u ruku vaše neprijatelje Moapce.” I spustiše se oni za njim, zauzeše jordanske gazove prema Moabu i ne dopustiše nikome prelaziti.

29 U to doba su pobili Moabu desetak tisuća ljudi, sve krepkih i hrabrih muževa; i nijedan im nije umaknuo.

30 Toga dana je Moab potpao pod ruku Izraelovu. I počinu zemlja osamdeset godina.

31 Nakon njega bijaše Šamgar, sin Anatov, koji je pobio šest stotina Filistejaca volovskim ostanom. On je također izbavio Izraela.

4

1 Djeca Izraelova su, nakon što je umro Ehud, ponovno činila zlo naočigled GOSPODINU.

2 I preda ih GOSPODIN u ruku Jabinu, kanaanskome kralju koji je vladao u Hasoru, čijoj vojsci zapovjednik bijaše Sisera, koji je živio u Harošetu Poganskom.

3 I zavapiše djeca Izraelova GOSPODINU; jer je onaj imao devet stotina željeznih kola i dvadeset je godina silno tlačio djecu Izraelovu.

4 A u to doba je Izraelu sudila proročica Debora, žena Lapidotova.

5 Ona je živjela pod Deborinom palmom, između Rame i Betela u Efrajimovoj gori; i uzađoše k njoj djeca Izraelova po njezin sud.

6 I posla ona da dozovu Baraka, sina Abinoamova iz Kedeš-Naftalija, i reče mu: “Nije li GOSPODIN, Bog Izraelov, zapovjedio: ‘Idi i produži prema gori Tabor te uzmi sa sobom deset tisuća ljudi od djece Naftalijeve i od djece Zebulunove.

7 Ja ću k tebi do rijeke Kišon privući Siseru, zapovjednika Jabinove vojske, s njegovim kolima i njegovim mnoštvom; i predat ću ga u tvoju ruku.”

8 I reče joj Barak: “Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ali ako ne pođeš sa mnom, neću ići.”

9 Ona reče: “Svakako ću ići s tobom; no put kojim polaziš neće biti na tvoju slavu, jer će GOSPODIN izručiti Siseru u ruku jedne žene.” I ustade Debora te pođe s Barakom do Kedeša.

10 I dozva Barak Zebuluna i Naftalija u Kedeš te uzađe s deset tisuća ljudi do svojih nogu; i Debora uzađe s njim.

11 A Heber Kenijac, od djece Mojsijeva tasta Hobaba, bijaše se odvojio od Kenijaca i razapeo svoj šator na ravnici Saanaim, koja je kod Kedeša.

12 I dojaviše Siseri da je Barak, sin Abinoamov, uzašao na goru Tabor.

13 I okupi Sisera sva svoja kola, to jest devet stotina željeznih kola, i sav narod koji bijaše s njim, od Harošeta Poganskog do rijeke Kišon.

14 I reče Debora Baraku: “Ustani; jer ovo je dan u koji je GOSPODIN izručio Siseru u tvoju ruku. Nije li GOSPODIN izišao pred tobom?” Tako Barak siđe s gore Tabor, a za njim deset tisuća ljudi.

15 I porazi GOSPODIN oštricom mača pred Barakom Siseru, i sva njegova kola, i svu njegovu vojsku, tako da Sisera siđe sa svojih kola i pobježe pješice.

16 Ali Barak je progonio kola i vojsku sve do Harošeta Poganskog. I pade sva Siserina vojska od oštrice mača i ne ostade ni jedan čovjek.

17 No Sisera je pobjegao pješice do šatora Jaele, žene Hebera Kenijca; jer bijaše mir između hasorskoga kralja Jabina i doma Hebera Kenijca.

18 I iziđe Jaela ususret Siseri i reče mu: “Svrati, gospodaru moj, svrati k meni; ne boj se.” Kada je svratio u njezin šator, ona ga pokrije ogrtačem.

19 I reče joj on: “Daj mi, molim te, malo vode da se napijem; jer sam žedan.” I otvori ona mješinu s mlijekom, dade mu piti i pokrije ga.

20 On joj ponovno reče: “Stoj na vratima šatora, a ako itko naiđe i upita te: ‘Je li ovdje kakav čovjek?’, ti odgovori: ‘Nije.’ ”

21 Tada Jaela, Heberova žena, dohvati klin od šatora, uze u ruku čekić, uđe lagano k njemu te mu zabije klin u sljepoočice i pribije ga uz tlo; jer je čvrsto spavao od iscrpljenosti. Tako on umrije.

22 I gle, kako je Barak progonio Siseru, iziđe mu Jaela u susret i reče mu: “Dođi pa ću ti pokazati čovjeka koga tražiš.” A kada on uđe u njezin šator, gle, Sisera ležaše mrtav, a u njegovim sljepoočicama bijaše klin.

23 Tako je toga dana Bog pokorio kanaanskoga kralja Jabina pred djecom Izraelovom.

24 Ruka djece Izraelove je napredovala i nadvladala Jabina, kanaanskoga kralja, sve dok nisu uništila kanaanskoga kralja Jabina.

5

1 Toga dana zapjevaše Debora i Barak, sin Abinoamov, govoreći:

2 “Hvalite GOSPODINA zato što je osvetio Izraela kada se narod dragovoljno ponudio.

3 Čujte, kraljevi; slušajte, knezovi; ja, upravo ja ću pjevati GOSPODINU; ja ću pjevati hvalu GOSPODINU, Bogu Izraelovu.

4 GOSPODINE, kada si izlazio iz Seira, kada si stupao iz polja edomskoga, tresla se zemlja i nebesa su lijevala; s oblaka je voda lijevala.

5 Brda su se rastapala pred GOSPODINOM, čak i taj Sinaj pred GOSPODINOM, Bogom Izraelovim.

6 “U dane Šamgara, sina Anatova, u dane Jaele, glavni putovi bijahu pusti i putnici su išli sporednim putovima.

7 Nestade stanovnika u selima, nestade ih u Izraelu, sve dok ne ustadoh ja, Debora, dok ne ustadoh kao majka u Izraelu.

8 Oni izabraše nove bogove; tada izbi rat na vratima: je li bilo štita ili koplja među njih četrdeset tisuća u Izraelu?

9 Moje je srce upravljeno upraviteljima Izraelovim, koji su se dragovoljno ponudili među narodom. Blagoslivljate GOSPODINA!

10 Govorite, vi koji jašete na bijelim magarcima, vi koji na sudu zasjedate i putem hodite.

11 Oni koji su izbavljeni od buke strijelaca kod vodocrpilištâ, ondje će nabrajati pravedna djela GOSPODINOVA, i to pravedna djela stanovnicima njegovih sela u Izraelu: tada će narod GOSPODINOV do vratâ silaziti.

12 “Probudi se, probudi, Deboro; probudi se, probudi i pjesmu zapjevaj. Ustani, Barače, i vodi u ropstvo roblje svoje, sine Abinoamov.

13 Tada on učini da onaj koji je preostao vlada nad velikašima u narodu: GOSPODIN je učinio da vladam nad moćnima.

14 Iz Efrajima bijaše korijen njihov protiv Amaleka, nakon tebe, Benjamine, među tvojim narodom; iz Makira siđoše upravitelji i iz Zebuluna oni koji rukuju perom pisara.

15 I knezovi Jisakarovi bijahu s Deborom; i Jisakar, kao i Barak, bî poslan pješice u dolinu. U strankama Rubenovim bijahu velike namisli srca.

16 Zašto ostaješ među torovima, da slušaš blejanje stada? U strankama Rubenovim uvelike se preispitivalo srce.

17 Gilead prebiva s onu stranu Jordana; a zašto je Dan ostao u lađama? Ašer je i dalje na obali morskoj i prebiva u svojim uvalama.

18 Zebulun i Naftali bijahu narod koji je izložio opasnosti svoje živote na poljskim uzvišicama.

19 Došli su kraljevi i vojevali; tukli su se tada kraljevi kanaanski u Tanaku kod voda megidskih, no dobitak u novcu nisu uzeli.

20 S neba su vojevali; zvijezde su sa svojih putanja vojevale protiv Sisere.

21 Rijeka Kišon ih je otplavila, ta pradavna rijeka, rijeka Kišon. O, dušo moja, snagu si zgazila.

22 Tada bijahu polomljena kopita konjska zbog propinjanja, propinjanja njihovih moćnika.

23 ‘Prokunite Meroz,’ reče anđeo GOSPODINOV, ‘prokunite žestoko njegove stanovnike; jer nisu došli k pomoći GOSPODINOVOJ, k pomoći GOSPODINOVOJ protiv moćnikâ.’

24 “Blagoslovljena nad ženama neka bude Jaela, žena Hebera Kenijca, blagoslovljena neka bude nad ženama u šatoru.

25 On zaiska vode, a ona mu mlijeko dade; iznije mu maslac u gospodskoj posudi.

26 Ruku svoju prema klinu pruži, desnicu svoju prema čekiću radničkome; i udari čekićem Siseru, razbi mu glavu kada mu sljepoočice probode i kroza njih prodrije.

27 Kod nogu joj on kleknu, pade, ispruži se; kod nogu joj kleknu, pade: gdje kleknu, ondje se mrtav sruši.

28 Kroz prozor motri mati Siserina i kroz rešetku jadikuje: ‘Zašto mu tako dugo kola ne dolaze? Zašto otežu kotači njegovih kola?’

29 Njezine mudre dame joj odgovaraju, štoviše, sama si odgovara:

30 ‘Nisu li uspjeli? Nisu li plijen dijelili: svakome po djevojka ili dvije; Siseri plijen raznobojni, vezeni plijen raznih boja, raznih boja vezen s obje strane, prikladan za vratove onih koji plijen uzeše.’

31 Neka tako propadnu svi tvoji neprijatelji, GOSPODINE; no neka oni koji njega ljube budu kao sunce kad izlazi u svojoj moći.” I počinu zemlja četrdeset godina.

6

1 I činila su djeca Izraelova zlo naočigled GOSPODINU; i izruči ih GOSPODIN na sedam godina u ruku Midijanu.

2 I nadvladavala je ruka Midijanova nad Izraelom: djeca Izraelova su si zbog Midijanaca kopala jame u gorama, i špilje, i utvrde.

3 I tako bi, kada bi Izrael posijao, uzlazili Midijanci i Amalečani, i djeca Istoka; čak bi i ona uzlazila protiv njih.

4 Utaborili bi se protiv njih i uništavali urod zemlje sve do Gaze; i ne bi ostavljali ništa hrane za Izrael, ni ovcu, ni vola, ni magarca.

5 Jer bi dolazili sa svojom stokom i sa svojim šatorima, i dolazili bi brojni kao skakavci; ne bijaše broja ni njima ni njihovim devama; upadali bi u zemlju da je opustoše.

6 I silno je osiromašio Izrael zbog Midijanaca; i zavapiše djeca Izraelova GOSPODINU.

7 A kada su djeca Izraelova zavapila GOSPODINU zbog Midijanaca,

8 GOSPODIN posla djeci Izraelovoj proroka, koji im reče: “Ovako govori GOSPODIN, Bog Izraelov: ‘Ja sam vas doveo ovamo gore iz Egipta i izveo vas iz kuće ropstva;

9 i izbavio sam vas iz ruke Egipćana i iz ruke svih koji su vas tlačili te njih izagnao pred vama i dao vam njihovu zemlju;

10 i rekao sam vam: Ja sam GOSPODIN, Bog vaš; ne bojte se bogova Amorejaca, u čijoj zemlji živite: no vi se niste pokorili mome glasu.’ ”

11 I dođe anđeo GOSPODINOV te sjede pod hrast koji bijaše u Ofri, koji je pripadao Joašu Abiezerovcu: njegov sin Gideon vršio je pšenicu kod tijeska da je sakrije od Midijanaca.

12 I ukaza mu se anđeo GOSPODINOV i reče mu: “GOSPODIN je s tobom, silni junače.”

13 I reče njemu Gideon: “Oh, Gospodine moj, ako je GOSPODIN s nama, zašto nas je snašlo sve ovo? i gdje su sva njegova čudesa o kojima su nam pripovijedali naši oci govoreći: ‘Nije li nas GOSPODIN doveo ovamo gore iz Egipta?’ No sada nas je GOSPODIN napustio i predao nas u ruke Midijancima.”

14 I pogleda GOSPODIN na nj i reče: “Idi u toj svojoj snazi i spasit ćeš Izraela od ruke Midijanaca: ne šaljem li te ja?”

15 On mu odvrati: “Oh, Gospodine moj, čime ću ja spasiti Izraela? Evo, moja je obitelj siromašna u Manašeu, a ja sam najmanji u domu svoga oca.”

16 Reče mu GOSPODIN: “Ja ću biti s tobom i ti ćeš pobiti Midijance kao jednog čovjeka.”

17 On mu odvrati: “Ako sam sada našao milost u tvojim očima, pokaži mi znak da ti govoriš sa mnom.

18 Molim te, nemoj otići odavde dok ne dođem k tebi, donesem svoj dar i stavim ga pred tebe.” I reče on: “Ostat ću dok se ne vratiš.”

19 I uđe Gideon te pripravi jarića i neukvasane pogače od efe brašna: meso položi u košaru, juhu ulije u lonac i odnese to k njemu pod hrast te mu ponudi.

20 I reče mu anđeo Božji: “Uzmi meso i neukvasane pogače i položi ih na ovu stijenu, a juhu izlij.” I učini on tako.

21 Tada anđeo GOSPODINOV ispruži vrh štapa koji mu bijaše u ruci te dotakne meso i neukvasane pogače; i digne se oganj iz stijene i proguta meso i neukvasane pogače. Nato anđeo GOSPODINOV ode ispred njegovih očiju.

22 A kada je Gideon shvatio da to bijaše anđeo GOSPODINOV, reče Gideon: “Jao meni, Gospodine BOŽE, jer vidjeh anđela GOSPODINOVA licem u lice.”

23 A GOSPODIN mu reče: “Mir tebi. Ne boj se; nećeš umrijeti.”

24 Tada Gideon ondje sagradi žrtvenik GOSPODINU i nazva ga Jahve-Šalom: on je do ovoga dana u Ofri Abiezerskoj.

25 Iste te noći GOSPODIN mu reče: “Uzmi mladoga junca svoga oca, i drugoga junca starog sedam godina, i poruši Baalov žrtvenik koji pripada tvome ocu i posijeci lug koji je kraj njega;

26 i sagradi žrtvenik GOSPODINU, Bogu svojemu, na vrhu te stijene, na određenome mjestu, i uzmi drugoga junca te prinesi žrtvu paljenicu s drvima od luga koji ćeš posjeći.”

27 Tada Gideon uze deset ljudi od svojih slugu i učini tako kako mu je GOSPODIN rekao. Budući da se bojao doma svoga oca i ljudi iz grada, nije to učinio danju, nego je to učinio noću.

28 A kada su ljudi iz grada rano ujutro ustali, gle, Baalov žrtvenik bijaše porušen, lug koji je bio kraj njega posječen, a na žrtveniku koji je sagrađen prinesen onaj drugi junac.

29 I rekoše jedan drugome: “Tko je to učinio?” A kada su istražili i preispitali, rekoše: “Gideon, sin Joašev je to učinio.”

30 Tada ljudi iz grada rekoše Joašu: “Izvedi svoga sina da umre; zato što je porušio Baalov žrtvenik i zato što je posjekao lug koji je bio kraj njega.”

31 A Joaš svima koji su ustali protiv njega reče: “Zar ćete se vi zauzimati za Baala? Zar ćete ga vi spasiti? Neka onaj tko se za nj zauzima bude pogubljen dok je još jutro: ako je on bog, neka se zauzme sâm za sebe, zato što mu je netko porušio žrtvenik.”

32 Stoga ga on toga dana nazva Jerubaalom, rekavši: “Neka se Baal bori protiv njega, jer mu je on porušio žrtvenik.”

33 Tada se okupiše zajedno svi Midijanci i Amalečani i djeca Istoka te prijeđoše i utaboriše se u dolini Jizreel.

34 No Duh GOSPODINOV dođe na Gideona i on zatrubi u trublju; i okupi se za njim Abiezer.

35 I razasla on glasnike po svemu Manašeu, koji se također okupi za njim; i posla glasnike Ašeru, i Zebulunu, i Naftaliju, i uzađoše im oni u susret.

36 I reče Gideon Bogu: “Ako ćeš spasiti Izraela mojom rukom, kao što si rekao,

37 evo, stavit ću vuneno runo na gumno: ako rosa bude samo na runu, a po svemu tlu uza nj bude suho, tada ću znati da ćeš spasiti Izraela mojom rukom, kao što si rekao.”

38 I bî tako. Ustade on rano ujutro, uvije runo i iscijedi rosu iz njega, punu zdjelu vode.

39 I reče Gideon Bogu: “Neka se ne raspali tvoja srdžba na mene, još bih ti samo jednom progovorio: Dopusti mi, molim te, da još samo jednom probam s runom: neka sada bude suho po runu, a posvuda po tlu neka bude rosa.”

40 I učini Bog te noći tako. Suho bijaše samo po runu, a po svemu tlu bijaše rosa.

7

1 Tada Jerubaal, to jest Gideon, i sav narod koji bijaše s njim, ustade rano i utabori se kod zdenca Haroda; tako da se tabor Midijanaca nalazio sjeverno od njih, kod brda More, u dolini.

2 I reče GOSPODIN Gideonu: “Previše je ljudi s tobom da bih ja predao Midijance u njihove ruke; da se ne bi Izrael hvastao protiv mene govoreći: ‘Moja vlastita ruka me spasila.’

3 Stoga sada idi, objavi na uši narodu: ‘Tko god je plašljiv i prestrašen, neka se vrati natrag i na vrijeme ode od gore Gileada.’ ” I vratiše se dvadeset i dvije tisuće ljudi; i ostade ih deset tisuća.

4 I reče GOSPODIN Gideonu: “Naroda je još uvijek previše. Povedi ih dolje do vode i ja ću ih ondje iskušati za tebe. Za koga ti kažem: ‘Taj neka ide s tobom’, taj će ići s tobom, a za koga ti kažem: ‘Taj neka ne ide s tobom’, taj neće ići.”

5 Tako on odvede narod dolje do vode; i reče GOSPODIN Gideonu: “Svakoga tko vodu lapće jezikom kao što lapće pas, odvoji na stranu; isto tako i svakoga tko klekne na koljena da pije.”

6 Onih koji su laptali stavivši ruku do usta bijaše tri stotine, ali je sav ostali narod kleknuo na koljena kako bi pio vodu.

7 I reče GOSPODIN Gideonu: “S te tri stotine ljudi koji su laptali ja ću vas spasiti i izručiti Midijance u tvoju ruku, a sav ostali narod pusti neka se vrati, svaki u svoje mjesto.”

8 Tako uze narod živež u ruku, i svoje trublje, a on ostatak Izraela otposla svakoga u njegov šator te zadrža samo one tri stotine ljudi; a Midijanov tabor bijaše pod njim u dolini.

9 I reče mu iste noći GOSPODIN: “Ustani, spusti se do tabora; jer sam ga predao u tvoju ruku.

10 Ali ako se bojiš sići, pođi dolje do tabora sa svojim slugom Purom:

11 čut ćeš ih što govore, a nakon toga će ti ojačati ruke da pođeš dolje do tabora.” Tada on sa svojim slugom Purom siđe dolje do vanjskoga ruba naoružanih ljudi koji bijahu u taboru.

12 A Midijanci i Amalečani i sva djeca Istoka polijegali su po dolini, brojni poput skakavaca; i njihove deve bijahu bez broja, mnogobrojne kao pijesak na obali mora.

13 Kada je Gideon stigao, gle, neki čovjek pripovijedaše san svome drugu govoreći: “Evo sam usnuo san, i gle, pogača ječmena kruha kotrlja se u Midijanov tabor, stigne do šatora, udari ga tako da on pade i prevrne ga, tako da šator ostade ležati.”

14 Njegov mu drug odgovori: “To nije ništa drugo doli mač Gideona, sina Joaševa, Izraelca: jer je u njegovu ruku Bog predao Midijana i sav tabor.”

15 Kada je Gideon čuo to kazivanje o snu i njegovo tumačenje, pokloni se Bogu; i vrati se u Izraelov tabor te reče: “Ustanite; jer je GOSPODIN predao u vašu ruku Midijanov tabor.”

16 I podijeli one tri stotine ljudi u tri skupine, svakome u ruku stavi trublju, s praznim vrčevima i s bakljama u vrčevima.

17 I reče im: “Gledajte mene i činite isto. Gle, kada dođem do vanjskoga ruba tabora, tada i vi učinite kao što ja činim.

18 Kada zatrubim u trublju, ja i svi koji su sa mnom, tada i vi zatrubite u trublje sa svih strana tabora i kličite: ‘Mač GOSPODINOV i Gideonov.’ ”

19 Tako Gideon, i stotina ljudi koji bijahu s njim, stigne do vanjskoga ruba na početku srednje straže; a ovi tek što su postavili stražu. I zatrubiše u trublje i razbiše vrčeve koji im bijahu u rukama.

20 Sve tri skupine zatrubiše u trublje i razbiše vrčeve: u ljevicama držahu baklje, a u desnicama trublje da njima trube; i vikahu: “Mač GOSPODINOV i Gideonov!”

21 I stajahu svaki na svome mjestu uokolo tabora; i sva se vojska rastrča te, vičući, stade bježati.

22 Dok su te tri stotine trubile u trublje, GOSPODIN okrenu svakome mač protiv njegova druga, i to po svemu taboru. I pobježe vojska sve do Bet-Šita u Sereratu i do međe Abel-Meholske, do Tabata.

23 I okupiše se Izraelci iz Naftalija, i iz Ašera, i iz svega Manašea, te krenuše u potjeru za Midijancima.

24 I razasla Gideon glasnike po svoj Efrajimovoj gori, poručivši: “Siđite na Midijance i zauzmite pred njima sve vode do Bet-Bare i Jordana.” Tada se okupiše svi muškarci od Efrajima te zauzeše vode do Bet-Bare i Jordana.

25 I uhvatiše oni dva Midijanska kneza, Oreba i Zeba: Oreba ubiše na Orebovoj stijeni, a Zeba ubiše kod Zebova tijeska. I progonili su Midijana, a Orebovu i Zebovu glavu donijeli su Gideonu na drugu stranu Jordana.

8

1 I rekoše mu Efrajimovi ljudi: “Zašto si nam učinio to da nas nisi pozvao kada si pošao u boj s Midijancima?” I stadoše ga oštro koriti.

2 On im odvrati: “Što sam ja učinio u usporedbi s vama? Nije li Efrajimovo pabirčenje grožđa bolje od Abiezerove berbe?

3 Bog je u vaše ruke izručio midijanske knezove, Oreba i Zeba. Što sam ja mogao učiniti u usporedbi s vama?” Kada on to reče, popusti njihova srdžba na njega.

4 Tada Gideon dođe do Jordana i prijeđe ga, on i one tri stotine ljudi koji bijahu s njim. Premda bijahu iscrpljeni, ipak su ih progonili.

5 I reče on ljudima iz Sukota: “Dajte, molim vas, kruha ljudima koji me slijede; jer su klonuli, a ja gonim Zebaha i Salmunu, midijanske kraljeve.

6 I odvratiše sukotski knezovi: “Jesu li ruke Zebahove i Salmunine već u tvojoj ruci da bismo trebali dati kruha tvojoj vojsci?”

7 A Gideon reče: “Zbog ovoga ću vam, kada GOSPODIN izruči Zebaha i Salmunu u moju ruku, razderati meso pustinjskim trnjem i bodljikama.”

8 I ode odande do Penuela te i njima reče isto; no Penuelci mu odgovoriše kao što su mu odgovorili i Sukoćani.

9 I Penuelcima reče: “Kada se vratim u miru, porušit ću vam ovu kulu.”

10 A Zebah i Salmuna bijahu u Karkoru, i njihova vojska s njima, oko petnaest tisuća ljudi, što god je ostalo od sve vojske djece Istoka; jer je palo sto dvadeset tisuća onih koji su potezali mač.

11 I uspne se Gideon putem onih koji prebivaju u šatorima istočno od Nobaha i Jogbohe te udari na vojsku; jer vojska bijaše bezbrižna.

12 A kada Zebah i Salmuna pobjegoše, krenu on u potjeru za njima; i uhvati oba kralja midijanska, Zebaha i Salmunu, i potuče svu vojsku.

13 I vrati se iz boja Gideon, sin Joašev, prije negoli je uzašlo sunce

14 te uhvati nekog mladića od onih iz Sukota i preispita ga. I opisa mu on sukotske knezove i tamošnje starješine, i to sedamdeset i sedam muževa.

15 I dođe on k Sukoćanima i reče: “Evo Zebaha i Salmune, s kojima ste mi se izrugivali govoreći: ‘Jesu li ruke Zebahove i Salmunine već u tvojoj ruci da bismo dali kruha tvojim iscrpljenim ljudima?’ ”

16 I uze starješine grada i pustinjsko trnje i bodlje te njime dade pouku Sukoćanima.

17 Poruši i penuelsku kulu i pobi ljude iz grada.

18 Tada on reče Zebahu i Salmuni: “Kakvi ljudi bijahu oni koje ste pobili kod Tabora?” Oni odgovoriše: “Kakav si ti, takvi bijahu oni; svaki bijaše nalik djeci kakva kralja.”

19 A on reče: “To su bila moja braća, sinovi moje majke. Života mi GOSPODINOVA, da ste ih ostavili na životu, ne bih vas ubio.”

20 I reče on svome prvorođencu Jeteru: “Ustani i pogubi ih.” Ali mladić ne izvuče svoj mač: bojao se, jer je još bio mladić.

21 Tada Zebah i Salmuna rekoše: “Ustani ti i navali na nas; jer kakav je čovjek, takva mu je snaga.” I ustade Gideon, pogubi Zebaha i Salmunu te uze ukrase koji bijahu o vratovima njihovih deva.

22 Tada Izraelci rekoše Gideonu: “Vladaj ti nad nama, i ti, i tvoj sin, i sin tvoga sina, jer si nas izbavio iz ruke Midijanove.”

23 I reče im Gideon: “Neću ja vladati nad vama, niti će nad vama vladati moj sin: neka GOSPODIN vlada nad vama.”

24 I reče im Gideon: “Htio bih jedno od vas: da mi svaki od vas dade naušnice od svoga plijena. (Jer oni imahu zlatne naušnice, budući da su bili Jišmaelci.)

25 I odgovoriše mu: “Rado ćemo ti ih dati.” I prostriješe plašt te svaki od njih baci u nj naušnice od svoga plijena.

26 Težina zlatnih naušnica koje je zatražio bijaše tisuću i sedam stotina šekela zlata; osim ukrasa, ogrlica i grimizne oprave što bijaše na midijanskim kraljevima, i osim lanaca koji bijahu oko vratova njihovih deva.

27 I načini Gideon od toga oplećak i postavi ga u svome gradu, to jest u Ofri, i sav je Izrael odlazio tamo provodeći blud s time; i postade to zamkom Gideonu i njegovu domu.

28 Tako je Midijan bio pokoren pred djecom Izraelovom te više nisu dizali glave. I bijaše zemlja u miru četrdeset godina za Gideonovih dana.

29 I ode Joašev sin Jerubaal te je živio u svojoj kući.

30 I imaše Gideon sedamdeset sinova od svoga tijela; jer je imao mnogo žena.

31 I njegova mu priležnica, koja bijaše u Šekemu, rodi sina, kome on dade ime Abimelek.

32 I umrije Joašev sin Gideon u dubokoj starosti i bî pokopan u grobnici svoga oca Joaša, u Ofri Abiezerskoj.

33 Čim je Gideon umro, djeca se Izraelova ponovno odvratiše i stadoše provoditi blud s baalima te postaviše Baal-Berita svojim bogom.

34 I ne spominjahu se djeca Izraelova više GOSPODINA, Boga svojega, koji ih je izbavio iz ruku svih njihovih okolnih neprijatelja,

35 niti iskazivahu naklonost domu Jerubaalovu, to jest Gideonovu, za sve ono dobro što ga je on iskazao Izraelu.

9

1 I ode Jerubaalov sin Abimelek u Šekem k braći svoje majke te popriča s njima i sa svom obitelji doma oca svoje majke, rekavši:

2 “Recite, molim vas, na uši svih građana Šekema: ‘Je li bolje za vas da svi sinovi Jerubaalovi, njih sedamdeset, vladaju nad vama, ili da nad vama vlada jedan? Sjetite se da sam i ja vaša kost i vaše meso.’ ”

3 I govorahu braća njegove majke o njemu na uši svih građana Šekema sve te riječi; i prikloniše im se srca tome da slijede Abimeleka, jer rekoše: “On je naš brat.”

4 I dadoše mu sedamdeset komada srebra iz doma Baal-Beritova, čime Abimelek unajmi ništarije i lakoumnike koji su ga slijedili.

5 I ode u kuću svoga oca u Ofri te na jednome kamenu pokla svoju braću, sinove Jerubaalove, njih sedamdeset. No, usprkos tome, ostade najmlađi Jerubaalov sin, Jotam; jer se bijaše sakrio.

6 I okupiše se svi građani Šekema i sav dom Milov te pođoše i na poljani kod stupa koji je bio u Šekemu učiniše Abimeleka kraljem.

7 Kada to rekoše Jotamu, ode on i stade na vrh gore Gerizim, podigne glas, povika i reče im: “Čujte me, građani Šekema, da Bog može čuti vas.

8 Pođoše jednom stabla pomazati kralja nad sobom; i rekoše maslini: ‘Vladaj ti nad nama.’

9 No maslina im reče: ‘Zar da ostavim svoju masnoću, kojom po meni časte Boga i ljude, i idem da budem promaknuta nad stablima?’

10 Tada stabla rekoše smokvi: ‘Dođi ti i vladaj nad nama.’

11 No smokva im odvrati: ‘Zar da ostavim svoju slatkoću, i svoj dobri plod, i idem da budem promaknuta nad stablima?’

12 Tada stabla rekoše lozi: ‘Dođi ti i vladaj nad nama.’

13 I reče im loza: ‘Zar da ostavim svoje vino, koje veseli Boga i ljude, i idem da budem promaknuta nad stablima?’

14 Tada sva stabla rekoše kupini: ‘Dođi ti i kraljuj nad nama.’

15 I reče kupina stablima: ‘Ako me uistinu pomazujete za kralja nad sobom, tada dođite i u sjenu moju se pouzdajte: ako li ne, neka oganj iziđe iz kupine i proždre cedre libanonske.’

16 A sada, jeste li postupili istinito i iskreno u tome što ste Abimeleka učinili kraljem, jeste li postupili dobro s Jerubaalom i njegovim domom te mu učinili prema zasluzi njegovih ruku?

17 Jer moj se otac borio za vas i uvelike je izložio pogibli svoj život te vas izbavio iz ruke Midijanove;

18 a vi ste danas ustali protiv doma moga oca i pobili njegove sinove, njih sedamdesetoricu na jednome kamenu, a Abimeleka, sina njegove sluškinje, učinili ste kraljem nad građanima Šekema zato što je on vaš brat.

19 Ako ste danas postupili istinito i iskreno s Jerubaalom i njegovim domom, radujte se u Abimeleku i neka se on raduje u vama;

20 a ako niste, neka oganj iziđe od Abimeleka i proždre građane Šekema i dom Milov; i neka oganj iziđe od građana Šekema i od doma Milova i proždre Abimeleka.”

21 I uteknu Jotam te pobježe u Beer i nastani se ondje zbog straha od svoga brata Abimeleka.

22 Kada je Abimelek vladao tri godine nad Izraelom,

23 posla Bog zlog duha među Abimeleka i građane Šekema. I postupiše građani Šekema izdajnički s Abimelekom;

24 kako bi bilo uzvraćeno za okrutnost učinjenu sedamdesetorici Jerubaalovih sinova i njihova krv pala na njihova brata Abimeleka, koji ih je pobio, i na građane Šekema, koji su mu pomogli da pobije svoju braću.

25 Građani Šekema postaviše mu zasjede po gorskim vrhovima, koje su pljačkale svakoga tko bi tim putem prolazio kraj njih; i to bî dojavljeno Abimeleku.

26 I dođe Ebedov sin Gaal sa svojom braćom te prijeđe u Šekem; i pouzdaše se građani Šekema u njega.

27 Izlazili su u svoja polja, obirali su svoje vinograde i gazili grožđe, veselili se i odlazili u dom svoga boga, jeli, pili i proklinjali Abimeleka.

28 A Gaal, sin Ebedov, reče: “Tko je Abimelek i tko je Šekem da mu služimo? Nije li on sin Jerubaalov, a Zebul njegov namjesnik? Služite ljudima Hamora, oca Šekemova; jer zašto bismo njemu služili?

29 Kada bi dao Bog da ovaj narod bude pod mojom rukom! uklonio bih Abimeleka.” I reče on Abimeleku: “Povećaj svoju vojsku i iziđi.”

30 A kada Zebul, upravitelj grada, doču riječi Ebedova sina Gaala, plane njegova srdžba.

31 I posla on potajno glasnike Abimeleku, s riječima: “Evo, Ebedov sin Gaal i njegova braća došli su u Šekem; i gle, utvrđuju grad protiv tebe.

32 Stoga ustani noću, ti i narod koji je s tobom, i postavi zasjedu u polju:

33 ustani rano ujutro, čim iziđe sunce, i navali na grad; i gle, kada on i narod koji je s njim iziđu protiv tebe, učini im kako ti nalaže prigoda.”

34 I ustade Abimelek noću, i sav narod koji bijaše s njim, i postaviše se u četiri skupine u zasjedu protiv Šekema.

35 I iziđe Ebedov sin Gaal te zastane pri ulazu kod gradskih vrata; a Abimelek, i narod koji bijaše s njim, ustade iz zasjede.

36 A kada Gaal ugleda taj narod, reče on Zebulu: “Gle, narod silazi s gorskih vrhova.” A Zebul mu odvrati: “Od gorske sjene ti se čini kao da su ljudi.”

37 Gaal ponovno prozbori, rekavši: “Gle, tamo silazi narod posred krajine, a druga skupina dolazi Meonenimskom poljanom.”

38 Tada mu Zebul odvrati: “Gdje su ti sada usta, kojima si govorio: ‘Tko je Abimelek da bismo mu služili?’ Nije li to narod koji si prezreo? Iziđi sada i pobij se s njima.”

39 I iziđe Gaal pred ljudima iz Šekema i pobije se s Abimelekom.

40 I pogna ga Abimelek te on pobježe pred njim; i bijaše mnogo palih i ranjenih, sve do ulaza kod vrata.

41 I boravio je Abimelek u Arumi; a Zebul je protjerao Gaala i njegovu braću, tako da ne borave više u Šekemu.

42 A sutradan narod iziđe u polje; i dojaviše to Abimeleku.

43 I uze on ljude, podijeli ih u tri skupine, postavi zasjedu u polju i stade motriti; i gle, narod bijaše izišao iz grada; i ustade on na njih i pobi ih.

44 Tada Abimelek, i skupina koja bijaše s njim, nasrne i zaustavi se na ulazu kod gradskih vrata, a druge dvije skupine jurnuše na sav narod koji bijaše u poljima i pobiše ih.

45 I tukao se Abimelek protiv grada sav taj dan; i zauze grad i pobije narod koji je bio u njemu, i razruši grad i pospe ga solju.

46 Kada su to čuli svi ljudi iz Šekemske kule, uđoše oni u spremište doma boga Berita.

47 I dojaviše Abimeleku da su se okupili zajedno svi ljudi iz Šekemske kule.

48 I uspe se Abimelek na goru Salmon, on i sav narod koji bijaše s njim; i uze Abimelek sjekiru u ruku, odsiječe granu s drveta, uze je, položi je na rame i reče narodu koji je bio s njim: “Učinite to što ste mene vidjeli da činim; požurite i učinite kao i ja.”

49 I sav narod, svaki od njih, odsječe si po granu te krenuše za Abimelekom, pobacaše ih na spremište i zapališe ga nad njima, tako da poginuše svi ljudi iz Šekemske kule, oko tisuću muškaraca i žena.

50 Tada ode Abimelek do Tebesa, opsjedne ga i osvoji.

51 No u gradu bijaše jaka kula, u koju pobjegoše svi muškarci i žene, i svi iz grada, zatvoriše je pred njima i uspeše se na vrh kule.

52 I dođe Abimelek do kule, napadne na nju i približi se vratima kule da ih spali ognjem.

53 I baci neka žena komad mlinskoga kamena na glavu Abimeleku i razbije mu lubanju.

54 On brzo pozva momka, svoga štitonošu, i reče mu: “Potegni mač i ubij me; da ne govore o meni: ‘Žena ga je ubila.’ ” I probode ga njegov momak te on umrije.

55 Kada Izraelci vidješe da je Abimelek mrtav, odoše svaki u svoje mjesto.

56 Tako je Bog uzvratio za zlo Abimeleku, koje je on učinio svome ocu pobivši sedamdesetoricu svoje braće.

57 I sve zlo Šekemljana svalio je Bog na njihove glave: tako je došlo na njih prokletstvo Jotama, sina Jerubaalova.

10

1 I ustade poslije Abimeleka Izraela braniti Tola, sin Pue, sina Dodova, od Jisakara. On je živio u Šamiru u Efrajimovoj gori.

2 I sudio je Izraelu dvadeset i tri godine; i umrije on te bî pokopan u Šamiru.

3 Nakon njega ustao je Jair, Gileađanin, i sudio Izraelu dvadeset i dvije godine.

4 On je imao trideset sinova, koji su jahali na trideset magaraca; i imali su trideset gradova, koji se do danas nazivaju Havot-Jair i nalaze se u zemlji gileadskoj.

5 I umrije Jair te bî pokopan u Kamonu.

6 Djeca Izraelova su ponovno činila zlo naočigled GOSPODINU, i služila su baalima, i Aštarti, i bogovima Sirije, i bogovima Sidona, i bogovima Moaba, i bogovima djece Amonove, i bogovima Filistejaca; i ostavila su GOSPODINA i nisu mu služila.

7 I raspali se srdžba GOSPODINOVA protiv Izraela pa ih on izruči u ruke Filistejcima i u ruke djece Amonove.

8 Od te godine su oni osamnaest godina satirali i tlačili djecu Izraelovu: svu djecu Izraelovu koja su bila s druge strane Jordana, u zemlji Amorejaca koja je u Gileadu.

9 Štoviše, djeca Amonova su prelazila preko Jordana da se tuku i protiv Jude, i protiv Benjamina, i protiv doma Efrajimova; tako da Izrael bijaše u velikoj nevolji.

10 I zavapiše djeca Izraelova GOSPODINU govoreći: “Sagriješili smo protiv tebe, i zato što smo ostavili svoga Boga i zato što smo služili baalima.”

11 I reče GOSPODIN djeci Izraelovoj: “Nisam li vas izbavio od Egipćana, i od Amorejaca, od djece Amonove, i od Filistejaca?

12 Tlačili su vas i Sidonci, i Amalečani, i Maonci; i zavapili ste meni te sam vas izbavio iz njihove ruke.

13 Svejedno ste me ostavili i služili drugim bogovima, zbog čega vas više neću izbavljati.

14 Idite i vapite bogovima koje ste si izabrali; neka vas oni izbave u doba vaše tjeskobe.”

15 I rekoše djeca Izraelova GOSPODINU: “Sagriješili smo: učini nam što god tebi izgleda dobro; samo nas izbavi, molimo te, ovoga dana.”

16 I odstraniše oni od sebe tuđe bogove te stadoše služiti GOSPODINU: i sažali se njegova duša zbog Izraelova jada.

17 Tada se okupiše djeca Amonova i utaboriše se u Gileadu. I djeca se Izraelova okupiše i utaboriše se u Mispi.

18 I rekoše narod i gileadski knezovi jedan drugome: “Tko je taj koji će povesti boj protiv djece Amonove? On neka bude glavar nad svim stanovnicima Gileada.”

11

1 A Jiftah Gileađanin bio je silan ratnik; i bijaše on sin neke bludnice: od Gileada se rodio Jiftah.

2 I Gileadu je njegova žena rodila sinove; a kada su sinovi njegove žene odrasli, istjeraše oni Jiftaha, rekavši mu: “Ti nećeš baštiniti u domu našega oca, jer si sin strane žene.”

3 Tada Jiftah pobježe od svoje braće i nastani se u zemlji Tob. Ondje su se oko Jiftaha okupile ništarije i izlazile s njim.

4 Nakon nekog vremena zaratiše djeca Amonova protiv Izraela.

5 I bijaše tako da, kada su djeca Amonova zaratila protiv Izraela, gileadske starješine odoše da dovedu Jiftaha iz zemlje Tob.

6 I rekoše Jiftahu: “Dođi i budi nam zapovjednik da se borimo s djecom Amonovom.”

7 I odvrati Jiftah gileadskim starješinama: “Niste li me mrzili i otjerali me iz doma moga oca? Zašto ste došli k meni sada kada ste u nevolji?”

8 Gileadske starješine rekoše Jiftahu: “Sada smo ti se ponovno obratili zato da pođeš s nama i boriš se protiv djece Amonove, i budeš nam glavarom nad svim stanovnicima Gileada.”

9 I reče Jiftah gileadskim starješinama: “Ako me odvedete natrag da se borim protiv djece Amonove i GOSPODIN ih preda mnom preda, hoću li biti vaš glavar?”

10 I rekoše Jiftahu Gileadske starješine: “GOSPODIN neka bude svjedokom između nas ako ne učinimo tako prema tvojim riječima.”

11 Tada Jiftah ode s gileadskim starješinama, i postavi ga narod za glavara i zapovjednika nad sobom; i kaza Jiftah sve svoje riječi pred GOSPODINOM u Mispi.

12 I posla Jiftah glasnike kralju djece Amonove, rekavši: “Što ti imaš sa mnom da se dolaziš boriti protiv mene u mojoj zemlji?”

13 I odgovori kralj djece Amonove Jiftahovim glasnicima: “Zato što je Izrael, kada su uzlazili iz Egipta, uzeo moju zemlju od Arnona do Jaboka, i do Jordana; stoga sada s mirom vrati te zemlje.”

14 Jiftah opet posla glasnike kralju djece Amonove,

15 i poruči mu: “Ovako govori Jiftah: Nije Izrael oduzeo zemlju Moab ni zemlju djece Amonove,

16 nego kada je Izrael izišao iz Egipta i prošao pustarom do Crvenoga mora te došao do Kadeša,

17 poslao je Izrael glasnike kralju Edoma, rekavši: ‘Dopusti mi, molim te, da prođem tvojom zemljom’, ali kralj edomski to nije poslušao. Isto su tako poručli i kralju Moaba, no on nije pristao: i ostao je Izrael u Kadešu.

18 Tada su pošli pustarom i zaobišli zemlju edomsku i zemlju moapsku te došli s istočne strane zemlje moapske, i utaborili se s druge strane Arnona; no nisu došli na moapsko područje, jer Arnon je bio granica Moaba.

19 I poslao je Izrael glasnike Sihonu, kralju Amorejaca, kralju Hešbona, i poručio mu je Izrael: ‘Dopusti nam, molimo te, da prođemo kroz tvoju zemlju do svojega mjesta.’

20 Ali Sihon nije dopustio Izraelu da prođe njegovim područjem, nego je Sihon okupio sav svoj narod, utaborio se u Jahasu i poveo boj protiv Izraela.

21 I predao je GOSPODIN, Bog Izraelov, Sihona i sav njegov narod u ruku Izraelu, i oni su ga potukli: tako je Izrael zaposjeo svu zemlju Amorejaca, stanovnikâ toga kraja.

22 Oni su zaposjeli sva amorejska područja, od Arnona do Jaboka i od pustare do Jordana.

23 Tako sada kada je GOSPODIN, Bog Izraelov, izvlastio Amorejce pred svojim narodom, Izraelom, zar bi je ti htio zaposjesti?

24 Ne bi li ti zaposjeo ono što ti je tvoj bog Kemoš dao da zaposjedneš? Tako i mi zaposjedamo zemlju svakoga koga GOSPODIN, Bog naš, protjera pred nama.

25 A sada, jesi li ti išta bolji od Balaka, sina Siporova, kralja moapskoga? Je li se on ikada svađao s Izraelom, je li se ikada borio protiv njih

26 dok je Izrael prebivao u Hešbonu i njegovim gradovima, i u Aroeru i njegovim gradovima, i u svim gradovima koji su duž Arnona, već tri stotine godina? Zašto ih sve to vrijeme niste povratili?

27 Stoga ja nisam sagriješio protiv tebe, nego ti meni činiš krivo ratujući protiv mene: neka GOSPODIN, Sudac, presudi danas između djece Izraelove i djece Amonove.”

28 No kralj djece Amonove ne posluša riječi koje mu je Jiftah poručio.

29 Tada dođe na Jiftaha Duh GOSPODINOV pa on prijeđe u Gilead i u Manaše. Zatim prijeđe u Mispu gileadsku pa od Mispe gileadske prijeđe do djece Amonove.

30 I položi Jiftah zavjet GOSPODINU, rekavši: “Ako uistinu izručiš djecu Amonovu u moje ruke,

31 što god mi iziđe u susret na vrata moje kuće kada se u miru vratim od djece Amonove bit će GOSPODINOVO, i prinijet ću to na žrtvu paljenicu.”

32 Tako Jiftah prijeđe do djece Amonove da se bori protiv njih; i izruči ih GOSPODIN u njegove ruke.

33 I potuče ih silnim pokoljem od Aroera sve do Minita, to jest dvadeset gradova, i sve do Poljane vinogradâ. Tako djeca Amonova bijahu pokorena pred djecom Izraelovom.

34 I dođe Jiftah svojoj kući u Mispu, i gle, ususret mu iziđe kći plešući uz bubnjiće: a bijaše mu ona jedino dijete; osim nje nije imao ni sina ni kćeri.

35 Kada je ugleda, razdrije on svoju odjeću i reče: “Jao, kćeri moja! Kako li me nisko obori; i ti si jedna od onih koji mi jad zadaju: jer otvorio sam svoja usta GOSPODINU i ne mogu se povući.”

36 I reče mu ona: “Oče moj, ako si otvorio svoja usta GOSPODINU, učini mi prema tome što je izišlo na tvoja usta; osobito zato što se GOSPODIN za tebe osvetio nad tvojim neprijateljima, djecom Amonovom.”

37 I reče ona svome ocu: “Dopusti mi ovo: pusti me nasamo dva mjeseca, da se uspinjem i silazim po gorama te oplakujem svoje djevičanstvo, ja i moje pratilje.”

38 I reče on: “Idi.” I otposla je na dva mjeseca; i ode ona sa svojim pratiljama te je oplakivala svoje djevičanstvo na gorama.

39 Nakon dva mjeseca vrati se ona svome ocu, koji učini s njom prema zavjetu kojim se zavjetovao: i ne pozna ona muškarca. I postade običaj u Izraelu

40 da kćeri Izraelove svake godine na četiri dana odlaze oplakivati kćer Jiftaha Gileađanina.

12

1 I okupiše se ljudi od Efrajima, odoše prema sjeveru i rekoše Jiftahu: “Zašto si pošao u boj protiv djece Amonove, a nas nisi pozvao da pođemo s tobom? Spalit ćemo ti ognjem kuću nad tobom.”

2 I reče im Jiftah: “Ja i moj narod bili smo u velikom sukobu s djecom Amonovom; a kada sam vas zvao, niste me izbavili iz njihovih ruku.

3 Kada sam vidio da me ne izbavljate, stavio sam svoj život u vlastite ruke i pošao na djecu Amonovu, i GOSPODIN mi ih je predao u ruku: zašto ste se, dakle, danas došli boriti protiv mene?”

4 Tada Jiftah okupi sve Gileađane i pobije se s Efrajimom. I potukoše Gileađani Efrajima, zato što su ovi govorili: “Vi Gileađani ste Efrajimovi bjegunci među Efrajimcima i među Manašeovcima.”

5 Tada Gileađani zauzeše jordanske prijelaze pred Efrajimcima; i kada bi koji od Efrajimaca koji su bježali rekao: “Pustite me da prijeđem”, Gileađani bi ga upitali: “Jesi li Efrajimac?” Ako bi on rekao: “Ne”,

6 rekli bi mu: “Reci: Šibolet”, a on bi rekao: “Sibolet”, jer nije mogao ispravno izgovoriti. Tada bi ga uhvatili i ubili kod jordanskih prijelaza: tako su u to doba pale četrdeset i dvije tisuće Efrajimaca.

7 I sudio je Jiftah Izraelu šest godina. Tada umrije Jiftah Gileađanin te bî pokopan u jednom od gileadskih gradova.

8 Nakon njega je Izraelu sudio Ibsan iz Betlehema.

9 On je imao trideset sinova, i trideset kćeri, koje je otpravio iz kuće, a izvana je doveo trideset snaha za svoje sinove. On je Izraelu sudio sedam godina.

10 Tada umrije Ibsan te bî pokopan u Betlehemu.

11 Nakon njega je Izraelu sudio Elon Zebulonac. On je Izraelu sudio deset godina.

12 I umrije Elon Zebulonac te bî pokopan u Ajalonu u zemlji Zebulonovoj.

13 Nakon njega je Izraelu sudio Abdon, sin Hilela Piratonca.

14 On je imao četrdeset sinova i trideset unuka, koji su jahali na sedamdeset magaraca. On je Izraelu sudio osam godina.

15 I umrije Abdon, sin Hilela Piratonca, te bî pokopan u Piratonu u zemlji Efrajimovoj, na Amalečkoj gori.

13

1 I ponovno su djeca Izraelova činila zlo naočigled GOSPODINU; i preda ih GOSPODIN na četrdeset godina u ruku Filistejcima.

2 A bijaše neki čovjek iz Soraha, iz obitelji Danovaca, kome bijaše ime Manoah; žena mu je bila neplodna i nikada nije rodila.

3 I ukaza se toj ženi anđeo GOSPODINOV i reče joj: “Gle, neplodna si i ne rađaš, ali ćeš zatrudnjeti i roditi sina.

4 Stoga se odsada čuvaj i ne pij ni vina ni jakoga pića, i ne jedi ništa nečisto;

5 jer ćeš, evo, zatrudnjeti i roditi sina. Neka se britva ne diže na njegovu glavu, jer će to dijete od utrobe biti nazirej Bogu: on će početi izbavljati Izraela iz ruke Filistejaca.”

6 Tada žena dođe i reče svome mužu: “Neki čovjek Božji došao je k meni, a izgled mu je bio kao izgled anđela Božjega, nadasve strašan; no ja ga nisam upitala odakle je, niti mi je on rekao svoje ime,

7 nego mi je rekao: ‘Evo, zatrudnjet ćeš i roditi sina; i ne pij odsada ni vina ni jakoga pića i ne jedi ništa nečisto, jer će to dijete biti nazirej Bogu od utrobe do dana svoje smrti.’ ”

8 Tada se Manoah usrdno pomoli GOSPODINU i reče: “O, Gospodine moj, neka čovjek Božji kojega si bio poslao, ponovno dođe k nama i pouči nas što da učinimo djetetu koje će se roditi.”

9 I posluša Bog glas Manoahov te dođe anđeo Božji ponovno k ženi dok je sjedila u polju; ali njezin muž Manoah nije bio s njom.

10 Žena žurno otrča javiti to svome mužu, i reče mu: “Evo, ukazao mi se čovjek koji mi je došao onoga dana.”

11 I ustade Manoah i pođe za svojom ženom, dođe do toga čovjeka i reče mu: “Jesi li ti onaj čovjek koji je govorio ovoj ženi?” On odvrati: “Ja sam.”

12 I reče mu Manoah: “Neka se ispune tvoje riječi. Kako da upućujemo dijete i kako da prema njemu postupamo?”

13 Anđeo GOSPODINOV odvrati Manoahu: “Neka se žena čuva od svega što sam joj rekao.

14 Neka ne jede ništa što dolazi od vinove loze, neka ne pije vina ili jakoga pića niti jede išta nečisto: neka se drži svega što sam joj zapovjedio.”

15 Nato Manoah reče GOSPODINOVU anđelu: “Molim te, dopusti nam da te zadržimo dok ti ne pripravimo jare.”

16 I odvrati anđeo GOSPODINOV Manoahu: “Da me i zadržiš, ne bih jeo tvoj kruh; a ako želiš prinijeti paljeni prinos, moraš ga prinijeti GOSPODINU.” Jer Manoah nije znao da je to anđeo GOSPODINOV.

17 I reče Manoah anđelu GOSPODINOVU: “Kako ti je ime da bismo te mogli častiti kada se ostvare tvoje riječi?”

18 Anđeo GOSPODINOV mu odvrati: “Zašto tako pitaš za moje ime, kada je ono tajno?”

19 Tako Manoah uze jare s jestivim prinosom i prinese ga GOSPODINU na stijeni; a anđeo učini nešto čudesno dok su Manoah i njegova žena gledali.

20 Jer kada se plamen sa žrtvenika digao prema nebu, uzađe anđeo GOSPODINOV u plamenu sa žrtvenika. A Manoah i njegova žena, vidjevši to, padoše ničice.

21 No anđeo GOSPODINOV se više ne ukaza Manoahu i njegovoj ženi. Tada Manoah shvati da je to bio anđeo GOSPODINOV.

22 I reče Manoah svojoj ženi: “Zacijelo ćemo umrijeti, jer smo vidjeli Boga.”

23 No žena mu odvrati: “Da nas je GOSPODIN htio ubiti, ne bi iz naših ruku primio paljeni prinos i jestivi prinos niti bi nam sve to pokazao, i ne bi nam u ovom trenutku takvo što bio rekao.”

24 I rodi žena sina i dade mu ime Samson: i raslo je dijete, a GOSPODIN ga je blagoslivljao.

25 Duh GOSPODINOV ga je ponekad znao poticati u Danovu taboru, između Soraha i Eštaola.

14

1 I ode Samson dolje u Timnu te zapazi u Timni neku ženu među kćerima Filistejaca.

2 I uzađe on i reče svome ocu i majci: “Vidio sam u Timni jednu ženu od kćeri Filistejaca: uzmite mi je za ženu.”

3 Tada mu njegov otac i njegova majka rekoše: “Zar nema žene među kćerima tvoje braće, ili u svemu mojemu narodu, da ideš uzeti ženu neobrezanih Filistejaca?” I reče Samson ocu: “Uzmi mi je, jer mi se vrlo sviđa.”

4 No njegov otac i njegova majka nisu znali da je to od GOSPODINA, da on traži povod protiv Filistejaca; jer su u to doba Filistejci vladali nad Izraelom.

5 Tada se Samson i njegov otac i njegova majka zaputiše dolje do Timne; i stigoše do timnjanskih vinograda; i gle, na njega zariče mladi lav.

6 I dođe na njega silovito Duh GOSPODINOV te ga on razdera kao što bi razderao jare, a nije imao ništa u ruci: ali svome ocu i svojoj majci nije rekao što je učinio.

7 I siđe Samson te porazgovara s onom ženom i ona mu se vrlo svidje.

8 Nakon nekog vremena, kada se vraćao da je uzme, skrene pogledati lavlju lešinu; i gle, u lavljoj lešini bijaše roj pčela i med.

9 I uze on od toga u ruke te pođe dalje jedući; i dođe do svoga oca i majke i dade im pa su i oni jeli: ali nije im rekao da je med uzeo iz lavlje lešine.

10 Tako njegov otac pođe dolje do one žene: Samson pak ondje priredi gozbu; jer su tako običavali činiti mladi ljudi.

11 Kada su ga vidjeli, doveli su trideset pratilaca da budu uza nj.

12 I reče im Samson: “Postavit ću vam zagonetku: ako je odgonetnete za ovih sedam dana gozbe i razložite mi je, dat ću vam trideset lanenih plašteva i trideset halja za presvlačenje;

13 ali ako mi je ne budete mogli razložiti, tada ćete vi meni dati trideset lanenih plašteva i trideset halja za presvlačenje.” Rekoše mu: “Iznesi svoju zagonetku, da je čujemo.”

14 On im reče: “Iz izjelice je izišlo jelo, iz jakoga je izišlo slatko.” No oni u tri dana nisu mogli razložiti zagonetku.

15 I rekoše oni sedmoga dana Samsonovoj ženi: “Navedi svoga muža da nam rastumači zagonetku, inače ćemo ognjem spaliti tebe i kuću tvoga oca: zar ste nas pozvali da nam uzmete što imamo? Nije li tako?”

16 I rasplaka se žena pred Samsonom i reče: “Ti me samo mrziš, i ne voliš me: iznio si zagonetku djeci moga naroda, a nisi je rekao meni.” On joj odvrati: “Gle, nisam je rekao svome ocu ni svojoj majci, zar da je kažem tebi?”

17 I plakala je pred njim sedam dana, koliko je trajala gozba; no sedmoga dana joj on ispriča, jer je žestoko navalila na njega; i ispriča ona zagonetku djeci svoga naroda.

18 I rekoše mu sedmoga dana, prije zalaska sunca, ljudi iz toga grada: “Što je slađe od meda, i što je jače od lava?” I reče im on: “Da niste orali s mojom junicom, ne biste odgonetnuli moju zagonetku.”

19 I dođe na nj Duh GOSPODINOV pa on siđe do Aškelona i pobije tridesetoricu njihovih, oplijeni ih te dade halje za presvlačenje onima koji su razložili zagonetku. I rasplamsa se njegova srdžba pa ode gore do doma svoga oca.

20 A Samsonovu ženu dadoše njegovu pratiocu, koji mu je bio prijateljem.

15

1 Nedugo nakon toga, u doba pšenične žetve, dođe Samson pohoditi svoju ženu, donijevši kozlića; i reče: “Ušao bih k svojoj ženi u ložnicu.” Ali mu njezin otac ne dopusti ući.

2 I reče njezin otac: “Uistinu sam mislio da si je sasvim zamrzio; stoga sam je dao tvome pratiocu. Nije li njezina mlađa sestra ljepša od nje? Uzmi je, molim te, umjesto nje.”

3 Tada Samson reče za njih: “Sada ću ja biti mnogo manje kriv negoli Filistejci, premda ću im učiniti nešto neugodno.”

4 I ode Samson i nalovi tri stotine lisica, sastavi im rep s repom te uze baklje i stavi po baklju između dva repa.

5 I, zapalivši baklje, pusti on lisice u nepokošeno filistejsko žito te im spali snopove i nepokošeno žito, i vinograde i masline.

6 Tada Filistejci rekoše: “Tko je to učinio?” Odgovoriše im: “Samson, zet jednoga Timnjanina, zato što mu je ovaj uzeo ženu i dao je njegovu pratiocu.” I ustadoše Filistejci te spališe ognjem nju i njezina oca.

7 I reče im Samson: “Premda ste to učinili, ipak ću vam se osvetiti, a nakon toga ću prestati.”

8 I nesmiljeno ih izudara i napravi velik pokolj; i siđe te se nastani na vrhu Etamske stijene.

9 Tada uzađoše Filistejci te se utaboriše u Judi, i raširiše se u Lehiju.

10 I rekoše im Judejci: “Zašto ste uzašli protiv nas?” Oni im odgovoriše: “Uzašli smo svezati Samsona, da mu učinimo kao što je on učinio nama.”

11 Tada tri tisuće Judejaca odoše do vrha Etamske stijene i rekoše Samsonu: “Zar ne znaš da Filistejci vladaju nad nama? Što si nam to učinio?” On im reče: “Kako su oni učinili meni, tako sam ja učinio njima.”

12 I rekoše mu: “Sišli smo te svezati da te predamo u ruke Filistejcima.” I reče im Samson: “Zakunite mi se da nećete vi nasrnuti na mene.”

13 I prozboriše mu oni, rekavši: “Ne; samo ćemo te čvrsto svezati i predati te u njihovu ruku: no nipošto te nećemo ubiti.” I svezaše ga s dva nova užeta i odvedoše ga gore sa stijene.

14 A kada je stigao u Lehi, stadoše Filistejci klicati zbog njega. I siđe Duh GOSPODINOV silno na njega, a užad što bijaše na njegovim rukama postade kao laneno vlakno spaljeno ognjem i raspustiše mu se povezi s ruku.

15 I nađe on svježu magareću čeljust, pruži svoju ruku, uze je i pobi njome tisuću ljudi.

16 I reče Samson: “S magarećom čeljusti, gomile na gomile, s magarećom čeljusti tisuću ljudi pobih.”

17 Dorekavši to, baci on čeljust iz ruke; i nazva ono mjesto Ramat-Lehi.

18 I bijaše silno žedan pa zazva GOSPODINA, rekavši: “Ti si dao ovo veliko izbavljenje u ruku svoga sluge: zar da sada umrem od žeđi i padnem u ruku neobrezanima?”

19 No Bog rascijepi šupljinu koja bijaše u Čeljusti i poteče iz nje voda. Kada se napio, povrati mu se duh i on oživje: stoga ga nazva En-Hakore, a u Lehiju je sve do danas.

20 I sudio je on Izraelu u dane Filistejaca dvadeset godina.

16

1 Tada ode Samson do Gaze, i zagleda se ondje u neku bludnicu te uđe k njoj.

2 I rekoše Gažanima: “Samson je došao ovamo.” Opkolivši ga, svu su noć vrebali na vratima grada; i bijahu svu noć mirni, rekavši: “Ubit ćemo ga ujutro, kada se razdani.”

3 Samson je ležao do ponoći; i ustade u ponoć, pograbi vrata s ulaza u grad, i oba dovratnika, te ode s njima, s prijevornicom i sa svime ostalim, stavi ih na ramena i odnije ih na vrh brda koje je pred Hebronom.

4 Poslije toga zavolje on neku ženu u dolini Sorek, kojoj bijaše ime Delila.

5 I uzađoše k njoj filistejski knezovi i rekoše joj: “Zavedi ga i vidi u čemu je njegova velika snaga i čime ga možemo svladati, da ga svežemo kako bismo ga obuzdali: svaki od nas dat će ti tisuću i stotinu srebrnjaka.”

6 I reče Delila Samsonu: “Reci mi, molim te, u čemu leži tvoja velika snaga i čime te se može svezati da te se obuzda?”

7 Reče joj Samson: “Ako me svežu sa sedam novih, još neosušenih konopaca, tada ću biti slab i bit ću kao svaki drugi čovjek.”

8 Tada joj filistejski knezovi doniješe sedam novih neosušenih konopaca i ona ga sveza s njima.

9 A s njom je u odaji bila zasjeda. I reče mu ona: “Filistejci idu na tebe, Samsone.” I pokida on konopce kao što se predivo od kučine prekine kada dotakne oganj. Tako se ne dozna za njegovu snagu.

10 I reče Delila Samsonu: “Evo, prevario si me i napričao mi laži: reci mi sada, molim te, čime te se može svezati.”

11 On joj odvrati: “Ako me čvrsto svežu s novom užadi koje nikada nije bilo upotrijebljeno, oslabio bih i bio kao svaki drugi čovjek.”

12 Delila stoga uze novu užad, sveza ga njime i reče mu: “Filistejci idu na tebe, Samsone.” A bijaše zasjeda u odaji. I pokida ih on s ruku kao konac.

13 I reče Delila Samsonu: “Sve dosad si me varao i pričao mi laži: reci mi čime te se može svezati.” On joj odvrati: “Ako sedam pramenova s moje glave upleteš s tkanjem.”

14 I pričvrsti je ona klinom i reče mu: “Filistejci idu na tebe, Samsone.” On se probudi od sna i otrgne se zajedno s klinom od vratila i s tkanjem.

15 Tada mu ona reče: “Kako možeš reći: ‘Volim te’, kada ti srce nije sa mnom? Tri puta si me već ismijao, i nisi mi rekao u čemu leži tvoja velika snaga.”

16 Kako ga je svakodnevno gnjavila svojim riječima i podbadala, nasmrt mu je izmučila dušu,

17 tako da joj je otvorio sve svoje srce i rekao joj: “Nikada na mojoj glavi nije bilo britve; jer sam Božji nazirej od utrobe svoje majke: ako bi me se obrijalo, napustila bi me snaga i oslabio bih te postao kao bilo koji drugi čovjek.”

18 Kada Delila vidje da joj je potpuno otvorio svoje srce, posla ona da pozovu filistejske knezove, poručivši: “Dođite odmah, jer mi je potpuno otvorio svoje srce.” Dođoše tada filistejski knezovi k njoj i doniješe novac u ruci.

19 I uspava ga ona na svojim koljenima; i pozva nekog čovjeka i naloži da mu obrije sedam pramenova s glave; i poče ga ona navlačiti, a njega je napustila snaga.

20 Zatim reče: “Filistejci idu na tebe, Samsone.” On se probudi od sna i reče: “Izvući ću se kao i ranije i otresti ih se.” A nije znao da je GOSPODIN otišao od njega.

21 Ali Filistejci ga pograbiše i iskopaše mu oči, i odvedoše ga dolje u Gazu i okovaše ga mjedenim lancima; i mljeo je u tamnici.

22 No opet mu poče rasti kosa nakon što je bio obrijan.

23 Tada se okupiše filistejski knezovi prinijeti veliku žrtvu svome bogu Dagonu i proveseliti se; jer rekoše: “Naš bog nam je predao u ruku Samsona, našega neprijatelja.”

24 I stade narod, kada ga je ugledao, hvaliti svoga boga; jer rekoše: “Naš bog nam je predao u ruke našeg neprijatelja, pustošitelja naše zemlje, koji je pobio mnoge od nas.”

25 Kada su im se raspoložila srca, rekoše: “Pošaljite po Samsona da nas zabavlja.” I poslaše po Samsona u tamnicu pa ih je on zabavljao; i postaviše ga između stupova.

26 A Samson dječaku koji ga je držao za ruku reče: “Pusti me da napipam stupove na kojima stoji kuća, da se naslonim na njih.”

27 A zdanje je bilo puno muškaraca i žena; i bijahu ondje svi knezovi Filistejaca; a na krovu bijaše oko tri tisuće muškaraca i žena, koji su gledali dok ih je Samson zabavljao.

28 Tada Samson zazva GOSPODINA, i reče: “GOSPODINE Bože, spomeni me se, molim te, i ojačaj me, molim te, samo još jedanput, Bože, da se odjednom osvetim Filistejcima za oba svoja oka.”

29 I uhvati Samson dva srednja stupa na kojima je stajalo zdanje, koji su ga nosili, jednoga desnom rukom, a drugoga lijevom.

30 I reče Samson: “Daj da umrem s Filistejcima.” I upre on svom svojom snagom; i sruši se zdanje na knezove i na sav narod koji bijaše u njemu. Tako je mrtvih koje je pobio za svoje smrti bilo više negoli onih koje je pobio za života.

31 Potom siđoše njegova braća i sav dom njegova oca, i uzeše ga i odniješe ga gore te ga pokopaše između Soraha i Eštaola, u grobnici njegova oca Manoaha. On je sudio Izraelu dvadeset godina.

17

1 I bijaše neki čovjek s Efrajimove gore, kojemu bijaše ime Mika.

2 I reče on svojoj majci: “Onih tisuću i stotinu šekela srebra što su ti bili uzeti, zbog kojih si proklinjala i o kojima si i na moje uši govorila, evo, to srebro je kod mene; ja sam ga uzeo.” I odvrati mu majka: “Blagoslovio te GOSPODIN, sine moj.”

3 A kada je on vratio tih tisuću i stotinu šekela srebra majci, reče mu majka: “Sve to srebro posvetila sam GOSPODINU iz svoje ruke za svoga sina, da se načini rezani lik i lijevani lik: stoga ti ih sada vraćam.”

4 On ipak vrati novac svojoj majci; i uze majka dvije stotine šekela srebra i dade ih ljevaču, koji od toga načini rezani lik i lijevani lik: i bijahu oni u Mikinoj kući.

5 Taj čovjek Mika imao je kuću bogova pa je načinio oplećak i terafe te posvetio jednoga od svojih sinova, koji je postao njegovim svećenikom.

6 Onih dana nije bilo kralja u Izraelu, nego je svatko činio ono što je bilo ispravno u njegovim očima.

7 I bijaše neki mladić iz Betlehema Judina, iz Judine obitelji, koji bijaše Levit i življaše ondje.

8 I ode taj čovjek iz grada Betlehema u Judi da se nastani negdje gdje bi mogao naći neko namještenje; i putujući dođe on u Efrajimovu goru do Mikine kuće.

9 I reče mu Mika: “Odakle dolaziš?” I reče mu ovaj: “Ja sam Levit iz Betlehema Judina i idem se nastaniti tamo gdje nađem neko namještenje.”

10 I reče mu Mika: “Stanuj kod mene i budi mi ocem i svećenikom, i davat ću ti deset šekela srebra na godinu, i opravu i živež.” Tako Levit uđe.

11 I pristade Levit živjeti s tim čovjekom; i bijaše mu mladić kao jedan od njegovih sinova.

12 I posveti Mika Levita; i postade mladić njegovim svećenikom i bijaše u Mikinoj kući.

13 Tada Mika reče: “Sada znam da će mi GOSPODIN učiniti dobro, budući da imam Levita za svećenika.”

18

1 U one dane ne bijaše kralja u Izraelu; i tražilo si je u one dane pleme Danovaca baštinu da na njoj živi; jer im do toga dana nije dopala sva njihova baština među Izraelovim plemenima.

2 I poslaše djeca Danova pet muškaraca od svoje obitelji, sa svoga područja, odvažne muškarce iz Sore i iz Eštaola, da uhode zemlju i istraže je; i rekoše im: “Idite, istražite zemlju.” Kada oni stigoše na Efrajimovu goru do Mikine kuće, prenoćiše ondje.

3 Kada bijahu kod Mikine kuće, prepoznaše oni glas mladoga Levita; i svratiše onamo, i rekoše mu: “Tko te doveo ovamo? i što radiš na ovome mjestu? i što ti imaš ovdje?”

4 I reče im on: “Tako i tako je Mika postupio sa mnom; i unajmio me pa sam sada njegov svećenik.”

5 Oni mu rekoše: “Molimo te, zaišti savjet od Boga, da možemo znati hoće li biti uspješan put kojim idemo.”

6 I reče im svećenik: “Idite u miru: pred GOSPODINOM je vaš put kojim idete.”

7 Tada ta petorica odoše; i dođoše u Lajiš i vidješe da ljudi koji su u njemu žive nemarno, na način Sidonaca, spokojno i bezbrižno; jer u zemlji nije bilo nikog mjerodavnog tko bi ih mogao posramiti u pogledu bilo čega; a bijahu daleko od Sidonaca i nisu imali posla ni sa kim.

8 I vratiše se oni svojoj braći u Soru i Eštaol, a njihova ih braća upitaše: “Što kažete?”

9 I rekoše: “Ustanite, da uzađemo protiv njih: jer vidjeli smo zemlju, i evo, vrlo je dobra; a vi ste se ukipili? Ne budite lijeni poći i ući da zaposjednete tu zemlju.

10 Kada odete, doći ćete k bezbrižnu narodu i u prostranu zemlju: jer ju je Bog predao u vaše ruke; mjesto na kojemu ne nedostaje ničega što je u zemlji.”

11 I pođe odande obitelj Danovaca, iz Sore i iz Eštaola, šest stotina naoružanih muškaraca.

12 I uzađoše te se utaboriše kod Kirjat-Jearima u Judi: stoga se to mjesto sve do ovoga dana naziva Mahaneh-Dan; eno ga iza Kirjat-Jearima.

13 Odande prijeđoše do Efrajimove gore i dođoše do Mikine kuće.

14 Tada ona petorica koja bijahu išla uhoditi lajišku zemlju rekoše svojoj braći: “Znate li da je u ovim kućama oplećak, i terafi, i jedan rezani lik i jedan lijevani lik? Sada, dakle, promislite što vam je činiti.”

15 Oni okrenuše onamo i dođoše do kuće mladoga Levita, to jest u Mikinu kuću, i pozdraviše ga.

16 Šest stotina muškaraca naoružanih svojim oružjem, koji bijahu od djece Danove, stadoše pri ulazu kod vrata,

17 a ona petorica koja bijahu išla uhoditi zemlju uzađoše, uđoše i uzeše rezani lik, i oplećak, i terafe, i lijevani lik; a svećenik je stajao na ulazu kod vrata s onih šest stotina naoružanih ljudi.

18 I uđoše oni u Mikinu kuću i uzeše rezani lik, oplećak, terafe i lijevani lik. Tada im svećenik reče: “Što to radite?”

19 Oni mu odvratiše: “Smiri se, stavi ruku na usta te pođi s nama i budi nam ocem i svećenikom: zar ti je bolje biti svećenikom domu jednoga čovjeka ili biti svećenikom jednome plemenu i obitelji u Izraelu?”

20 I obradova se srce svećeniku pa on uze oplećak, terafe i rezani lik te pođe posred naroda.

21 Tako se oni okrenuše i pođoše, a djecu, stoku i tovar postaviše ispred sebe.

22 Kada su već prošli dobar dio puta od Mikine kuće, okupiše se ljudi koji bijahu u kućama blizu Mikine te sustigoše djecu Danovu.

23 I vikahu na djecu Danovu. Ovi okrenuše svoja lica i rekoše Miki: “Što te muči da si došao s tolikom družinom?”

24 On odvrati: “Odnijeli ste moje bogove koje sam načinio, i svećenika, i otišli; i što ja još imam? I kako mi to sada kažete: “Što te muči?”

25 Tada mu djeca Danova rekoše: “Da te više nismo čuli; inače će gnjevni ljudi navaliti na tebe i izgubit ćeš život, ti i tvoji ukućani.”

26 I odoše djeca Danova svojim putem; a Mika se, vidjevši da su prejaki za njega, okrene i vrati svojoj kući.

27 I uzeše oni ono što je Mika bio načinio, i svećenika kojega je imao, i dođoše u Lajiš k spokojnim i bezbrižnim ljudima; njih pobiše oštricom mača, a grad spališe ognjem.

28 I ne bijaše nikoga da izbavi, jer je to bilo daleko od Sidona, a oni nisu imali posla ni sa kim; i bijaše to u dolini koja je kod Bet-Rehoba. I sagradiše grad i nastaniše se u njemu.

29 Grad nazvaše Dan, po imenu svoga oca Dana, koji se rodio Izraelu; no tome gradu najprije je ime bilo Lajiš.

30 I postaviše si djeca Danova rezani lik; a Jonatan, sin Geršoma, sina Manašeova, i njegovi sinovi, bijahu svećenici Danova plemena sve do dana kada je ta zemlja odvedena u izgnanstvo.

31 I stajaše im Mikin rezani lik, koji je on bio načinio, sve vrijeme za koje dom Božji bijaše u Šilu.

19

1 Onih dana kada u Izraelu nije bilo kralja, neki Levit koji se privremeno nastanio na krajnjemu djelu Efrajimove gore uze si priležnicu iz Betlehema Judina.

2 I oda mu se priležnica bludu pa ga napusti i ode u dom svoga oca u Betlehemu Judinu, gdje ostade četiri mjeseca.

3 I ustade njezin muž te ode za njom da ljubazno porazgovara s njom i dovede je natrag; sa sobom je imao slugu i dva magarca. I uvede ga ona u kuću svoga oca; a kada ga djevojčin otac ugleda, razveseli se što se sreo s njim.

4 I zadrža ga tast, djevojčin otac; i ostade on kod njega tri dana: jeli su ondje, pili i noćivali.

5 Četvrtoga dana ustadoše oni rano ujutro i ustade onaj da pođe; no djevojčin otac reče svome zetu: “Okrijepi si srce zalogajem kruha, a potom pođite svojim putem.”

6 I sjedoše pa su zajedno jeli i pili; jer djevojčin otac bijaše rekao čovjeku: “Razvedri se, molim te, i ostani svu noć; i neka ti se veseli srce.”

7 A kada čovjek ustade kako bi pošao, prisili ga njegov tast da ostane; stoga on ponovno prenoći ondje.

8 I ustade on petoga dana rano ujutro kako bi krenuo; no djevojčin otac mu reče: “Okrijepi svoje srce, molim te.” I jedoše obojica i zadržaše se do poslijepodneva.

9 Kada čovjek ustade kako bi krenuo, on i njegova priležnica i njegov sluga, reče mu njegov tast, djevojčin otac: “Evo, dan se već naginje k večeri. Ostanite, molim vas, svu noć. Gle, dan se već primiče kraju. Prenoći ovdje, da ti se srce veseli, a sutra krenite rano na put da možeš otići kući.”

10 Ali čovjek ne htjede ostati tu noć, nego ustade; i ode sve do Jebusa, a to je Jeruzalem. S njim bijahu dva osamarena magarca i njegova priležnica.

11 A kada bijahu kod Jebusa, dan je već gotovo prošao; i reče sluga svome gospodaru: “Dođi, molim te, svratimo u taj jebusejski grad i prenoćimo u njemu.”

12 I reče mu njegov gospodar: “Nećemo svraćati u tuđinčev grad, koji nije od djece Izraelove; prijeći ćemo preko u Gibeu.”

13 I reče svome sluzi: “Dođi, daj da stignemo u jedno od tih mjesta da provedemo noć, u Gibeu ili u Ramu.”

14 I prođoše te odoše svojim putem. Sunce se već spuštalo kada su stigli do Gibee, koja pripada Benjaminu.

15 I skrenuše onamo, da uđu u Gibeu i u njoj prenoće. Kada je ušao, sjede Levit na nekoj gradskoj ulici, jer ne bijaše nikoga tko bi ih primio u svoju kuću da prenoće.

16 I gle, uvečer s posla u polju dođe neki starac, koji također bijaše s Efrajimove gore; on je privremeno živio u Gibei, a ljudi iz toga mjesta bijahu Benjaminovci.

17 I kada podigne oči, ugleda starac putnika na gradskoj ulici; i upita ga starac: “Kamo ideš i odakle dolaziš?”

18 I reče mu on: “Prolazimo iz Betlehema Judina do na kraj Efrajimove gore; ja sam odande: pošao sam u Betlehem Judin, a sada idem u dom GOSPODINOV; no nitko me ne prima u kuću.

19 A imam i slame i krme za naše magarce; a tu je i kruh i vino za mene, i za tvoju sluškinju i za mladića koji je s tvojim slugama: ništa nam ne nedostaje.”

20 I reče mu starac: “Mir s tobom; slobodno prepusti meni sve svoje potrebe; samo nemoj noćiti na ulici.”

21 Tako ga on uvede u svoju kuću i dade krmu magarcima; i opraše oni noge pa su jeli i pili.

22 Dok su oni razveseljavali svoja srca, gle, ljudi iz grada, neki sinovi Belijalovi, opkoliše kuću te stadoše lupati na vrata; i prozboriše gospodaru kuće, onome starcu, rekavši: “Izvedi čovjeka koji je došao u tvoju kuću, da ga poznamo.”

23 I iziđe k njima čovjek, gospodar kuće, i reče im: “Ne, braćo moja, molim vas, ne postupajte tako opako; budući da je taj čovjek došao u moju kuću, nemojte činiti tu ludost.

24 Evo, tu je moja kći djevica, i njegova priležnica; njih ću vam izvesti pa ih ponizite i učinite s njima ono što je dobro u vašim očima: no ovome čovjeku nemojte učiniti nešto tako nečasno.”

25 No ljudi ga ne htjedoše poslušati. Tako onaj čovjek uze svoju priležnicu i izvede im je; i poznaše je oni i zlostavljahu svu noć do jutra: kada je počeo svitati dan, pustiše je da ode.

26 I dođe žena u svanuće i sruši se pred vratima kuće onoga čovjeka u kojoj bijaše njezin gospodar; sve dok se nije razdanilo.

27 I ustade njezin gospodar ujutro, otvori vrata kuće i iziđe kako bi pošao svojim putem; i gle, žena, njegova priležnica, ležaše ispružena kod vrata kuće, a ruke joj bijahu na pragu.

28 On joj reče: “Ustani i pođimo.” No ona ne odgovori. Tada je čovjek uze na magarca, i digne se te pođe svojoj kući.

29 Kada je došao kući, uze on nož, dohvati svoju priležnicu i razreže je, zajedno s njezinim kostima, na dvanaest komada; i razasla je u sve krajeve Izraela.

30 Svi koji su to vidjeli rekoše: “Takvo što nije učinjeno ni viđeno od dana kada su djeca Izraelova uzašla iz zemlje egipatske do ovoga dana: razmislite o tome, posavjetujte se i kažite što mislite.”

20

1 Tada iziđoše sva djeca Izraelova i okupi se zajednica kao jedan čovjek, od Dana do BeerŠebe, sa zemljom gileadskom, kod GOSPODINA u Mispi.

2 Vodeći ljudi svega naroda, to jest svih Izraelovih plemena, pojaviše se u skupštini Božjega naroda, četiri stotine tisuća pješaka koji su potezali mač.

3 (A djeca Benjaminova su dočula da su djeca Izraelova uzašla u Mispu.) Tada djeca Izraelova rekoše: “Ispričajte nam kako se zbilo to zlodjelo?”

4 Tada Levit, muž ubijene žene, odgovori i reče: “Dođoh u Gibeu Benjaminovu, ja i moja priležnica, da prenoćimo.

5 I ustadoše ljudi iz Gibee na mene te noću opkoliše kuću misleći me ubiti; a moju priležnicu su silovali, tako da je umrla.

6 I uzeh svoju priležnicu, razrezah je na komade i razaslah je po svim krajevima Izraelove baštine: jer su počinili sramotu i ludost u Izraelu.

7 Evo, svi ste vi djeca Izraelova; iznesite ovdje svoj savjet i preporuku.”

8 I ustade sav narod kao jedan čovjek, rekavši: “Nitko od nas neće ići do svoga šatora, niti će se itko od nas vratiti u svoju kuću.

9 Nego, ovo ćemo učiniti Gibei: putem ždrijeba uzaći ćemo protiv nje;

10 i uzet ćemo po deset ljudi od stotinu iz svih Izraelovih plemena, i po stotinu od tisuće, i po tisuću od deset tisuća, da pribavljaju živež narodu, da oni, kada dođu do Gibee Benjaminove, postupe s ovima prema svoj ludosti koju su počinili u Izraelu.”

11 Tako se svi Izraelovi muškarci okupiše protiv toga grada, povezani kao jedan čovjek.

12 Tada Izraelova plemena razaslaše glasnike po svemu Benjaminovu plemenu, poručivši: “Kakvo je to zlodjelo što se dogodilo među vama?

13 Izručite nam sada te ljude, djecu Belijalovu, koji su u Gibei, da ih pobijemo i odstranimo zlo iz Izraela.” No djeca Benjaminova ne htjedoše poslušati glas svoje braće, djece Izraelove,

14 nego se djeca Benjaminova iz gradova okupiše u Gibei, kako bi izišla u boj protiv djece Izraelove.

15 A djece Benjaminove iz raznih gradova bijaše izbrojeno dvadeset i šest tisuća muškaraca koji su potezali mač, osim stanovnika Gibee, kojih bijaše izbrojeno sedam stotina biranih muškaraca.

16 Među svim tim narodom bilo je sedam stotina biranih muškaraca koji bijahu ljevaci; svaki od njih mogao je praćkom bacati kamenje navlas točno i ne promašiti.

17 A Izraelaca, osim Benjamina, bî izbrojeno četiri stotine tisuća muškaraca koji su potezali mač: svi oni bijahu ratnici.

18 I digoše se djeca Izraelova te uzađoše do doma Božjega i zaiskaše savjet od Boga, rekavši: “Koji će od nas uzaći prvi u boj protiv djece Benjaminove?” I reče im GOSPODIN: “Juda neka uzađe prvi.”

19 I ustadoše djeca Izraelova izjutra i utaboriše se nasuprot Gibei.

20 I iziđoše Izraelci u boj protiv Benjamina; i svrstaše se Izraelci u borbeni poredak da se pobiju protiv onih u Gibei.

21 I iziđoše djeca Benjaminova iz Gibee te toga dana do nogu potukoše Izraelcima dvadeset i dvije tisuće ljudi.

22 I ohrabri se narod Izraelski te iznova stade u bojni poredak na mjestu gdje su bili svrstani prvoga dana.

23 (I uzađoše djeca Izraelova i plakahu pred GOSPODINOM sve do večeri, i zaiskaše savjet od GOSPODINA govoreći: “Trebam li ponovno uzaći u boj protiv djece svoga brata Benjamina?” I reče GOSPODIN: “Pođite na njega.”)

24 I približiše se drugoga dana djeca Izraelova djeci Benjaminovoj.

25 I iziđe drugi dan Benjamin na njih iz Gibee te iznova do nogu potuče djeci Izraelovoj osamnaest tisuća ljudi; svi ti potezali su mač.

26 Tada uzađoše sva djeca Izraelova, i sav narod, do doma Božjega: plakala su ondje i sjedila pred GOSPODINOM; i postila su taj dan do večeri, prinosila paljene prinose i pomirbene prinose pred GOSPODINOM.

27 I upitaše djeca Izraelova GOSPODINA (jer je u one dane ondje bio Kovčeg Božjega saveza,

28 a Pinhas, sin Eleazara, sina Aronova, stajao je pred njim onih dana), rekavši: “Trebam li opet izići u boj protiv djece svog brata Benjamina ili da odustanem?” I reče GOSPODIN: “Uzađite; jer ću ih sutra predati u tvoju ruku.”

29 I postavi Izrael zasjede oko Gibee.

30 Trećega dana pođoše djeca Izraelova na djecu Benjaminovu, i svrstaše se u bojni red protiv Gibee kao i ono ranije.

31 I iziđoše djeca Benjaminova protiv naroda te bijahu odvučena od grada, gdje počeše, kao i ono prije, tuči narod po cestama, od kojih se jedna uspinje do doma Božjega, a druga do Gibee u polju, i ubiše tridesetak Izraelaca.

32 Tada djeca Benjaminova rekoše: “Tučemo ih pred sobom kao i ono prvi put.” No djeca Izraelova rekoše: “Bježimo, i odvucimo ih od grada na ceste.”

33 I digoše se svi Izraelci sa svojih mjesta i svrstaše se u bojni red kod Baal-Tamara; a Izraelova zasjeda izbije sa svojih položaja, to jest s gibejskih livada.

34 I pođe na Gibeu deset tisuća biranih muškaraca iz svega Izraela, i zametnu se žestok boj: no ovi nisu znali da im se primaklo zlo.

35 I potuče GOSPODIN Benjamina pred Izraelom: toga su dana djeca Izraelova pobila Benjaminovcima dvadeset i pet tisuća i stotinu muškaraca koji su potezali mač.

36 Tako uvidješe djeca Benjaminova da su potučena; i dopustiše Izraelci odstup Benjaminovcima, jer su se uzdali u zasjedu koju su postavili kod Gibee.

37 Tada oni koji bijahu u zasjedi žurno navale na Gibeu; i razmiliše se oni koji bijahu u zasjedi i potukoše sav grad oštricom mača.

38 A bio je ugovoren znak između ljudi Izraelovih i onih u zasjedi da ovi zapale velik oganj s dimom koji će se dizati iz grada.

39 Kada su Izraelovi ljudi odstupili tijekom boja, Benjamin ih poče tuči te pobi tridesetak Izraelaca; jer rekoše: “Uistinu padaju pred nama kao u prvom boju.”

40 Ali kada se iz grada počeo dizati plamen i stup dima, obazreše se Benjaminovici, i gle, plamen iz grada dizaše se prema nebu.

41 I okrenuše se Izraelovi ljudi natrag, a Benjaminovci se zapanjiše; jer su uvidjeli da ih je snašlo zlo.

42 Stoga okrenuše oni leđa pred Izraelcima i nagnuše put pustare; ali ih je boj sustigao; a i one koji su došli iz gradova uništiše usred njih.

43 Tako okružiše Benjaminovce sa svih strana te su ih gonili, i bez teškoća gazili, sve do Gibee prema istoku.

44 I pade ondje Benjaminu osamnaest tisuća ljudi; svi oni bili su vrsni junaci.

45 I okrenuše se oni i stadoše bježati prema pustari do Rimonske stijene; i napabirčiše ovi po cestama još pet tisuća njihovih ljudi. I gonili su ih žestoko sve do Gidoma te im pobili još dvije tisuće ljudi.

46 Tako svih onih koji su Benjaminu pali toga dana bijaše dvadeset i pet tisuća muškaraca koji su povlačili mač; svi oni bili su vrsni junaci.

47 Ali se šest stotina muškaraca okrenulo i pobjeglo u pustaru do Rimonske stijene; i ostadoše na Rimonskoj stijeni četiri mjeseca.

48 Tada se Izraelovi ljudi okrenuše natrag na djecu Benjaminovu i potukoše ih oštricom mača, kako muškarce u svakome gradu, tako i stoku i sve što im je došlo do ruke; i zapališe sve gradove do kojih su došli.

21

1 A Izraelci se bijahu zakleli u Mispi, rekavši: “Nitko od nas neće svoju kćer dati za ženu Benjaminu.”

2 I dođe narod do doma Božjega i ostade ondje do večeri pred Bogom; i digoše svoj glas te gorko plakahu.

3 I rekoše: “GOSPODINE, Bože Izraelov, zašto se Izraelu dogodilo to da danas nedostaje jedno pleme u Izraelu?”

4 I ustade narod sutradan rano, sagradiše ondje žrtvenik i priniješe paljene prinose i pomirbene prinose.

5 I rekoše djeca Izraelova: “Ima li koga od svih Izraelovih plemena da nije sa zajednicom uzašao GOSPODINU?” Jer bijahu donijeli važnu zakletvu u pogledu onoga tko ne uzađe GOSPODINU u Mispu, rekavši: “Svakako ga treba smaknuti.”

6 I zažališe djeca Izraelova zbog svoga brata Benjamina te rekoše: “Danas je od Izraela odsječeno jedno pleme.

7 Kako ćemo postupiti u pogledu žena za one koji su preostali, kada smo se zakleli GOSPODINOM da im nećemo dati svoje kćeri za žene?”

8 I rekoše: “Tko od Izraelovih plemena nije uzašao u Mispu GOSPODINU?” I gle, na skupštinu u tabor nije došao nitko iz Jabeš-Gileada.

9 Jer su prebrojili narod, i gle, ne bijaše nikoga iz Jabeš-Gileada.

10 Tada zajednica posla onamo dvanaest tisuća najhrabrijih ljudi i zapovjedi im, rekavši: “Idite i potucite stanovnike Jabeš-Gileada oštricom mača, zajedno sa ženama i djecom.

11 Ovako ćete učiniti: zatrite svakog muškarca, i svaku ženu koja je ležala s muškarcem.”

12 I nađoše među stanovnicima Jabeš-Gileada četiri stotine mladih djevica, koje još nisu poznale muškarca legavši s njim; i dovedoše ih u tabor u Šilu, koji je u zemlji kanaanskoj.

13 I posla sva zajednica poslanike da govore s djecom Benjaminovom koja bijahu na Rimonskoj stijeni, i da ih miroljubivo oslove.

14 I vrati se tada Benjamin, i dadoše im oni žene od žena iz Jabeš-Gileada koje su sačuvali na životu; no ne bijaše ih dovoljno za njih.

15 I pokaja se narod zbog Benjamina, zato što je GOSPODIN načinio prolom u Izraelovim plemenima.

16 Tada starješine zajednice rekoše: “Što da učinimo u pogledu žena za one koji su preostali, kada su iz Benjamina istrijebljene žene?”

17 I rekoše: “Mora biti nekakve baštine za one od Benjamina koji su izbjegli, da ne bude zatrto jedno pleme iz Izraela.

18 No ne možemo im dati žene od svojih kćeri”; jer su se djeca Izraelova bila zaklela, rekavši: “Proklet neka je onaj tko daje ženu Benjaminu.”

19 Tada rekoše: “Evo, svake godine je GOSPODINOVA svetkovina u Šilu, na nekome mjestu koje je sjeverno od Betela, s istočne strane ceste koja se uspinje od Betela do Šekema i južno od Lebone.”

20 Stoga zapovjediše djeci Benjaminovoj: “Idite, legnite u zasjedu u vinogradima

21 i promatrajte; evo, ako kćeri šilske iziđu plesati u kolu, vi istrčite iz vinogradâ i neka si svaki od vas uhvati ženu od šilskih kćeri; zatim otiđite u zemlju Benjaminovu.

22 A kada se njihovi očevi i braća dođu k nama potužiti, mi ćemo im kazati: ‘Smilujte im se zbog nas, jer nismo za svakoga od njih sačuvali ženu u ratu; osim toga, niste im ih sada vi dali, da biste bili krivi.”

23 Djeca Benjaminova učiniše tako te si, prema svome broju, uzeše žene od onih koje su ugrabili kad su plesale: i odoše te se vratiše na svoju baštinu, popraviše gradove i naseliše se u njima.

24 I odoše tada djeca Izraelova odande, svatko k svome plemenu i k svojoj obitelji, i ode svaki od njih odande na svoju baštinu.

25 U one dane nije bilo kralja u Izraelu: svatko je činio ono što je bilo ispravno u njegovim očima.