1
1 Bijaše u zemlji Us čovjek kome bijaše ime Job. Bio je taj čovjek besprijekoran i pravedan; bojao se Boga i klonio zla.
2 I rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri.
3 Imao je sedam tisuća ovaca, i tri tisuće deva, i pet stotina jarmova volova, i pet stotina magarica, i nadasve veliko kućanstvo; tako da taj čovjek bijaše najveći od svih istočnjaka.
4 Njegovi bi sinovi išli i gostili se u svojim kućama, svaki u svoj dan; i pozivali bi svoje tri sestre da jedu i piju s njima.
5 A kada bi se izredali dani njihovih gozbâ, slao je Job po njih i posvećivao ih. Ustao bi rano izjutra te prinio paljenice za svakoga od njih; jer Job govoraše: “Može biti da su mi sinovi sagriješili i prokleli Boga u svojim srcima.” Tako je Job uvijek činio.
6 I dođoše se jednoga dana sinovi Božji pokazati pred GOSPODINOM, a među njima dođe i Satan.
7 I reče GOSPODIN Satanu: “Odakle dolaziš?” Tada Satan odgovori GOSPODINU, rekavši: “Prolazio sam amo-tamo zemljom i hodio gore-dolje po njoj.”
8 I reče GOSPODIN Satanu: “Jesi li vidio moga slugu Joba, da na zemlji nitko nije kao on, čovjek besprijekoran i čestit, koji se boji Boga i kloni zla?”
9 Tada Satan odgovori GOSPODINU, rekavši: “Zar se Job uzalud boji Boga?
10 Nisi li sa svake strane ogradio njega, i njegov dom, i sve što ima? Blagoslovio si djelo njegovih ruku i imetak mu se umnožio na zemlji.
11 Ali pruži sada svoju ruku, dirni mu sve što ima i u lice će te prokleti.”
12 I reče GOSPODIN Satanu: “Evo, sve što on ima u tvojoj je moći; samo na njega ne pružaj svoju ruku.” Tako Satan ode iz GOSPODINOVE prisutnosti.
13 Jednoga dana kada su njegovi sinovi i kćeri jeli i vino pili u kući svoga najstarijega brata,
14 dođe Jobu glasnik i reče: “Volovi su orali i magarice su pasle kraj njih,
15 kadli se Sabejci sručiše na njih i odvedoše ih; jest, pobiše sluge oštricom mača: ja jedini utekoh da ti to javim.”
16 Dok je on još govorio, dođe i drugi te reče: “Oganj Božji sručio se s neba te spalio ovce i sluge, i proždro ih: ja jedini utekoh da ti to javim.”
17 Dok je on još govorio, dođe i treći te reče: “Kaldejci su se podijelili u tri skupine, sručili se na deve i odveli ih; jest, i sluge su pobili oštricom mača: ja jedini utekoh da ti to javim.”
18 Dok je on još govorio, dođe i četvrti te reče: “Tvoji sinovi i kćeri jeli su i vino pili u kući svoga najstarijega brata;
19 i gle, dođe silan vjetar iz pustare, udari na četiri ugla kuće i sruši je na mlade tę oni poginuše: ja jedini utekoh da ti to javim.”
20 Tada Job ustade, razdera svoj ogrtač, obrija glavu, pade ničice na zemlju i pokloni se
21 te reče: “Gol sam izišao iz utrobe majke svoje, gol ću se onamo i vratiti: GOSPODIN je dao i GOSPODIN je oduzeo; blagoslovljeno neka je ime GOSPODINOVO.”
22 U svemu tome Job nije sagriješio niti je uludo Boga optužio.
2
1 Jednoga dana se sinovi Božji ponovno dođoše pokazati pred GOSPODINOM, a među njima se i Satan dođe pokazati pred GOSPODINOM.
2 I reče GOSPODIN Satanu: “Odakle dolaziš?” I odgovori Satan GOSPODINU: “Prolazio sam amo-tamo zemljom i hodio gore-dolje po njoj.”
3 I reče GOSPODIN Satanu: “Jesi li vidio moga slugu Joba, da na zemlji nitko nije kao on, čovjek besprijekoran i čestit, koji se boji Boga i kloni zla? I dalje se čvrsto drži svoje neporočnosti, premda si me naveo protiv njega da ga bez razloga upropastim.”
4 I odgovori Satan GOSPODINU, rekavši: “Koža za kožu; sve što čovjek ima dat će za svoj život.
5 Ali pruži sada svoju ruku, dotakni njegovu kost i njegovo meso i u lice će te prokleti.”
6 I reče GOSPODIN Satanu: “Evo, u tvojoj je ruci; samo mu sačuvaj život.”
7 Tako ode Satan iz GOSPODINOVE prisutnosti te udari Joba bolnim prištevima od tabana njegove noge do tjemena.
8 I uze on krhotinu glinene posude da se time češe; i sjede u pepeo.
9 Tada mu njegova žena reče: “Zar ćeš se još držati svoje neporočnosti? Prokuni Boga i umri.”
10 No on joj reče: “Govoriš kao što govori kakva luđakinja. Što? Hoćemo li primati dobro od ruke Božje, a da ne primamo zlo?” U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama.
11 A kada su tri Jobova prijatelja čula za sve zlo što ga je snašlo, dođoše svaki iz svoga mjesta – Elifaz Temanac, i Bildad Šuahovac, i Sofar Naamatijac – jer su se međusobno bili dogovorili da će otići žalovati s njim i tješiti ga.
12 Kada su izdaleka podigli svoje oči i nisu ga prepoznali, digoše oni glas i zaplakaše; i razdera svaki svoj ogrtač, i posu se prahom po glavi bacivši ga prema nebu.
13 Tako su sjedili s njim na zemlji sedam dana i sedam noći, i ni jedan mu ne reče ni riječ; jer su vidjeli da je njegova tuga nadasve velika.
3
1 Nakon toga otvori Job usta i prokle svoj dan.
2 I prozbori Job i reče:
3 “Neka bi propao dan u kojem sam rođen, i noć u kojoj bî rečeno: ‘Začelo se muško dijete.’
4 Neka taj dan bude tama; ne gledao na njega Bog odozgor i ne svjetlilo nad njim svjetlo.
5 Neka ga mrak i smrtna sjena umrlja; neka na njemu oblak prebiva; neka ga dnevna pomrčina prestravi.
6 A noć onu neka tama obuzme; neka se ne dodaje danima godine, neka se ne ubraja u mjesece.
7 Eto, neka ta noć bude usamljena, ne čulo se u njoj radosna glasa.
8 Neka je prokunu oni koji proklinju dan, koji su pripravni razbuditi svoje naricanje.
9 Neka se pomrače zvijezde njezina sutona; neka iščekuje svjetlost, ali ga nema; neka ne vidi ni svanuća danjega:
10 jer mi nije zatvorila vrata majčine utrobe ni sakrila žalost od mojih očiju.
11 “Zašto ne umrijeh još od utrobe? Zašto ne izdahnuh kada iziđoh iz utrobe?
12 Zašto su me koljena prihvatila, i dojke koje sam sisao?
13 Jer sada bih mirno ležao u tišini, zaspao bih; počivao bih
14 s kraljevima i sa savjetnicima zemaljskim, koji su za sebe sagradili pusta mjesta;
15 ili s knezovima koji su imali zlata, koji su svoje domove napunili srebrom.
16 Ili, zašto nisam kao skriveno nedonošče, kao mala djeca koja nikada svjetlo ne vidješe.
17 Ondje zlikovci prestaju dodijavati, i ondje iznemogli počivaju.
18 Ondje sužnji zajedno počivaju; ne slušaju više glas tlačitelja.
19 Malen i velik su ondje; i sluga je slobodan od gospodara svojega.
20 “Zbog čega je darovano svjetlo onome koji je u bijedi, i život ogorčenima u duši;
21 koji čeznu za smrću, ali ona ne dolazi, i kopaju za njom više negoli za skrivenim blagom;
22 koji se neizmjerno vesele i radosni su kada mogu naći grob.
23 Zašto je svjetlo dano čovjeku kome je put skriven i koga je Bog odasvud zagradio?
24 Uzdasi moji dolaze prije jela i moja se rika poput voda izlijeva.
25 Jer je na me došlo ono čega sam se najviše bojao i snašlo me ono od čega sam strahovao.
26 Nisam bio u sigurnosti, nisam imao počinka niti sam bio spokojan, no ipak je došla nevolja.”
4
1 Tada Elifaz Temanac odgovori, rekavši:
2 “Hoćeš li se rastužiti ako pokušamo razgovarati s tobom? Jer tko bi se mogao suzdržati od govora?
3 Eto, mnoge si poučio, i okrijepio si ruke slabašne.
4 Riječi tvoje su podržale onoga tko je padao, i jačao si nejaka koljena.
5 Ali sada je došlo na tebe, i ti si klonuo; dotaklo te, i sav si se smeo.
6 Nije li to tvoj strah, tvoje pouzdanje, tvoja nada i neporočnost tvojih putova?
7 “Sjeti se, molim te, tko je ikada nevin propao? ili, gdje su bili istrijebljeni pravednici?
8 Koliko ja vidjeh, oni koji nepravdu oru i siju zloću, isto to i žanju.
9 Od izdisaja Božjega propadaju i od daha njegovih nosnica su uništeni.
10 Rika lava, i glas lava razjarenoga, i zubi mladih lavova, skršeni su.
11 Stari lav propada jer nema plijena, i rastjerana je krepka mladunčad lavičina.
12 “Nešto tajno mi je objavljeno i načulo je moje uho nešto malo od toga.
13 U mislima od noćnih viđenja, kada dubok san pada na ljude,
14 strah me obuzeo, i drhtanje, od kojega mi se sve kosti stresoše.
15 Tada neki duh prođe kraj moga lica; dlake na tijelu mi se digoše.
16 Stajaše to mirno, ali mu ne razaznah obličje: samo lik bijaše pred mojim očima. Vladala je tišina; i začuh glas:
17 ‘Zar da smrtnik bude pravedniji od Boga? zar da čovjek bude čišći od svoga tvorca?
18 Gle, on nema povjerenja u svoje sluge; i anđele svoje za zabludu okrivljuje:
19 kako onda ne bi one koji žive u glinenim kućama, kojima je temelj u prahu, koji su prije moljca satrti?
20 Uništava ih se od jutra do večeri: propadaju zauvijek, a da za to nitko ne mari.
21 Ne napušta li ih njihova vrsnoća koja je u njima? Umiru, i to bez mudrosti.”
5
1 “Zazivaj sada, ako ima ikoga tko će ti odgovoriti; i kojem od svetaca ćeš se obratiti?
2 Jer gnjev ubija bezumnika i zavist kolje glupana.
3 Vidjeh bezumnika kako pušta korijen, ali odmah prokleh njegovo prebivalište.
4 Djeca njegova daleko su od sigurnosti, i satrta su na vratima, a nema nikoga da ih izbavi.
5 Njihovu ljetinu gladan izjeda, čak je iz trnja uzima, i razbojnik guta njihovu imovinu.
6 “Premda muka ne dolazi iz praha, niti nevolja iz tla izbija,
7 ipak je čovjek rođen za nevolju, kao što iskre lete uvis.
8 Ja bih Boga potražio i Bogu bih svoj slučaj povjerio;
9 njemu koji čini djela velika i neistraživa, čudesa bezbrojna;
10 koji daje kišu na zemlju i šalje vode na polja,
11 kako bi uzvisio ponižene: da oni koji tuguju budu u sigurnost uzdignuti.
12 On razbija naume lukavih, tako da njihove ruke ne mogu provesti svoj naum.
13 On hvata mudre u njihovu lukavstvu; i strmoglavljuje se savjet opakih.
14 Oni danju u tamu zapadaju, a u podne kao noću pipaju.
15 Ali on uboga od mača spašava, od usta njihovih, i od ruke moćnika.
16 Tako ubogi ima nadu, a nepravda zatvara usta svoja.
17 “Gle, sretan je čovjek kojega Bog ispravlja. Stoga ne preziri karanje Svemoćnoga:
18 jer on nanosi bol, i povezuje; on ranjava, i njegove ruke iscjeljuju.
19 On će te izbaviti iz šest nevolja; jest, ni u sedam te zlo neće dotaknuti.
20 U gladi će te od smrti izbaviti, a u ratu od snage mača.
21 Od biča jezika skriven ćeš biti; i nećeš se bojati pustošenja kada ono dođe.
22 Pustošenju i gladi ti ćeš se smijati; ni zvijeri se zemaljskih nećeš bojati.
23 Jer bit ćeš u savezu s kamenjem na njivi; i zvijeri poljske će biti u miru s tobom.
24 I znat ćeš da će ti prebivalište biti u miru; i pohodit ćeš svoje prebivalište i nećeš griješiti.
25 Znat ćeš i da će ti sjeme biti veliko, i tvoje potomstvo kao trava zemaljska.
26 U grob svoj doći ćeš u punoj starosti, kao što stôg žita dolazi u svoje doba.
27 Eto, mi smo to preispitali, to je tako; poslušaj i spoznaj to za svoje dobro.”
6
1 No Job odgovori i reče:
2 “O, kad bi se moja žalost mogla potpuno izmjeriti, i moja nesreća staviti zajedno na tezulju!
3 Bila bi teža od pijeska morskoga: stoga riječi svoje progutah.
4 Jer strijele Svemoćnoga su u meni, otrov njihov ispija duh moj: strahote Božje se protiv mene svrstaše.
5 Njače li divlji magarac kad ima travu? ili, muče li vol nad svojom krmom?
6 Može li se nešto bezukusno jesti bez soli? ili, ima li ikakve slasti u bjelancu jajeta?
7 Ono što je duša moja odbijala dotaknuti, jelo je moje u žalosti.
8 “Oh, kad bi mi se molba ispunila; i kad bi mi Bog dao ono za čime čeznem!
9 Kad bi Bogu bilo drago da me uništi; da odriješi svoju ruku i zatre me!
10 Tek bih tada imao utjehu; jest, otvrdnuo bih samoga sebe u boli: neka ne štedi; jer nisam zatajio riječi Svetoga.
11 Što je moja snaga, da bih se nadao? i što je moj svršetak, da bih život svoj produljio?
12 Je li moja snaga kao snaga kamenja? je li moje tijelo od mjedi?
13 Nije li pomoć moja u meni? i zar je mudrost od mene odagnana?
14 “Onome tko je u nevolji sažaljenje treba iskazati njegov prijatelj; ali on je ostavio strah Svesilnoga.
15 Moja braća su postupila prijevarno kao potok, i prešla kao bujice potočne,
16 koje su mutne zbog leda i u kojima je skriven snijeg:
17 kada se ugriju, nestaju; kada je vruće, ishlape iz mjesta svojega.
18 Staze njihova puta zastranjuju; pretvaraju se ni u što i propadaju.
19 Čete iz Teme gledale su, družine iz Šebe iščekivale ih.
20 Oni se zbuniše, jer su se bili nadali; pristupiše i bijahu postiđeni.
21 Jer sada ste vi ništa; vidite moju utučenost i preplašili ste se.
22 “Jesam li rekao: ‘Donesite mi’? ili: ‘Dajte mi plaću od svoga imetka’?
23 Ili: ‘Izbavite me iz ruke neprijateljeve’? ili: ‘Otkupite me iz ruke moćnikâ’?
24 Poučite me, i suspregnut ću svoj jezik; i dajte mi da shvatim u čemu sam zastranio.
25 Kako su moćne prave riječi! Ali što vi prekoravate svojim uvjeravanjem?
26 Zar ste namislili prekoravati riječi, i govor nekoga tko je očajan, koje su kao vjetar?
27 Jest, navalili ste na siroče, i kopate jamu svome prijatelju.
28 Stoga sada budite zadovoljni, gledajte me; jer vam je očigledno lažem li.
29 Povucite to, molim vas, da ne bude nepravde; jest, povucite, moja je pravednost u tome.
30 Zar je opačina na mome jeziku? Ne mogu li moja osjetila razlučiti izopačenosti?”
7
1 “Nije li čovjeku određeno vrijeme na zemlji? nisu li dani njegovi kao dani najamnikovi?
2 Kao što sluga usrdno žudi za sjenom, i kao što najamnik iščekuje plaću za svoj posao,
3 tako su i mene zapali mjeseci ispraznosti, i zamorne su mi noći određene.
4 Kada legnem, govorim: ‘Kada ću ustati, a noć prestati?’ I tako se sve do svanuća amo-tamo prevrćem.
5 Tijelo mi je prekriveno crvima i nakupinama praha; koža mi se raspucala i postala ogavna.
6 Dani moji su hitriji od čunka tkalačeva, i beznadno su potrošeni.
7 “Spomeni se da je vjetar život moj; moje oko neće više dobra vidjeti.
8 Oko onoga tko me viđao neće me više vidjeti: tvoje su oči na meni, i nema me.
9 Kao što se oblak raspline i nestane, tako ni onaj koji u grob silazi neće više uzaći.
10 Neće se više vratiti svome domu, niti će ga više mjesto njegovo poznati.
11 Stoga neću više svoja usta susprezati; govorit ću u tjeskobi svoga duha, žalit ću se u gorčini svoje duše.
12 Jesam li ja more, ili kit, da si stražu nada mnom postavio?
13 Kada kažem: ‘Postelja će me moja utješiti, moj će ležaj ublažiti moju žalbu’,
14 tada me strašiš snovima i užasavaš me viđenjima,
15 tako da mi duša davljenje bira, i smrt radije negoli život.
16 Gadi mi se to; neću živjeti dovijeka: ostavi me; jer dani moji su ispraznost.
17 “Što je čovjek da bi ga trebao uzveličati, i da bi srce svoje na nj upravio?
18 I da bi ga svako jutro pohodio, i svaki trenutak iskušavao?
19 Koliko dugo se nećeš od mene odvratiti, niti me ostaviti na miru dok pljuvačku svoju ne progutam?
20 Sagriješio sam; što da ti učinim, zaštitniče ljudski? Zašto si me kao metu sučelice sebi postavio, tako da sam na teret sebi samome?
21 I zašto ne oprostiš moj prijestup i ukloniš moju nepravdu? jer ću sada zaspati u prahu; jutrom ćeš me tražiti, ali mene neće biti.”
8
1 Tada odgovori Bildad Šuahovac i reče:
2 “Koliko dugo ćeš to govoriti? i dokle će riječi tvojih usta biti kao jak vjetar?
3 Iskrivljuje li Bog osudu? ili, izvrće li pravdu Svemoćni?
4 Ako su ti djeca protiv njega sagriješila pa ih je odbacio zbog njihova prijestupa;
5 ako ti usrdno potražiš Boga i smjerno se pomoliš Svemoćnome,
6 budeš li čist i neporočan, sigurno će se on zbog tebe sada probuditi i učiniti da napreduje prebivalište tvoje pravednosti.
7 Premda ti je početak bio neznatan, posljedak će tvoj mnogo veći biti.
8 “Jer ispitaj, molim te, prijašnji naraštaj, i pripravi se na traganje njihovih otaca
9 (jer smo mi samo od jučer i ništa ne znamo, jer su nam dani na zemlji samo sjena):
10 neće li te oni poučiti, i reći ti, i iznijeti riječi iz svoga srca?
11 Može li rogoz rasti bez močvare? Može li šaš rasti bez vode?
12 Dok je još zelen i nije pokošen, sahne on prije svake druge biljke.
13 Takve su staze svih koji zaboravljaju Boga; i propast će nadanje licemjeru,
14 čija će nada biti prekinuta i čije će uzdanje biti mreža paukova.
15 Oslonit će se on na svoju kuću, ali ona neće stajati: čvrsto će je držati, ali ona neće izdržati.
16 On se zeleni na suncu i grana mu tjera mladice u njegovu vrtu,
17 korijenje mu se oko hrpe obavilo i vidi mjesto kamenja.
18 Ako ga on iščupa s njegova mjesta, ono će ga zanijekati, rekavši: ‘Nisam te vidjelo.’
19 Eto, to je radost njegova puta, a iz zemlje će drugo niknuti.
20 “Gle, neće Bog odbaciti savršena čovjeka, niti će pomoći zločiniteljima,
21 sve dok ne ispuni tvoja usta smjehom i tvoje usne radovanjem.
22 Oni koji te mrze, u sramotu će biti odjeveni; i nestat će prebivalište zlikovačko.”
9
1 Tada Job odgovori i reče:
2 “Uistinu znam da je tako: ali kako da čovjek bude opravdan kod Boga?
3 Ako bi se prepirao s njim, ne bi mu mogao odgovoriti ni na jednu od tisuću.
4 On je mudar u srcu i moćan u snazi: tko se njemu odupro i napredovao?
5 On brda premješta, a ona ne znaju: u svojoj ih srdžbi preokreće.
6 On istresa zemlju s njezina mjesta i stupovi njezini podrhtavaju.
7 On zapovijeda suncu i ono ne izlazi; i zvijezde zapečaćuje.
8 On sâm nebesa razapinje i gazi po morskim valovima.
9 On je načinio Medvjeda, Oriona, i Plejade, i južne odaje.
10 On čini djela velika i nedokučiva; jest, čudesa bezbrojna.
11 Gle, on ide kraj mene, a ne vidim ga; i prolazi, ali ga ne opažam.
12 Gle, on oduzima; tko ga može spriječiti? Tko će njemu reći: ‘Što radiš?’
13 Kada Bog ne bi povukao svoju srdžbu, oholi bi pomagači bili pod njim oboreni.
14 “Koliko ću manje ja njemu odgovarati i birati riječi da se pravdam s njim?
15 Njemu, pa i da sam pravedan, ipak ne bih odgovarao, nego bih se svome sucu smjerno molio.
16 Kada bih zazvao a on mi odgovorio, ipak ne bih vjerovao da je čuo moj glas.
17 Jer me on satire vihorom i bez razloga množi rane moje.
18 On mi ne dopušta da udahnem, nego me siti gorčinom.
19 Ako spomenem snagu, gle, on je jak; ako li ću o sudu, tko će mi vrijeme za obranu odrediti.
20 Ako li opravdavam sama sebe, vlastita će me usta osuditi; kažem li: ‘Besprijekoran sam’, i to će dokazati da sam izopačen.
21 Kada bih i bio besprijekoran, ipak ne bih poznavao svoju dušu: prezirao bih život svoj.
22 To je svejedno; stoga velim: ‘On uništava i besprijekornoga i zloga.’
23 Ako bi bič nenadano stao ubijati, on bi se smijao kušnji nevinih.
24 Zemlja je predana u ruku opakome: on zastire lica njezinih sudaca; ako li ne, gdje je i tko je on?
25 “Dani moji brži su od glasnika: bježe dobra ne videći.
26 Prošli su kao hitre lađe, kao orao koji juri na plijen.
27 Kažem li: ‘Zaboravit ću na žalbu svoju, ostavit ću svoju potištenost i utješiti se’,
28 bojim se svih svojih boli, jer znam da me nećeš držati nedužnim.
29 Ako sam zao, čemu da se trudim uzalud?
30 Ako se operem snježnicom i ruke svoje očistim kao nikada ranije,
31 svejedno ćeš me u jarak zagnjuriti, i vlastita će se odjeća na me gaditi.
32 Jer nije on čovjek kao ja, da bih mu ja odgovarao, i da bismo zajedno na sud išli.
33 Niti je između nas ikakav posrednik, koji bi stavio svoju ruku na nas obojicu.
34 Neka odmakne on štap svoj od mene i neka me strah njegov ne prestravljuje.
35 Tada ću govoriti, i neću ga se bojati; ali nije sa mnom tako.”
10
1 “Duša mi je od života umorna; ostavit ću svoju tužbu na sebi; govorit ću u gorčini svoje duše.
2 Reći ću Bogu: Nemoj me osuditi; pokaži mi zašto se sa mnom prepireš?
3 Zar je tebi dobro to da tlačiš, da prezreš djelo svojih ruku i svijetliš nad savjetom opakih?
4 Imaš li ti oči tjelesne? ili gledaš kao što čovjek gleda?
5 Jesu li tvoji dani kao dani ljudski? jesu li tvoje godine kao dani čovjekovi,
6 da moju pokvarenost istražuješ i za grijehom mojim tragaš?
7 Znaš da nisam zao; i nema nikoga tko bi mogao izbaviti iz tvoje ruke.
8 “Tvoje su me ruke načinile i sa svih me strana zajedno oblikovale; no ipak me razaraš.
9 Spomeni se, molim te, da si me kao glinu načinio; zar ćeš me opet u prah vratiti?
10 Nisi li me kao mlijeko izlio i kao sir me zgrušao?
11 Kožom i mesom si me odjenuo, kostima i tetivama me ogradio.
12 Podario si mi život i naklonost, i tvoje pohođenje duh moj je očuvalo.
13 To si u srcu svome sakrio, no ja znam da je to kod tebe.
14 “Ako sagriješim, ti ćeš me zapaziti i nećeš me od moje krivice razriješiti.
15 Ako budem opak, jao meni; ako budem pravedan, glavu, ipak, neću dizati. Sav sam smeten; stoga pogledaj na moju nevolju,
16 jer je sve veća i veća. Progoniš me kao razjareni lav, i ponovno se čudesan nada mnom iskazuješ.
17 Obnavljaš svoja svjedočanstva protiv mene i svoju srdžbu na mene povećavaš; mijene i rat protiv mene su.
18 ?emu si me onda izveo iz utrobe? Oh, da sam izdahnuo, nijedno me oko ne bi vidjelo! Čemu si me onda izveo iz utrobe? Oh, da sam izdahnuo, nijedno me oko ne bi vidjelo!
19 Bio bih kao da me nije ni bilo; odnijeli bi me od utrobe do groba.
20 Nije li malo mojih dana? Prestani onda i pusti me da se malo utješim,
21 prije negoli odem tamo odakle se neću vratiti, to jest u zemlju tame i smrtne sjene;
22 u zemlju mrkle tmine i smrtne sjene, bez ikakva reda, gdje je svjetlost kao tama.”
11
1 Tada Sofar Naamanac odgovori i reče:
2 “Zar da se na mnoštvo riječi ne odgovori? i hoće li brbljavac biti opravdan?
3 Hoće li tvoje laži ljude ušutkati? i zar te, kada se izruguješ, nitko neće posramiti?
4 Rekao si: ‘Moj nauk je čist, i neokaljan sam u tvojim očima’;
5 ali, oh kada bi Bog progovorio i svoje usne protiv tebe otvorio,
6 i kada bi ti pokazao tajne mudrosti, da ih je dvostruko više u odnosu na ono što jest! Znaj da Bog od tebe zahtijeva manje negoli tvoja opakost zaslužuje.
7 “Možeš li istraživanjem pronaći Boga? Možeš li proniknuti savršenstvo Svemoćnoga?
8 Kao nebo je ono visoko; što ti možeš učiniti? Dublje je od pakla; što ti možeš spoznati?
9 Mjerom je dulje od zemlje i šire negoli more.
10 Ako on prekine i zatvori, ili okupi zajedno, tko njega može spriječiti?
11 Jer on zna isprazne ljude: on vidi i opačinu; neće li tada obratiti pozornost na to?
12 Jer isprazan čovjek će biti mudar, premda se čovjek rađa kao mladunče divljega magarca.
13 “Ako ti pripraviš svoje srce i ispružiš svoje ruke prema njemu;
14 ako u tvojoj ruci bude nepravda, daleko je odbaci; i ne daj zloći da prebiva u tvojim prebivalištima.
15 Jer tada ćeš podići svoje lice neokaljano; jest, bit ćeš postojan i nećeš se bojati:
16 jer ćeš zaboraviti svoj jad i sjećati ga se kao voda koje su otekle.
17 Vijek tvoj bit će jasniji od podneva; sjajit ćeš, poput jutra ćeš biti.
18 Siguran ćeš biti, jer ima nade; jest, oko sebe ćeš kopati i u sigurnosti ćeš počivati.
19 Leći ćeš, i nitko te neće plašiti; jest, mnogi će se tebi utjecati.
20 Ali oči opakih će se istrošiti i oni neće umaknuti; njihova će nada biti kao predavanje duha.”
12
1 I odgovori Job i reče:
2 “Nema dvojbe, vi ste narod, s vama će mudrost izumrijeti.
3 Ali i ja imam razum kao i vi; ne zaostajem ja za vama: jest, tko ne zna sve to?
4 Ja sam kao onaj kome se izruguje njegov bližnji, koji zaziva Boga i on mu odgovara: neporočni pravednik izvrgnut je podsmjehu.
5 Onaj kome noga samo što ne sklizne, kao svjetiljka je koju bezbrižni u svojoj misli prezire.
6 “Prebivališta razbojnikâ napreduju, sigurni su oni koji Boga izazivaju: u njihove ruke Bog daje izobilno.
7 Ali upitaj sada zvijeri, i one će te poučiti; i ptice nebeske, i one će ti objasniti.
8 Ili govori zemlji, i ona će te poučiti; i ribe morske će ti objaviti.
9 Koje od svih njih ne zna da je to ruka GOSPODINOVA načinila?
10 U čijoj je ruci duša svakog živog bića i dah svega ljudskoga roda.
11 Ne ispituje li uho riječ, a usta jelo kušaju?
12 “U pradavnoga je mudrost; i u duljini dana razboritost.
13 U njega je mudrost i snaga, on ima savjeta i razbora.
14 Gle, ono što on ruši, nije moguće ponovno sagraditi; on zatvara čovjeka i nema otvaranja.
15 Gle, on zadrži vode i one presahnu; on ih i izašalje i one zemlju isprevrću.
16 U njega je snaga i mudrost: njegovi su i prevareni i varalica.
17 On savjetnike odvodi oplijenjene i suce čini budalama.
18 On razrješuje spone kraljeva i pojasom opasuje njihove slabine.
19 On knezove odvodi oplijenjene i obara moćnike.
20 On uzima moć govora pouzdanima i odnosi razboritost ostarjelima.
21 On izlijeva prezir na knezove i obeskrepljuje snagu moćnicima.
22 On razotkriva duboke tajne iz tame i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi.
23 On umnožava narode i zatire ih: on rasprostire narode i opet ih stješnjuje.
24 On odnosi srce glavarima naroda zemlje i čini da lutaju po pustari gdje nema puta.
25 Pipaju u tami bez svjetlosti, a on čini da kao pijanac posrću.”
13
1 “Eto, oko moje vidjelo je sve to, srce moje je to čulo i razumjelo.
2 Što znate vi, znam i ja: ne zaostajem ja za vama.
3 Ipak ću govoriti Svemoćnome, i ja želim raspravljati s Bogom.
4 Ali vi ste kovači laži, svi ste vi bezvrijedni liječnici.
5 Kada biste samo ušutjeli! to bi vam bila mudrost.
6 Čujte sada kako ja rasuđujem i čujte opravdanja mojih usana.
7 Zar ćete zbog Boga govoriti opako? i za njega govoriti prijevarno?
8 Zar ćete za njega biti pristrani? Zar ćete se vi za Boga prepirati?
9 Bi li bilo dobro da vas on preispita? Ne izrugujete li mu se kao što se jedan čovjek izruguje drugome?
10 On će vas sigurno ukoriti ako ste potajno pristrani.
11 Neće li vas uplašiti veličanstvo njegovo? i neće li vas spopasti užas od njega?
12 Podsjećanja su vaša poput pepela, tijela vaša kao tijela glinena.
13 “Umuknite, pustite me da govorim; i neka me snađe što hoće.
14 Zašto svoje meso u zube uzimam i polažem u svoju ruku život svoj?
15 Da me on i pogubi, ipak ću se u njega uzdati: ali ću pred njim putove svoje održati.
16 On će mi biti i spasenje: jer licemjer preda nj neće stupiti.
17 Pozorno mi govor poslušajte i očitovanje moje svojim ušima.
18 Evo, uredio sam svoju parnicu; znam da ću biti opravdan.
19 Tko je taj koji će se sa mnom parničiti? jer ću izdahnuti ako svoj jezik suspregnem.
20 Samo mi dvoje nemoj učiniti; tada se od tebe neću skrivati:
21 povuci ruku svoju od mene i ne daj da me tvoj užas prestravi.
22 Tada zovi, i ja ću odgovoriti; ili dopusti da ja govorim, a ti odgovaraj meni.
23 “Koliko je mojih opačina i grijehâ? Daj mi da znadem svoj prijestup i svoj grijeh.
24 Zašto skrivaš lice svoje i držiš me za svoga neprijatelja?
25 Zar ćeš skršiti list tjeran amo-tamo? i zar ćeš suhu strnjiku progoniti?
26 Jer pišeš gorke stvari protiv mene, daješ da posjedujem opačine svoje mladosti.
27 I noge mi u klade stavljaš i pozorno nadgledaš sve moje putove; na pete mojih stopala biljeg stavljaš.
28 I on se, kao nešto trulo, raspada, kao halja koja je od moljaca izjedena.”
14
1 “Čovjeku rođenu od žene malo je dana i pun je nevolja.
2 On niče kao cvijet i kosi se: bježi kao sjena, i ne traje.
3 Zar nad takvim ti oči svoje otvaraš, i sa sobom me na sud izvodiš?
4 Tko može čisto izvući iz nečistoga? Nitko.
5 Budući da su mu dani određeni, kod tebe je broj njegovih mjeseci; odredio si mu međe njegove koje ne može prijeći.
6 Odvrati se od njega da može počinuti dok, kao najamnik, dan svoj ne dovrši.
7 “Jer za drvo, ako je ono i posječeno, ima nade da će ponovno niknuti i da mu nježne mladice neće nestati.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, i ako mu panj u tlu izumre,
9 kada osjeti vodu propupa i pusti grane kao sadnica.
10 Ali čovjek umre i nestane; jest, čovjek izdahne, i gdje je?
11 Kao što vode iz mora nestanu, a poplava opadne i isuši se,
12 tako čovjek liježe i ne ustaje: sve dok nebesa više ne bude, neće se oni probuditi ni iz svoga sna ustati.
13 O, kada bi me u grob sakrio, da me čuvaš potajno dok ti gnjev ne prođe; kada bi mi rok odredio i spomenuo me se!
14 Ako čovjek umre, hoće li ponovno živjeti? Svih dana tijekom vremena koje mi je određeno čekat ću dok mi ne dođe smjena.
15 Ti ćeš zazvati i ja ću ti odgovoriti: poželjet ćeš djelo svojih ruku.
16 “Jer sada ti brojiš moje korake: ne bdiješ li ti nad mojim grijehom?
17 Moj prijestup je u vreći zapečaćen i ti si zašio moju opačinu.
18 I sigurno propada planina kada se uruši i stijena je uklonjena s mjesta svojega.
19 Vode troše kamenje: ti otplavljuješ ono što raste iz praha zemaljskoga i razaraš nadu čovjeku.
20 Ti zauvijek protiv njega prevladavaš i on odlazi: mijenjaš mu izgled i otpošilješ ga.
21 Sinovi mu se domognu časti, a on za to ne zna; ako su uniženi, on to na njima ne opaža.
22 Ali će ga boljeti meso što je na njemu i duša će njegova u njemu tugovati.”
15
1 Tada odgovori Elifaz Temanac i reče:
2 “Zar će mudrac iskazivati isprazno znanje i puniti svoju utrobu vjetrom istočnim?
3 Hoće li pametovati beskorisnim govorom? ili besjedama kojima ne može učiniti nikakvo dobro?
4 Jest, ti odbacuješ strah i susprežeš molitvu pred Bogom.
5 Jer tvoja usta opakost tvoju iskazuju i odlučuješ se za jezik lukavih.
6 Vlastita te usta osuđuju, a ne ja; jest, tvoje vlastite usne protiv tebe svjedoče.
7 Jesi li ti prvi čovjek koji se rodio? ili jesi li ti prije bregova načinjen?
8 Jesi li ti tajnu Božju čuo? i jesi li ti mudrost za sebe zadržao?
9 Što ti znaš, a da mi ne znamo? što ti razumiješ, a da nije u nama?
10 S nama su i sijedi i vrlo stari, mnogo stariji od tvoga oca.
11 Jesu li ti utjehe Božje premalo? Ima li kod tebe kakva tajna?
12 Zašto te srce tvoje zanosi? i na što oči tvoje smjeraju,
13 da svoj duh protiv Boga obraćaš i da dopuštaš da ti takve riječi iz usta izlaze?
14 Što je čovjek da bi bio čist? i onaj koji je rođen od žene da bi bio pravedan?
15 Gle, on se u svoje svete ne pouzdaje; jest, njegovu pogledu ni nebesa nisu čista.
16 Koliko je odvratniji i prljaviji čovjek, koji kao vodu pije opačinu?
17 “Ja ću ti reći, poslušaj me: objavit ću ono što sam vidio;
18 ono što su mudri ljudi, ne skrivajući, prepričali primivši to od svojih otaca;
19 kojima je jedinima dana zemlja i među kojima nijedan tuđinac nije prošao.
20 Zlikovac se muči svih svojih dana, a tlačitelju je skriven broj godina.
21 Jezivi krik je u njegovim ušima; za blagostanja će na njega doći pustošitelj.
22 Ne vjeruje da će se iz tame vratiti, i za mač je namijenjen.
23 Luta naokolo za kruhom govoreći: ‘Gdje je?’ znajući da mu je dan tame blizu.
24 Nevolja i strepnja ga plaše; one će ga nadvladati kao kralj pripravan za bitku.
25 Jer je ispružio svoju ruku protiv Boga i usprotivio se Svemoćnome.
26 Nasrnuo je na njega, na njegov vrat, na debele izbočine njegovih štitova:
27 jer je lice svoje svojim salom obložio i masnim naslagama svoje bokove.
28 I nastanio se u opustošenim gradovima i u kućama u kojima nitko ne stanuje, koje samo što ne postanu hrpe ruševina.
29 Neće biti bogat niti će mu imetak potrajati, i neće ga dulje na zemlji dopunjavati.
30 Neće on iz tame umaknuti; plamen će mu grane sasušiti i od daha njegovih usta on će otići.
31 Neka se onaj koji je zaveden ne pouzdaje u ispraznost: jer će mu ispraznost biti naplatom.
32 To će se ispuniti prije njegova vremena, i njegova se grana neće zelenjeti.
33 On će stresti svoje nedozrelo grožđe kao loza i odbacit će cvijet svoj kao maslina.
34 Jer će zajednica licemjera biti pusta i proždrijet će oganj prebivališta podmitljivaca.
35 Oni začinju nesreću i rađaju ispraznost, a trbuh njihov sprema prijevaru.”
16
1 Tada Job odgovori i reče:
2 “Čuh mnogo toga takvoga: bijedni ste tješitelji svi vi.
3 Ima li kraja ispraznim riječima? ili što te čini smjelim da odgovaraš?
4 I ja bih mogao govoriti kao i vi: da je vaša duša na mjestu moje duše, mogao bih gomilati riječi protiv vas i klimati glavom na vas.
5 Ali ja bih vas okrijepio svojim ustima i micanjem svojih usana vašu bih žalost ublažio.
6 “Premda govorim, žalost moja nije ublažena; i kakvo mi je olakšanje ako se susprežem?
7 Ali sada me on izmorio: poharao si svu moju družinu.
8 Svega si me ispunio borama, koje su svjedočanstvo protiv mene; i mršavost koja buja u meni, mome licu svjedoči.
9 Razdire me u svome gnjevu onaj koji me mrzi: škrguće nada mnom svojim zubima; neprijatelj moj oštri svoje oči na meni.
10 Usta nada mnom razvaljuju, po obrazu me oni sramotno pljuskaju; protiv mene se okupiše.
11 Bog me predao bezbožniku, izručio me u ruke opakih.
12 Bio sam u miru, ali me on rastrgao; i za vrat me pograbio, i smrskao me, i postavio me sebi za metu.
13 Njegovi me strijelci opkoliše, neštedimice mi je razderao bubrege; žuč moju na tlo je izlio.
14 Razbija me prolomom za prolomom, kao kakav div on na mene navaljuje.
15 Kostrijet sam na svoju kožu prišio i rog sam svoj ukaljao u prašini.
16 Lice mi je iznakaženo od plakanja i sjena smrti mi je na vjeđama.
17 “Nije to ni zbog kakve nepravde u mojim rukama; a i molitva je moja čista.
18 O, zemljo, nemoj krv moju pokriti i ne daj mjesta mome vapaju.
19 I gle sada, svjedočanstvo moje je u nebu i zapis moj je u visinama.
20 Prijatelji me moji preziru; ali moje oko Bogu suze izlijeva.
21 Oh, kada bi se kod Boga moglo zauzeti za čovjeka kao što se čovjek zauzima za svoga bližnjega!
22 Kada prođe nekoliko godina, ja ću poći putem s kojega se neću vratiti.”
17
1 “Dah moj je okužen, dani su mi istekli, grobovi su za me pripravni.
2 Nisu li sa mnom izrugivači? i nije li mi oko i dalje izloženo njihovu izazivanju?
3 Legni sada, budi mi jamcem; tko je taj koji će udariti rukom o moju ruku?
4 Jer ti si im srce sakrio od razboritosti: stoga ih nećeš uzvisiti.
5 Onome tko laska svojim prijateljima zatajit će i oči njegove djece.
6 On me postavio za uzrečicu narodu; a i prije sam bio predmetom poruge.
7 I oko je moje potamnjelo zbog žalosti i kao sjena su svi moji udovi.
8 Čestiti će se tome čuditi, protiv licemjera će se pobuniti nedužni.
9 Pravednik će se držati puta svojega, onaj kome su ruke čiste bit će sve jači i jači.
10 “A što se tiče svih vas, vratite se; i dođite sada, jer ne mogu među vama naći jednoga mudroga čovjeka.
11 Dani moji su prošli, nakane moje su prekinute, kao i namisli srca mojega.
12 Noć oni u dan pretvaraju: svjetlost je zbog tame kraća.
13 Ako čekam, grob je dom moj: u tami sam postelju svoju načinio.
14 Truleži rekoh: ‘Ti si mi otac’; crvu: ‘Ti si moja majka i sestra moja.’
15 I gdje mi je sada nada? Što se moje nade tiče, tko će je vidjeti?
16 Sići će k zasunima jame, jer je u prahu naš zajednički počinak.”
18
1 Tada odgovori Bildad Šuahovac i reče:
2 “Dokle nećete prestati s riječima? Urazumite se i potom ćemo pričati.
3 Zašto nas držiš životinjama i smatraš nas opakima u svojim očima?
4 On razdire sebe u svojoj srdžbi: hoće li zbog tebe zemlja biti napuštena? i hoće li stijena biti uklonjena sa svoga mjesta?
5 “Jest, svjetlo opakoga će se utrnuti i iskra ognja njegova neće sjati.
6 Potamnjet će svjetlo u njegovu prebivalištu i svjetiljka će njegova s njime biti ugašena.
7 Njegovi snažni koraci bit će sputani i vlastiti će ga savjet oboriti.
8 Jer vlastite stope su ga u mrežu bacile i on hoda po stupici.
9 Omča će ga za petu uhvatiti i razbojnik će ga nadvladati.
10 Stupica mu je na tlu postavljena, a na putu klopka za njega.
11 “Užasi će ga sa svake strane plašiti i uzastopce će ga tjerati.
12 Snagu njegovu glad će izjesti, a uništenje će biti spremno uz bok njegov.
13 Proždrijet će snagu njegove kože: prvorođenac smrti snagu će mu proždrijeti.
14 Pouzdanje će mu biti iskorijenjeno iz njegova prebivališta i kralju strahota će ga odvesti.
15 I živjet će u njegovu prebivalištu, jer više nije njegovo: sumpor će biti posut po njegovoj nastambi.
16 Odozdola će mu biti isušeno korijenje, a odozgora će biti odsječena grana njegova.
17 Spomen na njega nestat će sa zemlje i neće imati ime u ulici.
18 Iz svjetla će biti odagnan u tamu i iz svijeta prognan.
19 I neće imati sina ni nećaka u svome narodu, niti će mu išta preostati u njegovim obitavalištima.
20 Oni koji nakon njega dođu, čudit će se danu njegovu, kao što bijahu uplašeni oni koji prije odoše.
21 Uistinu, takva su obitavališta opakoga i to je mjesto onoga koji Boga ne poznaje.”
19
1 Tada odgovori Job i reče im:
2 “Dokle ćete mi dušu mučiti i riječima me satirati?
3 Deset puta ste me već pogrdili: nije vas stid što se od mene otuđujete.
4 Ako sam doista zastranio, zabluda moja sa mnom ostaje.
5 A ako želite sebe nada mnom uzvisiti i sramotu moju protiv mene iznositi,
6 znajte da me to Bog oborio i svojom me mrežom okružio.
7 Eto, vapim zbog nepravde, ali me se ne čuje: na sav glas vičem, ali nema presude.
8 “On je moj put ogradio da ne mogu proći i tamu je na moje staze postavio.
9 Slavu moju mi je svukao i krunu s glave moje skinuo.
10 Sa svake strane me opustošio i ja odoh; nadu moju je poput stabla uklonio.
11 I gnjev svoj je protiv mene raspalio i drži me jednim od svojih neprijatelja.
12 Čete njegove se okupiše, put svoj protiv mene podigoše i utaboriše se uokolo mojega prebivališta.
13 Braću moju je daleko od mene odstranio, a znanci moji posve su od mene otuđeni.
14 Rodbina moja me zanemarila i moji su me bliski prijatelji zaboravili.
15 Oni koji žive u mojoj kući, i moje sluškinje, drže me strancem: tuđinac sam u njihovim očima.
16 Zvao sam svoga slugu, a on mi nije odgovorio; usrdno sam ga molio svojim ustima.
17 Dah moj ženi je mojoj odvratan, premda sam preklinjao zbog djece tijela svojega.
18 Jest, mališani me preziru; ustanem i oni protiv mene govore.
19 Gadim se svim svojim bliskim prijateljima; oni koje ljubih, protiv mene se okrenuše.
20 Kost mi je uz kožu i meso prionula i izmaknuh samo s kožom oko zubâ.
21 Smilujte mi se, smilujte mi se, prijatelji moji; jer me ruka Božja dotaknula.
22 Zašto me kao Bog progonite; zar niste siti mesa mojega?
23 “Oh, kada bi se riječi moje sada zapisale, kada bi se u knjizi otisnule!
24 Kada bi se željeznim perom i olovom zauvijek u stijenu urezale!
25 Jer ja znam da moj Otkupitelj živi i da će on u posljednji dan nad zemljom ustati.
26 I premda kasnije kožu moju i ovo tijelo crvi unište, ipak ću u svome tijelu Boga vidjeti:
27 ja sâm ću ga vidjeti i moje će ga oči gledati, a ne druge; premda će biti uništeni bubrezi moji u meni.
28 No reći ćete: ‘Zašto ga progonimo’, kad vidite da se korijen toga nalazi u meni?’
29 Mača se bojte: jer gnjev donosi kazne mačem, da znate da ima suda.”
20
1 Tada Sofar Naamatijac odgovori i reče:
2 “Zato me moje misli potiču da odgovorim i zbog toga žurim.
3 Čuh prigovor na svoj ukor pa me duh moga razuma potiče da odgovorim.
4 Ne znaš li to od davnine, otkada je čovjek na zemlju postavljen,
5 da je kratkotrajno likovanje zloga i da tek trenutak traje radost licemjera?
6 Sve da mu se veličanstvo do nebesa uzdigne i glava mu do oblakâ dosegne,
7 ipak on, kao i njegov vlastiti izmet, propada zauvijek; oni koji ga vidješe reći će: ‘Gdje je on?’
8 Kao san će odletjeti i neće ga se naći: jest, odagnan će biti kao noćno viđenje.
9 Ni oko koje ga je vidjelo, više ga neće vidjeti; niti će ga više gledati mjesto njegovo.
10 “Djeca će njegova pokušavati ugoditi siromasima i njegove će ruke nadoknaditi dobra njihova.
11 Kosti su mu pune grijeha njegove mladosti, koji će s njim u prahu ležati.
12 Premda je slatka zloća u njegovim ustima, premda je i krije pod svojim jezikom,
13 premda je čuva i ne napušta, nego je i dalje drži u svojim ustima,
14 ipak se u njemu, u njegovoj utrobi, jelo pretvara u žuč zmija otrovnih.
15 Progutao je bogatstva i ponovno će ih izbljuvati: Bog će ih izbaciti iz njegova trbuha.
16 Sisat će on otrov gujinji; jezik otrovnice će ga ubiti.
17 Neće gledati rijeke, bujice, potoke meda i maslaca.
18 Vratit će ono za što se mučio i neće to progutati: prema svome imetku ?eće nadoknaditi i neće se u tome radovati.
19 Zato što je tlačio i zanemarivao sirotinju; zato što je nasilno oteo kuću koju nije sagradio,
20 sigurno neće osjećati mir u svome trbuhu; neće sačuvati ništa od onoga za čime je žudio.
21 Neće mu ostati ništa od njegova jela; stoga nitko neće ni tražiti dobra njegova.
22 U punini svoje dostatnosti zateći će se u škripcu: na njega će doći ruka svakog zlikovca.
23 “Upravo kada bude kanio napuniti svoj trbuh, Bog će na nj svaliti žestinu svoga gnjeva i dažditi s njime po njemu dok jede.
24 Bježat će od oružja željeznog i lûk će ga mjedeni probosti.
25 Izvučen je i iz tijela izlazi; jest, svjetlucavi mač iz žuči mu izlazi: strahote su na njemu.
26 Sva će tama biti skrivena na njegovim tajnim mjestima; oganj neraspireni će ga proždrijeti; bit će zlo po onoga tko je preostao u njegovu prebivalištu.
27 Nebo će njegovu opakost razotkriti i zemlja protiv njega ustati.
28 Prihod njegova doma otići će i dobra njegova bit će otplavljena u dan gnjeva njegova.
29 To je udio zlikovčev od Boga i baština koju mu je Bog odredio.”
21
1 Ali Job odgovori i reče im:
2 “Poslušajte pozorno moju besjedu i neka to budu vaše utjehe.
3 Dopustite mi da govorim; i kada sve kažem, rugajte se.
4 Je li moja pritužba upućena čovjeku? Pa i da jest tako, zašto da mi duh ne bude uznemiren?
5 Pogledajte na me i zapanjite se, i stavite ruku na svoja usta.
6 Kada se samo prisjetim, prestravim se i drhtanje mi tijelo obuzme.
7 “Zašto zlikovci žive, stare; jest, moćni su u snazi?
8 Sjeme njihovo pred njima je zajedno s njima zbrinuto i potomstvo njihovo je pred njihovim očima.
9 Kuće njihove su sigurne od straha, a ni palica Božja nije nad njima.
10 Njihov bik oplođuje i ne podbacuje; krava im se teli i ne pobacuje tele.
11 Otpošilju svoje mališane kao kakvo stado i plešu djeca njihova.
12 Uzimaju bubnjić i harfu i vesele se uza zvuk svirale.
13 Dane svoje provode u bogatstvu i u trenutku u grob silaze.
14 Stoga Bogu govore: ‘Idi od nas; ne želimo spoznaju tvojih putova.
15 Što je Svemoćni, da bismo mu služili, i kakvu korist imamo od toga da mu se molimo?’
16 Gle, dobro njihovo nije u ruci njihovoj: daleko od mene bio savjet opakih.
17 “Kako se često gasi svjetiljka opakima! i kako često dolazi na njih propast njihova! Bog u svojoj srdžbi tugu raspodjeljuje.
18 Oni su kao slama pred vjetrom i kao pljeva što je vihor odnosi.
19 Bog pohranjuje njegovu opakost za djecu njegovu: naplaćuje mu i on će to znati.
20 Oči njegove će vlastitu propast vidjeti i pit će on od gnjeva Svemoćnoga.
21 Jer kakvo zadovoljstvo ima u svome domu nakon sebe, kada je u sredini prekinut broj njegovih mjeseci?
22 Zar će itko Boga učiti spoznaji, kada on sudi onima koji su visoko.
23 Jedan umire u punoj snazi, u potpunu miru i spokoju.
24 Prsa su mu puna mlijeka i kosti su mu natopljene moždinom.
25 Drugi pak umire s gorčinom u duši, nikada se s užitkom ne najevši.
26 Jednako će oni u prah leći i crvi će ih prekriti.
27 “Evo, znam ja vaše misli i nakane koje nepravedno protiv mene smišljate.
28 Jer govorite: ‘Gdje je kuća plemićeva? i gdje su prebivališta zlikovaca?’
29 Niste li pitali one koji putem prolaze? Nisu li vam poznata njihova obilježja?
30 Naime, da je zlikovac ostavljen po strani do dana propasti? Oni će biti izvedeni u dan gnjeva.
31 Tko će mu u lice njegov put razložiti? Tko će mu naplatiti za ono što je učinio?
32 U grob će ga odnijeti i u grobnu humku će ostati.
33 Bit će mu slatke grude zemlje u dolini i svatko će se za njim vući, kao što su nebrojeni prije njega.
34 Kako me onda isprazno tješite, kada u vašim odgovorima laž ostaje?”
22
1 Tada Elifaz Temanac odgovori i reče:
2 “Može li čovjek biti koristan Bogu, kao što je onaj tko je mudar koristan sebi samome?
3 Je li Svemoćnome ikakvo zadovoljstvo što si ti pravedan? ili je njemu dobitak što ti putove svoje usavršavaš?
4 Zar će te on koriti zbog straha pred tobom? Zar će s tobom na sud ići?
5 “Nije li tvoja zloća golema? i nisu li tvoje opačine beskrajne?
6 Jer si uzimao zalog od svoga brata nizašto i s golih si skidao odjeću njihovu.
7 Nisi davao piti vodu iznemoglome i kruh si uskraćivao gladnome.
8 Ali moćnik, on je zemlju imao; i dostojanstvenik je u njoj prebivao.
9 Udovice si praznih ruku odašiljao, a ruke siročadi bijahu satrte.
10 Zbog toga su oko tebe stupice i strah te muči iznenadni;
11 ili tama, da ne možeš vidjeti, i vode te obilne prekrivaju.
12 Nije li Bog na vrhuncu neba? I pogledaj visinu zvijezda, kako su samo visoko!
13 A ti veliš: ‘Kako Bog zna? Može li on kroz mračan oblak suditi?
14 Gusti ga oblaci prekrivaju da ne vidi; on hoda krugom nebeskim.’
15 “Jesi li uočio drevni put kojim su koračali zlotvori?
16 Oni koji su bili pokošeni prerano, čiji je temelj bio preplavljen bujicom;
17 koji su Bogu govorili: ‘Odlazi od nas’, i što Svemoćni može za njih učiniti?
18 A on je kuće njihove punio dobrima: ali je daleko od mene savjet zlotvorâ.
19 Pravednici to vide i raduju se, neporočni im se izruguju.
20 I dok naša srž nije pokošena, ostatak njihov oganj proždire.
21 “Poveži se sada s njim i budi u miru; od toga će ti dobro proisteći.
22 Prihvati, molim te, zakon iz njegovih usta i položi njegove riječi u svoje srce.
23 Ako se vratiš Svesilnome ti ćeš se izgraditi, uklonit ćeš opačinu daleko od svojih prebivališta.
24 Nakupit ćeš zlato kao prašinu i zlato ofirsko kao kamenje potočno.
25 Jest, Svemoćni će biti tvoja obrana i imat ćeš obilje srebra.
26 Jer tada ćeš u Svemoćnome uživati i svoje ćeš lice k Bogu podizati.
27 Molit ćeš mu se i on će te uslišati; i svoje ćeš zavjete ispuniti.
28 I kada nešto odlučiš, bit će ti potvrđeno: svjetlo će obasjavati tvoje putove.
29 Kada ljudi budu oboreni, ti ćeš reći: ‘Moguće je podići se’, i on će spasiti poniznu osobu.
30 On će izbaviti otok nedužnih: izbavljen je čistoćom tvojih ruku.”
23
1 Tada Job odgovori i reče:
2 “I danas je gorko moje žalovanje: udarac koji sam doživio teži je negoli moje uzdisanje.
3 Oh, kada bih znao gdje ga naći, da mogu doći sve do njegova prijestolja!
4 Izložio bih svoj slučaj pred njim i usta bih svoja napunio dokazima.
5 Htio bih znati riječi koje bi mi on odgovorio i razumjeti što bi mi rekao.
6 Bi li se on zauzeo protiv mene svojom golemom snagom? Ne bi; nego bi u mene snagu usadio.
7 Ondje pravednik može s njim raspravljati; tako bih ja zauvijek bio izbavljen od svoga suca.
8 “Gle, idem naprijed, ali njega nema; idem unazad, ali ga ne mogu opaziti;
9 na lijevo, gdje on djeluje, ali ga ne mogu motriti; skriva se zdesna da ga ne mogu vidjeti.
10 Ali on zna put kojim ja idem: kada me iskuša, čist ću kao zlato izići.
11 Moje se stopalo držalo njegovih koraka, puta njegova sam se držao i nisam skretao.
12 Nisam se ni odvratio od zapovijedi njegovih usana; riječi usta njegovih cijenio sam više od jela nužnoga.
13 “Ali on je jedne misli i tko njega može preokrenuti? Što mu duša zaželi, to on i učini.
14 Jer on u djelo provodi ono što je za mene određeno; i mnogošto takvoga je u njega.
15 Stoga sam prestravljen u njegovoj nazočnosti; kada razmišljam, bojim ga se.
16 Jer Bog mi srce smekšava, Svemoćni me prestravljuje;
17 zato što nisam bio pokošen prije ove tame, niti je on tamu što mi je na licu prekrio.”
24
1 “Zaista, uvid u vremena nije skriven Svemoćnome; ne vide li oni koji ga poznaju dane njegove?
2 Neki pomiču međaše, nasilno oduzimaju stada i pašu njihovu.
3 Odvode magarca siročadi, udovičina vola u zalog uzimaju.
4 Potrebitoga s puta tjeraju; siromasi zemaljski se skrivaju.
5 Gle, kao divlji magarci u pustari na posao svoj odlaze; zarana zbog plijena ustaju: divljina daje hranu njima i djeci njihovoj.
6 Žanju svaki svoje žito u polju: sabiru berbu zlikovačku.
7 Čine to da goli noće bez odjeće, da nemaju pokrivača na studeni.
8 Pokisli su od planinskih pljuskova, uza stijenu se pripijaju tražeći sklonište.
9 Otkidaju siroče s dojke i od siromaha zalog uzimaju.
10 Čine to da on hoda gol bez odjeće te snop odnose gladnima,
11 onima koji prave ulje unutar njihovih zidova i gaze tijeske njihove, a žeđaju.
12 Ljudi stenju iz grada i vapi duša ranjenih, no Bog im ludost ne uračunava.
13 Oni su od onih koji se protiv svjetla bune; ne znaju mu putove niti pak ostaju na njegovim stazama.
14 Ubojica sa svjetlom ustaje i ubija siromaha i potrebitoga, a i noću je kao razbojnik.
15 I preljubnikovo oko sumrak iščekuje govoreći: ‘Nijedno me oko neće vidjeti’, i stavlja krinku na lice svoje.
16 U tami prokopavaju kuće koje su si za dana označili: svjetlo ne poznaju.
17 Jer svanuće je njima kao sjena smrtna: ako ih tko prepozna, obuzima ih užas smrtne sjene.
18 “Hitar je on kao vode; njihov je udio proklet na zemlji: ne gleda on put vinogradâ.
19 Suša i žega gutaju vode snježne, kao i grob one koji su sagriješili.
20 Utroba majčina će ga zaboraviti; crv će se na njemu slatko hraniti; neće ga se više nitko spominjati: zloća će biti slomljena kao stablo.
21 Zlo postupa on prema nerotkinji koja ne rađa, i ne čini dobro udovici.
22 Svojom snagom odvlači i moćnike; on ustaje i nikome život nije siguran.
23 Premda mu je dano da bude u sigurnosti, na kojoj počiva, ipak su oči njegove nad njihovim putovima.
24 Uzdignuti su nakratko, ali odu i nisko padaju; uzeti su s puta kao i svi ostali i odsječeni kao vršci žitnih klasova.
25 Ako to sada nije tako, tko će me lašcem učiniti i riječi moje obezvrijediti?”
25
1 Tada odgovori Bildad Šuahovac i reče:
2 “Gospodstvo i strah su u njega, on stvara mir u svojim visinama.
3 Ima li broja njegovim vojskama? Iznad koga se njegovo svjetlo uzdiže?
4 Kako onda čovjek može biti opravdan pred Bogom? Kako može biti čist onaj koji je rođen od žene?
5 Pogledaj mjesec, ni on nije svijetao; jest, ni zvijezde nisu čiste u njegovim očima:
6 koliko manje je to čovjek, taj crv, i sin čovječji, koji je crvić?”
26
1 Ali Job mu odgovori i reče:
2 “Kako si to pomogao nemoćniku? kako ti spašavaš iznemoglu mišicu?
3 Kako si to savjetovao onoga koji nema mudrosti i kako si to naširoko objasnio pravo stanje stvari?
4 Kome si izrekao riječi? i čiji je to duh od tebe došao?
5 Ono mrtvo je od ispod vodâ oblikovano, i stanovnici njihovi.
6 Pakao je gol pred njim i propast nema pokrivala.
7 On iznad praznine sjever rasprostire i zemlju o ništa vješa.
8 On vezuje vode u svojim gustim oblacima; i oblak se pod njima ne razdire.
9 On zastire lice svoga prijestolja i oblak svoj nad njime razastire.
10 Vode je okružio međama, dokle dan i noć ne završe.
11 Stupovi nebeski drhte i zapanjeni su od njegova prijekora.
12 Svojom snagom je more razdijelio i svojim razumom dotukao uznositost.
13 Svojim duhom je nebesa ukrasio; njegova je ruka vijugavu zmiju oblikovala.
14 Eto, to su tek djelovi njegovih putova; a kako se malo tek čulo o njemu? Ali tko može shvatiti grmljavinu njegove moći?”
27
1 Job nastavi sa svojom usporedbom i reče:
2 “Kao što je živ Bog, koji je sud moj uklonio; Svemoćni, koji je duši mojoj muke zadao;
3 dokle god je dah moj u meni i duh Božji u mojim nosnicama,
4 usne moje neće nešto zlo izgovoriti, niti će moj jezik prijevaru izustiti.
5 Ne dao Bog da vam dam za pravo: sve dok ne umrem, neću od sebe svoju čestitost ukloniti.
6 Pravednosti svoje se čvrsto ja držim i neću je pustiti: srce moje mi neće predbacivati dokle god sam živ.
7 “Neka moj neprijatelj prođe kao zlotvor, a onaj koji se protiv mene podiže, kao nepravednik.
8 Jer što je nada licemjeru, ako i zaradi, kada Bog odnosi dušu njegovu?
9 Hoće li Bog čuti njegov vapaj kada na nj dođe nevolja?
10 Hoće li se on radovati u Svemoćnome? Hoće li uvijek Boga zazivati?
11 “Rukom ću vas Božjom poučiti; neću kriti ono što je kod Svemoćnoga.
12 Eto, sami ste sve to vidjeli; zašto ste onda svi toliko isprazni?
13 To je dio zlobnikov kod Boga, i baština tlačiteljâ, koji će oni primiti od Svemoćnoga.
14 Ako mu se djeca umnože, to je za mač: njegovo potomstvo neće se kruhom nasititi.
15 Oni koji od njega preostanu, u smrt će biti ukopani; i neće plakati udovice njegove.
16 Premda si gomìla srebro kao prašinu i odjeću nakuplja kao glinu;
17 može je on pripravljati, ali će je pravednici odjenuti, a nedužni će srebro dijeliti.
18 Svoju kuću on gradi kao moljac, kao kolibu koju pravi čuvar.
19 Bogati će leći, ali neće biti pribran nikome; on otvori svoje oči, i nema ga.
20 Strava ga kao vode obuzima, noću ga vihor otima.
21 Istočni ga vjetar odnosi i on odlazi, i kao oluja ga iz mjesta njegova baca.
22 Jer Bog će to na njega sručiti i neće štedjeti: on će više od svega htjeti pobjeći iz ruke njegove.
23 Ljudi će pljeskati nad njim i zviždeći ga otpraviti iz mjesta njegova.”
28
1 “Dakako da postoji srebrna žila i mjesto gdje pročišćuju zlato.
2 Željezo se iz zemlje vadi, a mjed se tali iz kamena.
3 On tami postavlja granicu i istražuje svekoliko savršenstvo: kamenje iz tame i smrtnu sjenu.
4 Bujica izbija od naseljenikâ, to jest vode od noge zaboravljene: isušuju se, od ljudi odlaze.
5 Iz zemlje kruh dolazi, a unutar nje isprevrtano je kao da bijaše oganj.
6 Kamenje njezino ležište je safirima; i ima zlatne prašine.
7 Ima put koji ne poznaje nijedna grabljivica i koji strvinarovo oko nije vidjelo,
8 lavlja mladunčad njime nije kročila, niti je njime razjareni lav prošao.
9 On stavlja ruku svoju na stijenu; iz korijena preokreće planine.
10 Među stijenama on rijeke prokopava; njegovo oko svaku dragocjenost opaža.
11 On bujice zauzdava od poplavljivanja; ono što je skriveno, na svjetlo donosi.
12 Ali gdje naći mudrost, i gdje je mjesto razboritosti?
13 Čovjek tome ne zna cijenu; i ne može je se naći u zemlji živih.
14 “Dubina kaže: ‘Nije to u meni’, a more govori: ‘Nema toga kod mene.’
15 Ne može se to za zlato dobiti, niti se za njezinu cijenu može srebro vagnuti.
16 Ne može je se procijeniti zlatom ofirskim, dragocjenim oniksom ili safirom.
17 Zlato i kristal nisu joj ravni; i ne razmjenjuje se ona za nakit od čista zlata.
18 Ne treba ni spominjati koralj, ili bisere, jer mudrost cijenom nadilazi rubine.
19 Nije joj ravan topaz egipatski, niti se ona može čistim zlatom procijeniti.
20 “Otkud onda mudrost dolazi? i gdje je mjesto razboritosti?
21 Skrivena je ona očima svih živih i zatvorena pred pticama nebeskim.
22 Propast i smrt govore: ‘Svojim smo ušima čule za njezinu glasovitost.’
23 Bog razumije put njezin i zna mjesto njezino.
24 Jer on gleda do krajeva zemlje i vidi pod cjelokupnim nebom,
25 kako bi odredio težinu vjetrovima i mjerom vode izmjerio.
26 Kada je donio odredbu u pogledu kiše, i odredio put munji gromovitoj,
27 tada ju je vidio i obznanio; pripravio ju je i istražio.
28 I rekao je čovjeku: ‘Eto, strah Gospodnji, to je mudrost; a zla se kloniti jest razboritost.”
29
1 Job nastavi svoju usporedbu i reče:
2 “Oh, kada bih bio kao proteklih mjeseci, kao u dane kada me Bog čuvao;
3 kada je nad mojom glavom svjetlila njegova svjetiljka i kada sam po njegovu svjetlu kroz tamu hodio;
4 kao što bijah u dane svoje mladosti, kada tajna Božja bijaše na mome prebivalištu;
5 kada Svemoćni još bijaše sa mnom, kada su me okruživala moja djeca;
6 kada sam maslacem ispirao svoje korake, a kamen mi je rijeke ulja istakao;
7 kada sam gradom k vratima odlazio; kada sam na trgu svoje sjedalo postavljao!
8 Mladići su se sklanjali kad bi me ugledali, a starci su ustajali i ostajali stajati.
9 Knezovi bi razgovor prekidali i ruku na usta stavljali.
10 Velikaši bi ušutjeli i jezik bi im se za nepce prilijepio.
11 Kad bi me uho čulo, blagoslivljalo bi me; kad bi me oko vidjelo, svjedočilo bi mi:
12 jer sam izbavljao uboga koji je vapio, i siroče, i onoga kome nije imao tko pomoći.
13 Na mene je dolazio blagoslov onoga koji samo što nije propao; i učinio sam da udovici srce pjeva od radosti.
14 I odjenuo sam se u pravednost i ona me omotala: prosudba moja bijaše kao halja i kruna.
15 I bio sam oči slijepome i noga hromome.
16 I bio sam otac sirotome: istraživao sam slučaj meni nepoznat.
17 I slomio sam čeljusti zlikovcu i iščupao plijen iz ralja njegovih.
18 “Tada rekoh: ‘Umrijet ću u svome gnijezdu i svoje ću dane kao pijesak umnožiti.’
19 Korijen moj se kod voda raširio i svu noć je rosa na mojoj grani počivala.
20 Slava moja bijaše svježa u meni i lûk mi se moj u ruci obnavljao.
21 Mene su slušali, i čekali, i na moj bi savjet šutjeli.
22 Nakon mojih riječi ne bi ponovno govorili; besjeda moja po njima je kapala.
23 Čekali su na mene kao na kišu; i širom su usta svoja kao za kasnom kišom otvarali.
24 Ako sam im se smijao, nisu to vjerovali; svjetlost moga lica nisu odbacivali.
25 Put njihov ja sam birao, i kao poglavar sam sjedio; kao kralj među vojskom sam prebivao, kao onaj koji tješi ožalošćene.”
30
1 “Ali sada mi se podruguju oni koji su mlađi od mene, čije očeve iz prezira ne bih stavio ni među pse svoga stada.
2 Jest, kakve mi koristi od snage njihovih ruku, koje je starost upropastila.
3 Zbog oskudice i gladi bijahu samotnici; bježahu u divljinu odnekad opustošenu i pustu.
4 Sjekli su sljez kod šikara i smrekovo korijenje sebi za jelo.
5 Bijahu prognani od ljudi (oni su vikali za njima kao za lopovom)
6 da prebivaju u nizinskim gudurama, u špiljama zemaljskim i kamenjarima.
7 Usred šikara su njakali, pod koprivama se okupljali.
8 Bijahu oni djeca bezumnikâ; jest, djeca nečasnih ljudi: bili su od zemlje opakiji.
9 A sada sam ja njihova pjesma; jest, njihova uzrečica.
10 Gadim im se, bježe daleko od mene i ne sustežu se pljunuti mi u lice.
11 Budući da je on olabavio moj konop, i muke mi zadao, i oni su popustili svoju uzdu preda mnom.
12 Zdesna mi se mladež podiže; noge mi odguravaju i protiv mene podižu putove svojega razaranja.
13 Kvare put moj, bez pomoćnika moju nesreću promiču.
14 Došli su na mene kao široki vodeni prolom; u pustošenju se preko mene valjaju.
15 “Strahote su se na mene svalile; kao vjetar mi dušu progone pa dobrostanje moje kao oblak nestaje.
16 I sada se duša moja nada mnom razlijeva; zahvatili su me dani nesreće.
17 Noću me u kostima probada; ni moje tetive nemaju odmora.
18 Velikom silom moje bolesti odjeća mi se izmijenila: steže me kao ovratnik moje kabanice.
19 On me u blato bacio i postao sam kao prah i pepeo.
20 Vapim tebi, a ti me ne slušaš: ustajem, ali ti ne mariš za mene.
21 Postao si okrutan prema meni: svojom snažnom rukom mi se suprotstavljaš.
22 U vjetar me podižeš, daješ da jašem na njemu, i imetak moj rastapaš.
23 Jer znam da ćeš me do smrti dovesti i do doma određena svima živima.
24 No neće on ispružiti svoju ruku prema grobu, premda oni vape u njegovu pustošenju.
25 Nisam li ja plakao za onim koji je bio u nevolji? Nije li moja duša žalila za ubogim?
26 Kada sam se nadao dobru, snašlo me zlo; kada sam svjetlost čekao, došla je tama.
27 Utroba mi je ključala bez počinka; spopali su me dani nesreće.
28 Tugujući sam bez sunca išao; ustajao sam i vapio u zajednici.
29 Brat sam zmajevima i sudrug sovama.
30 Pocrnjela je koža na meni i vrućina mi kosti sažiže.
31 Harfa se moja u tugovanje prometnula i moja svirala u glas onih koji oplakuju.”
31
1 “Savez sam sklopio sa svojim očima; zašto bih onda razmišljao o nekoj djevici?
2 Jer kakav je udio odozgor od Boga i kakva je baština odozgor od Svemoćnoga?
3 Nije li uništenje za opakoga? i pogubna kazna za one koji čine opačinu?
4 Ne vidi li on moje putove i ne broji li sve moje korake?
5 Ako sam hodio u ispraznosti, ili ako je moja noga hitala na prijevaru,
6 neka me se odvagne na ispravnoj tezulji, da Bog uvidi moju neporočnost.
7 Ako je moj korak s puta skrenuo i srce moje za mojim očima pošlo, i ako je ikakva ljaga uz moje ruke prionula,
8 daj mi da sijem, a drugi neka jede; jest, neka se potomstvo moje iskorijeni.
9 “Ako je srce moje neka žena zavela, ili ako sam vrebao na vratima svoga bližnjega,
10 neka tada moja žena melje drugome i neka se drugi nad njom sagibaju.
11 Jer to je ogavno zlodjelo; jest, opačina koju suci trebaju kazniti.
12 Jer to je oganj koji do uništenja proždire i sav bi moj prihod iskorijenio.
13 Ako sam prezreo pravo svoga sluge ili svoje sluškinje kada su se sa mnom pravdali,
14 što ću učiniti kada Bog ustane? što ću mu odgovoriti kada bude pohodio?
15 Nije li i njega načinio onaj tko je mene sazdao u utrobi? Nije li nas jedan te isti oblikovao u maternici?
16 “Ako sam siromasima njihovu želju uskratio, ili oborio oči udovici;
17 ili sam sâm jeo svoj zalogaj, a da siroče nije jelo od toga
18 (jer je od moje mladosti ono raslo sa mnom kao s ocem, a nju sam vodio od utrobe majke svoje);
19 ako sam vidio ikoga gdje propada zato što nema odjeće, ili ikojeg siromaha bez pokrivača,
20 ako me njegove slabine nisu blagoslovile i ako se nije ugrijao runom mojih ovaca;
21 ako sam podigao svoju ruku protiv siročeta kada sam vidio svog pomoćnika na vratima,
22 neka mi ruka od pleća otpadne i neka mi se mišica od kosti odvoji.
23 Jer mi je propast od Boga bila stravom, zbog njegova veličanstva ne bih mogao izdržati.
24 “Ako sam u zlato svoju nadu položio, ili čistome zlatu rekao: ‘Ti si moje pouzdanje’;
25 ako sam se radovao tome što je golemo bilo moje bogatstvo i što je moja ruka mnogo pribavila;
26 ako sam gledao sunce kad sja, ili mjesec kako hodi u svjetlosti,
27 pa je moje srce potajno zavedeno, ili su moja usta ruku poljubila,
28 i to bi bila opačina koju bi sudac trebao kazniti: jer bih se odrekao Boga, koji je gore.
29 Ako sam se radovao propasti onoga tko me mrzio, ili se digao kada je njega snašlo zlo:
30 nisam dopustio ni svojim ustima da sagriješe želeći prokletstvo njegovoj duši.
31 Ne govorahu li ljudi moga prebivališta: “Oh, da smo imali od njegova mesa! Ne možemo se nasititi.’
32 Stranac nije na ulici noćio, nego sam ja otvarao svoja vrata putniku.
33 “Ako sam prekrivao svoje prekršaje kao Adam, krijući opačinu svoju u svojim njedrima,
34 jesam li se bojao velikoga mnoštva, ili me prestrašio prezir obitelji, tako da sam šutio i nisam na vrata izlazio?
35 Oh, kada bi me tko poslušao! Evo, želja mi je da mi Svemoćni odgovori i da moj neprijatelj knjigu napiše.
36 Svakako bih je uzeo na svoje rame i privezao si je kao krunu.
37 Izvijestio bih ga o broju svojih koraka; kao knez bih mu pristupio.
38 Viče li moja zemlja protiv mene, žale li se brazde njezine?
39 Jesam li bez novca s nje plodove jeo, jesam li učinio da njezini vlasnici život izgube?
40 Neka trnje raste umjesto pšenice i kukolj umjesto ječma. Jobove su riječi završile.”
32
1 Tako ta tri čovjeka prestadoše odgovarati Jobu, zato što on bijaše pravedan u vlastitim očima.
2 Tada se raspali gnjev Elihua, sina Barakela Buzijca, od roda Ramova: protiv Joba se raspali gnjev njegov, zato što je on opravdao sebe, a ne Boga.
3 I protiv njegova tri prijatelja se raspalio gnjev njegov, zato što nisu našli odgovor, a ipak su osudili Joba.
4 A Elihu je čekao sve dok Job nije završio govor, jer oni bijahu stariji od njega.
5 Kada Elihu vidje da nema odgovora u ustima one trojice, raspali se gnjev njegov.
6 I odgovori Elihu, sin Buzijca Barakela, i reče: “Ja sam mlad, a vi ste vrlo stari; stoga sam se bojao i nisam se usudio iskazati vam svoje mišljenje.
7 Rekoh: ‘Neka govore dani i neka mnoge godine mudrosti pouče.’
8 Ali ima neki duh u čovjeku; i nadahnuće Svemoćnoga daje im razumijevanje.
9 Veliki ljudi nisu uvijek mudri, niti pak vremešni prosudbu razumiju.
10 Stoga rekoh: Poslušajte mene; i ja ću iskazati svoje mišljenje.
11 Evo, čekao sam na vaše riječi; slušao sam vaše razloge dok ste tražili što ćete reći.
12 Jest, pratio sam vas, i gle, nijedan od vas nije uvjerio Joba, ili pak dao odgovor na njegove riječi;
13 kako ne biste rekli: ‘Naišli smo na mudrost: Bog će ga oboriti, a ne čovjek.’
14 No on svoje riječi nije upravio protiv mene: ni ja njemu neću odgovoriti vašim besjedama.”
15 Oni bijahu zaprepašteni, više ne odgovarahu: prestadoše govoriti.
16 “Kada sam čekao (jer oni nisu govorili, nego su šutjeli i više nisu odgovarali),
17 rekoh: I ja ću odgovoriti svoj dio, i ja ću iskazati svoje mišljenje.
18 Jer prepun sam riječi, nagoni me duh koji je u meni.
19 Gle, trbuh mi je kao vino koje nema oduška; samo što se ne raspukne kao nove mješine.
20 Govorit ću da se olakšam: otvorit ću svoje usne i odgovoriti.
21 Ne dajte mi, molim vas, da budem ikome pristran, i ne dajte mi da dajem laskave nazive čovjeku.
22 Jer ja ne znam davati laskave nazive; kada bih to učinio, moj bi me tvorac ubrzo uzeo.”
33
1 “Stoga te, Jobe, molim da poslušaš moje besjede i saslušaš sve moje riječi.
2 Evo, otvorio sam svoja usta; jezik mi je prozborio u ustima.
3 Riječi će moje biti od neporočnosti moga srca; moje će usne jasno izreći znanje.
4 Duh Božji mene je načinio i dah Svesilnoga život mi je dao.
5 Ako mi možeš odgovoriti, posloži svoje riječi preda mnom i ustani.
6 Evo, po tvojoj želji, ja sam namjesto Boga: i ja sam od gline uobličen.
7 Gle, strah moj neće te prestraviti i neće biti teška ruka moja na tebi.
8 “Zaista si na moje uši govorio; i čuo sam glas tvojih riječi, kako govoriš:
9 ‘Čist sam i bez prijestupa; nedužan sam i nema u meni opačine.
10 No, gle, on protiv mene nalazi povodâ i smatra me svojim neprijateljem,
11 noge moje u klade stavlja i pomno nadzire sve moje putove.’
12 Eto, u tome nisi u pravu: ja ću ti odgovoriti da je Bog veći negoli čovjek.
13 Zašto mu se odupireš? Jer on nikome nizašto račun ne polaže.
14 “Jer Bog govori jedanput, i dvaput, ali čovjek to ne opaža.
15 U snu, u noćnom viđenju, kada se dubok san sruči na ljude, kada se drijema na postelji,
16 tada on otvara uši ljudima i pouku njihovu zapečaćuje,
17 da čovjeka odvrati od njegova nauma i ukloni od njega oholost.
18 On čuva dušu njegovu od jame i njegov život da ne propadne od mača.
19 “Kažnjavan je i bolovima na postelji svojoj, i mnoge kosti njegove s jakom boli,
20 tako da mu se životu kruh gadi i slasno jelo duši njegovoj.
21 Meso mu se troši, da ga se više ne može vidjeti, i štrče mu kosti, koje se prije nisu vidjele.
22 Jest, duša mu se grobu primiče i život njegov zatornicima.
23 Kada bi s njim bio kakav poslanik, tumač, jedan među tisuću, da čovjeku ukaže na njegovu neporočnost,
24 tada bi mu se on smilovao i rekao: ‘Izbavi ga od silaska u jamu: našao sam otkupninu.’
25 Njegovo bi meso bilo svježije od djetetova; vratio bi se u dane svoje mladosti.
26 Molio bi se Bogu i on bi mu bio naklonjen; i gledao bi njegovo lice s radošću, jer bi on uzvratio čovjeku za njegovu pravednost.
27 On gleda na ljude, i ako koji kaže: ‘Griješio sam, i izvrtao pravicu, ali mi to nije koristilo’,
28 on će izbaviti njegovu dušu da ne ode u jamu i njegov će život svjetlo vidjeti.
29 “Eto, sve to Bog često čini s čovjekom:
30 da vrati njegovu dušu od jame, da ga prosvijetli svjetlom živih.
31 Upamti dobro, Jobe, poslušaj me: smiri se i ja ću govoriti.
32 Imaš li išta za reći, odgovori mi; govori, jer te želim opravdati.
33 Ako li ne, slušaj mene; smiri se i ja ću te poučiti mudrosti.”
34
1 Elihu nastavi i reče:
2 “Čujte moje riječi, vi mudraci; poslušajte me, vi koji imate znanje.
3 Jer uho kuša riječi kao što usta kušaju jelo.
4 Odredimo si sud; dajte da međusobno spoznamo što je dobro.
5 Jer Job reče: ‘Pravedan sam; Bog mi je sud uskratio.
6 Zar da lažem protiv svoga prava? Moja je rana neizlječiva, a bez prijestupa.’
7 Koji je čovjek poput Joba, koji porugu pije kao vodu,
8 koji ide u društvu s onima koji čine opačinu i hoda sa zlim ljudima.
9 Jer rekao je: ‘Nema čovjeku koristi od toga da uživa u Bogu.’
10 “Stoga me poslušajte, vi ljudi od razuma: daleko od Boga bilo to da bi zlo učinio i od Svemoćnoga da bi počinio nepravdu.
11 Jer on će čovjeku uzvratiti djelo njegovo i dati da svaki čovjek nađe prema svojim putovima.
12 Jest, Bog neće zlo postupiti, niti će Svemoćni sud izvrnuti.
13 Tko je njemu dao upravu nad zemljom? ili tko je sav svijet uredio?
14 Ako bi on upravio svoje srce na čovjeka, ako bi on pribrao k sebi duh svoj i svoj dah,
15 sve bi tijelo zajedno propalo i čovjek bi se natrag u prah vratio.
16 “Ako imaš razbora, čuj ovo; poslušaj glas mojih riječi.
17 Hoće li vladati onaj tko mrzi pravo? i zar bi ti osudio najpravednijega?
18 Je li u redu kralju reći: ‘Ti si zlikovac’, a knezovima: ‘Vi ste bezbožnici’?
19 A koliko li manje njemu koji nije pristran prema knezovima, niti bogatoga cijeni više od siromašnoga, jer su svi oni djelo njegovih ruku.
20 U trenutku će oni umrijeti; u pola noći narod će biti potresen i uminuti: bez ičije će ruke biti odvedeni moćnici.
21 Jer njegove su oči nad čovjekovim putovima, on vidi sve njegove korake.
22 Nema te tame, ni smrtne sjene, gdje bi se mogli sakriti oni koji čine nepravdu.
23 Jer neće on na čovjeka svaliti više negoli je pravo, da on stupi na sud s Bogom.
24 On će satrti bezbrojne moćnike i namjesto njih će druge postaviti.
25 Stoga on zna djela njihova i u noći ih obara, tako da su uništeni.
26 Kao zlotvore javno ih udara naočigled drugima;
27 zato što su se odvratili od njega i ne mare ni za jedan od njegovih putova:
28 učinili su da vapaj ubogih dopre do njega i on čuje jauk izmučenih.
29 Kada on daje spokoj, tko tada može nemir unositi? i kada on svoje lice sakrije, tko ga može vidjeti? bilo to protiv nekog naroda ili samo protiv čovjeka:
30 da ne vlada licemjer, da ne bi narod u zamku upao.
31 “Zaista dolikuje da se Bogu veli: ‘Snosim svoju kaznu, neću više griješiti:
32 onome što ne vidim, ti me pouči; ako sam počinio nepravdu, neću je više činiti.’
33 Treba li biti prema tvome shvaćanju? On će to naplatiti, odbacio ti to ili prihvatio, a ne ja: stoga govori što znaš.
34 Neka mi ljudi od razuma kažu i neka me mudar čovjek posluša.
35 Job je govorio u neznanju i njegove su riječi bez mudrosti.
36 Želja mi je da se Joba iskuša do kraja, zbog njegovih odgovora u korist zlikovaca.
37 Jer je svome grijehu dodao pobunu, među nama je pljeskao rukama i protiv Boga svoje riječi umnožio.”
35
1 Elihu nastavi govoriti te reče:
2 “Misliš li da je ispravno to što si rekao: ‘Moja je pravednost veća od Božje’?
3 Jer rekao si: ‘Kakav bi to tebi bio probitak?’ i: ‘Kakvu ću ja korist imati od toga ako budem očišćen od svoga grijeha?’
4 Ja ću ti odgovoriti, i tvoji drugovi koji su s tobom.
5 Pogledaj nebesa, i vidi; i promotri oblake koji su viši od tebe.
6 Ako griješiš, što protiv njega činiš? Ili, što njemu činiš ako se umnože tvoji prijestupi?
7 Ako si pravedan, što ti njemu daješ? Ili, što on prima iz tvoje ruke?
8 Tvoja zloća može povrijediti čovjeka kakav si ti, a tvoja pravednost može koristiti sinu čovječjemu.
9 “Mnoštvom svojih tlačenja oni čine da potlačeni vape: oni jauču zbog mišice moćnikâ.
10 No nitko ne kaže: ‘Gdje je Bog, tvorac moj, koji daje pjesme u noći;
11 koji nas uči više negoli zvijeri zemaljske i čini nas mudrijima od ptica nebeskih.’
12 Ondje oni vape, ali nitko ne daje odgovora zbog oholosti zlikovaca.
13 Bog sigurno neće slušati ispraznost, niti će Svemoćni za nju mariti.
14 “Premda ti kažeš da ga nećeš vidjeti, ipak je sud pred njim; stoga se pouzdaj u njega.
15 Ali sada, budući da to nije tako, on te pohodio u svojoj srdžbi; no on to u velikoj mjeri ne zna.
16 Stoga je Job uzalud svoja usta otvorio; bez znanja je riječi množio.”
36
1 I nastavi Elihu, i reče:
2 “Podnesi me malo i pokazat ću ti da još imam što govoriti za Boga.
3 Izdaleka ću svoje znanje namaknuti i pravednost ću svome Tvorcu pripisati.
4 Jer moje riječi uistinu neće biti lažne: s tobom je onaj koji je savršen u znanju.
5 “Eto, Bog je silan i ne prezire nikoga: silan je on u snazi i mudrosti.
6 On ne održava život zlotvoru, nego pravicu daje ubogima.
7 On ne skida svoje oči s pravednika, nego su one s kraljevima na prijestolju; jest, utvrđuje ih zauvijek i oni su uzvišeni.
8 Ako li su vezani u okovima i držani u užadi nevolje,
9 tada im on na djela njihova ukazuje i na prijestupe kojima su pretjerali.
10 I uho njihovo k stegi otvara i zapovijeda im da se od zla odvrate.
11 Ako se pokore i služe mu, svoje će dane provoditi u blagostanju i svoje godine u užicima.
12 Ali ako se ne pokore, propast će od mača i umrijeti bez spoznaje.
13 No licemjeri gomilaju gnjev u srcu: ne vape kada ih on vezuje.
14 Umiru u mladosti i život je njihov među nečistima.
15 “On izbavlja uboga u njegovoj nevolji, i otvara uši njihove u tjeskobi.
16 Tako bi i tebe bio iz škripca premjestio na prostrano mjesto, gdje nema skučenosti; a ono što bi se stavilo na tvoj stol bilo bi puno sala.
17 Ali ti si dopunio osudu zlikovaca: osuda i pravda te zgrabila.
18 Budući da je tu gnjev, pazi da te on ne ukloni svojim udarcem: tada te ni velika otkupnina neće izbaviti.
19 Hoće li on cijeniti tvoje bogatstvo? Ne, ni zlato, ni sve sile snage.
20 Ne priželjkuj noć, kada su ljudi odsječeni na svome mjestu.
21 Pazi, ne budi obziran prema nepravdi: jer to si ti izabrao radije negoli nevolju.
22 Gle, Bog je svojom snagom uzvišen: tko naučava poput njega?
23 Tko mu je njegov put propisao? ili, tko može reći: ‘Počinio si nepravdu’?
24 “Spomeni se da veličaš njegovo djelo, koje ljudi gledaju.
25 Svatko to može vidjeti; ljudi to mogu izdaleka gledati.
26 Gle, Bog je velik i mi ga ne poznajemo, niti se može istražiti broj njegovih godina.
27 Jer on smanjuje kapi vodene: one u skladu s parom svojom kišu izlijevaju,
28 kojom oblaci kaplju i obilato je liju po ljudima.
29 I može li itko shvatiti širenje oblakâ ili buku njegova prebivališta?
30 Gle, on nad njime svoje svjetlo razastire i dno morsko prekriva.
31 Jer po njima on sudi ljudima; daje jela u obilju.
32 Oblacima on svjetlost prekriva; oblakom koji zađe između, zapovijeda mu neka ne svijetli.
33 Glas njegov na to ukazuje, a i stoka kada vlagu osjeti.”
37
1 “Od toga i moje srce drhti i s mjesta se svojega pomiče.
2 Slušaj pozorno grmljavinu njegova glasa i tutnjavu što izlazi iz usta njegovih.
3 Usmjerava je podno svega neba, a munju svoju do krajeva zemlje.
4 Za njom glas riče: on grmi glasom svoga veličanstva; i ne zaustavlja ih kada se glas njegov čuje.
5 Bog čudesno grmi glasom svojim; golema djela čini on, koja mi ne možemo shvatiti.
6 “Jer snijegu on reče: Budi na zemlji’; jednako tako i sitnome daždu i velikoj kiši snage njegove.
7 On pečati ruku svakome čovjeku, kako bi svi ljudi poznavali njegovo djelo.
8 Tada zvijeri odlaze u brloge i ostaju na svojim mjestima.
9 S juga dolazi vihor, a sa sjevera hladnoća.
10 Dahom Božjim mraz nastaje i opseg voda se sužava.
11 On vodom puni gusti oblak i raspršuje svoj svjetli oblak.
12 Oni kruže uokolo po njegovim savjetima; da na površini nastanjene zemlje obave što god im on zapovijedi.
13 On čini da dođu, bilo za ukor, bilo za njegovu zemlju, ili kao milosrđe.
14 “Poslušaj ovo, Jobe: stani i promotri Božja čudesna djela.
15 Znaš li kada ih je Bog rasporedio i učinio da svijetli svjetlo njegova oblaka?
16 Je li ti poznata uravnoteženost oblakâ, čudesna djela njega koji je savršen znanjem?
17 Kako su ti tople halje kada on smiruje zemlju južnim vjetrom?
18 Jesi li ti s njim nebo razapeo, koje je snažno i kao lijevano zrcalo.
19 Pouči nas što da mu kažemo; jer mi zbog tame ne možemo svoj govor uobličiti.
20 Da mu se kaže da ja govorim? Ako govori čovjek, zacijelo će biti progutan.
21 “Ali zasad ljudi ne vide sjajnu svjetlost koja je u oblacima; no vjetar prolazi i raščišćuje ih.
22 Lijepo vrijeme sa sjevera dolazi: s Bogom je zastrašujuće veličanstvo.
23 Svemoćnoga mi ne možemo proniknuti: on je uzvišen u snazi, i u sudu, i u obilju pravednosti; neće on mučiti.
24 Zbog toga ga se ljudi boje: on ne cijeni nikoga od onih koji su mudra srca.”
38
1 Tada GOSPODIN odgovori Jobu iz vihora i reče:
2 “Tko je taj koji riječima neznanja savjet zamračuje?
3 Opaši sada svoje bokove kao muškarac; jer ja ću tebe pitati, a ti mi odgovaraj.
4 “Gdje si bio kada sam postavljao temelje zemlji? Očituj se, ako imaš razuma.
5 Znaš li tko joj je odredio mjere ili tko je nada njom uže razapeo?
6 Na čemu su joj učvršćeni temelji? ili, tko joj je postavio kamen ugaoni;
7 kada su zajedno pjevale zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klicali od radosti?
8 Ili, tko je more zatvorio vratima kada je prodrlo kao da iz utrobe izlazi;
9 kada sam mu oblak haljom učinio i gustu tminu njegovim povojima,
10 i za nj razlomio mjesto koje sam mu odredio te zasune i vrata postavio
11 i rekao: ‘Do ovdje ćeš doći, ali ne dalje: tu će se zaustavljati tvoje ponosito valovlje.’
12 “Jesi li ti za svoga vijeka zapovijedao jutru i odredio zori da zna svoje mjesto:
13 da pograbi krajeve zemlje, da se s nje može otresti zlikovce?
14 Preobličena je kao glina u pečat, a oni stoje kao halja.
15 Zlikovcima je svijetlo njihovo uskraćeno i uzdignuta će mišica biti slomljena.
16 Jesi li ti zašao u izvore morske? ili, jesi li ti hodio istražujući dubinu?
17 Jesu li ti se otvorila vrata smrti? ili, jesi li vidio vrata smrtne sjene?
18 Jesi li uvidio opseg zemlje? Govori ako znaš sve to.
19 Gdje je put do prebivališta svjetlosti? i, što se tame tiče, gdje je mjesto njezino;
20 da je odvedeš do međe njezine i da doznaš putove do doma njezina.
21 Znaš li ti to, zato što si tada rođen? ili zato što je velik broj tvojih dana?
22 Jesi li ušao u riznice snijega? ili, jesi li vidio riznice tuče,
23 koju sam sačuvao za doba tjeskobe, za dan boja i rata.
24 Kojim se putem dijeli svjetlost, koja rastjeruje istočni vjetar po zemlji?
25 “Tko je rascijepio vodeni tok nabujalim vodama ili put munji groma,
26 učinio da kiši po zemlji ondje gdje nema nikoga, po pustari, u kojoj nema čovjeka;
27 da natopi pusto i neobrađeno tlo te učini da iznikne pupoljak nježne biljke?
28 Ima li kiša oca? ili, tko je rodio kapi rose?
29 Iz čije utrobe led dolazi? i tko je rodio inje nebesko?
30 Vode kao da su prekrivene kamenom i zamrznuto je lice dubine.
31 Možeš li ti suspregnuti ugodni utjecaj Plejada ili odriješiti sveze Orionove?
32 Možeš li ti izvesti Mazarota u njegovo doba? ili, možeš li ti voditi Medvjeda s njegovim sinovima?
33 Poznaješ li nebeske odredbe? Možeš li ti uspostaviti njihovu vladavinu na zemlji?
34 Možeš li ti dići svoj glas do oblakâ, tako da te obilje vode prekrije?
35 Možeš li ti otposlati munje da pođu i da ti kažu: ‘Evo nas’?
36 Tko je usadio mudrost u nutrinu? ili, tko je srcu razum dao?
37 Tko može mudro prebrojiti oblake? ili, tko može zadržati mješine nebeske,
38 kada se stvrdne prah i kada grude čvrsto prionu jedna uz drugu.
39 Zar ćeš ti loviti plijen lavu ili glad utažiti mladim lavovima
40 kada leže u svojim jazbinama i kada iz skrovišta vrebaju?
41 Tko pribavlja jelo gavranu kada njegovi mladi kriješte Bogu; lutaju jer hrane nemaju.”
39
1 “Znaš li ti doba u koje kote divokoze s litice? ili, možeš li opaziti kada se tele košute.
2 Možeš li izbrojiti mjesece koji im se trebaju ispuniti? ili, znaš li vrijeme kada će one kotiti?
3 Sagnu se, okote svoje mlade, svoje boli izbace.
4 Njihova mladunčad je dobra zdravlja, raste uza žito; odlazi i ne vraća im se.
5 Tko je na slobodu poslao divljega magarca? ili, tko je odriješio sveze divljem magarcu,
6 kome sam kućom načinio pustaru, i neplodnu zemlju njegovim prebivalištima.
7 On se podruguje mnoštvu gradskome i ne mari za viku goniča.
8 Gorsko prostranstvo paša je njegova i traga za svime što je zeleno.
9 Bi li ti jednorog htio služiti ili ostati kraj tvojih jasala?
10 Možeš li jednoroga svezati užetom u brazdi? ili, hoće li on drljati doline za tobom?
11 Hoćeš li se pouzdati u njega, zato što mu je snaga golema? ili, hoćeš li mu prepustiti svoj posao?
12 Hoćeš li mu vjerovati da će ti doma dovesti sjeme i skupiti ga u tvoju žitnicu?
13 “Jesi li ti dao prekrasna krila paunovima? ili krila i perje ženki noja,
14 koja ostavlja svoja jaja na zemlji i grije ih u prašini
15 i zaboravlja da ih noga može skršiti ili da ih divlja zvijer može razbiti.
16 Kruta je prema svojim mladima, kao da nisu njezini: trud joj je uzaludan i ne boji se;
17 zato što ju je Bog lišio mudrosti i nije joj usadio razum.
18 Kada se ona podigne, ruga se konju i njegovu jahaču.
19 “Jesi li ti konju snagu dao? jesi li mu vrat u grmljavinu odjenuo?
20 Možeš li njega uplašiti kao skakavca? Slava njegovih nozdrva je zastrašujuća.
21 On kopitom u dolini udara i veseli se svojoj snazi: ide ususret naoružanim ljudima.
22 Ruga se strahu i ne boji se; ni od mača ne uzmiče.
23 Tobolac protiv njega zvekeće, blještavo koplje i štit.
24 Bijesno i razjareno on tlo guta: ne vjeruje da je to zvuk trublje.
25 Među trubljama govori: ‘Ha, Ha’, i izdaleka boj njuši, grmljavinu zapovjednikâ i bojne pokliče.
26 “Leti li sokol po tvojoj mudrosti i prema jugu krila svoja širi?
27 Diže li se ženka orla na tvoju zapovijed i pravi svoje gnijezdo u visini?
28 Ona prebiva i zadržava se na litici, na grebenu stijene i na čvrstome mjestu.
29 Odande ona plijen vreba i njezine oči nadaleko gledaju.
30 Mladi njezini i krv sišu: gdje ima zaklanih, tamo je i ona.”
40
1 GOSPODIN još odgovori Jobu i reče:
2 “Hoće li Svemoćnoga poučavati onaj koji se s njim prepire? Neka odgovori onaj koji Boga kudi.”
3 Tada Job odgovori GOSPODINU i reče:
4 “Evo, ja sam bezvrijedan; što da ti odgovorim? Ruku ću na usta svoja staviti.
5 Jednom sam govorio, ali neću odgovoriti; jest, dva puta, ali neću nastaviti.”
6 Tada GOSPODIN odgovori Jobu iz vihora i reče:
7 “Opaši sada svoje bokove kao muškarac: ja ću tebe pitati, a ti meni objasni.
8 Zar bi htio i moj sud poništiti? Zar ćeš mene okriviti da bi ti bio pravedan?
9 Imaš li ti mišicu kao Bog? ili, možeš li glasom grmjeti kao on?
10 Zaodjeni se sada veličanstvom i uzvišenošću; i uresi se slavom i krasotom.
11 Odbaci žestinu svoga gnjeva: pogledaj svakoga tko je ohol i ponizi ga.
12 Pogledaj na svakoga tko je ohol i unizi ga; i zgazi zlikovce na mjestu njihovu.
13 U prah ih sakrij sve zajedno; i lica im poveži u tajnosti.
14 Tada ću i ja tebi priznati da te vlastita desnica može spasiti.
15 “Promotri sada behemota, kojega sam s tobom načinio; kao govedo on travu jede.
16 Gle, snaga mu je u bedrima, a sila njegova je u pupku njegova trbuha.
17 Repom svojim kao cedrom miče, međunožje mu je tetivama isprepleteno.
18 Kosti su mu kao od jake mjedi, rebra su mu kao šipke od željeza.
19 On je prvenac Božjih putova: onaj koji ga je načinio, može učiniti da mu se mač njegov približi.
20 Brda, gdje se sve zvijeri poljske igraju, hranu mu donose.
21 On leži pod sjenovitim drvećem, u zaklonu od trske i u baruštinama.
22 Sjenovita stabla svojom ga sjenom zakrivaju, vrbe potočne ga okružuju.
23 Gle, on rijeku ispija; i ne žuri: vjeruje da može sav Jordan u usta povući.
24 On to uzima svojim očima: nos njegov kroz zamke prodire.”
41
1 “Možeš li levijatana kukom izvući? ili njegov jezik užetom koje spustiš?
2 Možeš li zabiti kuku u njegov nos? ili mu ralje šiljkom probušiti?
3 Hoće li te on zaklinjati? hoće li ti blage riječi govoriti?
4 Hoće li s tobom savez sklopiti? Zar ćeš ga zauvijek za slugu uzeti?
5 Hoćeš li se igrati s njim kao s pticom? ili, hoćeš li ga svezati svojim djevojkama?
6 Hoće li sudrugovi od njega gozbu napraviti? hoće li ga razdijeliti među trgovcima?
7 Možeš li mu kožu probiti metalnim šiljcima? ili glavu njegovu ribljim ostima?
8 Položi svoju ruku na njega, spomeni se boja, ne čini to više.
9 Evo, uzaludna je nada u njega: neće li netko biti oboren već od samog pogleda na njega?
10 Nitko nije tako žestok da bi ga se usudio uznemiriti: tko, onda, može stati pred mene?
11 “Tko je mene predusreo da bih ja njemu trebao uzvratiti? Sve što je pod nebom, moje je.
12 Neću zatajiti njegove udove, ni snagu njegovu, ni njegov prekrasan sklad.
13 Tko može raskriti površinu njegova ogrtača? ili, tko mu može prići sa svojim dvostrukim uzdama?
14 Tko može rastvoriti vrata njegova lica? Okružena su mu zastrašujućim zubima.
15 Ponos su mu krljušti njegove, zakračunane kao zatvorenim pečatom.
16 Toliko su blizu jedna drugoj da među njih ni zrak ne može doći.
17 Sastavljene su jedna s drugom, prianjaju zajedno, tako da se ne mogu razdvojiti.
18 Od njegova kihanja zasvijetli svjetlo, a oči su mu kao kapci jutra.
19 Iz usta mu upaljene svjetiljke izlaze i iskaču iskre ognjene.
20 Iz nozdrva mu dim izlazi kao iz uzavrela lonca ili kotla.
21 Dah njegov ugljen raspaljuje i plamen mu iz usta izlazi.
22 U vratu mu snaga ostaje i tuga se pred njim u radost obraća.
23 Ljuske njegova tijela zajedno su spojene: čvrste su u sebi, ne mogu se maknuti.
24 Srce mu je kao kamen čvrsto; jest, tvrdo poput donjega mlinskoga kamena.
25 Kada se on podigne, prestraše se moćnici: zbog lomljave se pročiste.
26 Mač onoga tko na nj navali, ne može izdržati; ni koplje, ni strijela, ni oklop.
27 Željezo on smatra slamom, a mjed trulim drvetom.
28 Strijela ga ne može u bijeg nagnati, kamenje iz praćke mu je kao pljeva.
29 Strelice smatra slamom, smije se drmanju koplja.
30 Pod njim je oštro kamenje; on šiljke nad blatom širi.
31 On čini da dubina kao lonac uzavri; on more čini poput lonca s pomašću.
32 On čini da staza za njim svijetli; netko bi pomislio da je dubina posijedila.
33 Na zemlji mu nitko sličan nije, niti pak načinjen tako neustrašivim.
34 On gleda sve ono najviše; kralj je on nad svom djecom oholosti.”
42
1 Tada Job odgovori GOSPODINU i reče:
2 “Ja znam da ti možeš sve, i da ti ne može biti uskraćena nijedna misao.
3 Tko je taj tko neznanjem savjet prikriva? Stoga i rekoh da ne razumijem; to je za mene neshvatljivo, nešto što nisam znao.
4 Poslušaj me, preklinjem te, i ja ću govoriti: pitat ću te, a ti mi objasni.
5 Čuo sam glas o tebi uhom, ali sada te vidi oko moje.
6 Stoga prezirem sebe samoga i kajem se u prahu i pepelu.”
7 Nakon što je GOSPODIN bio izrekao te riječi Jobu, GOSPODIN reče Elifazu Temancu: “Moj gnjev se raspalio protiv tebe i protiv tvoja dva prijatelja: jer vi niste o meni govorili ono što je pravo, kao što je moj sluga Job.
8 Stoga sada uzmite sedam junaca i sedam ovnova te idite k mome sluzi Jobu i prinesite za sebe paljenicu; i moj će se sluga Job moliti za vas, jer njega ću prihvatiti: da ne bih postupio s vama prema vašoj ludosti, zato što niste o meni govorili ono što je pravo, kao moj sluga Job.”
9 Tako Elifaz Temanac i Bildad Šuahovac i Sofar Naamatijac pođoše te učiniše prema tome kako im je GOSPODIN zapovjedio: GOSPODIN prihvati i Joba.
10 I obrati GOSPODIN Jobovo sužanjstvo, kada se on pomolio za svoje prijatelje, i dade GOSPODIN Jobu dva puta toliko toga koliko je imao ranije.
11 Tada mu dođoše sva njegova braća, i sve njegove sestre, i svi koji mu ranije bijahu znancima, te jedoše kruh s njim u njegovoj kući: sažalijevaše ga i tješiše ga zbog svega zla koje je GOSPODIN naveo na nj; i dade mu svaki po jedan novčić i svaki po jednu zlatnu naušnicu.
12 Tako GOSPODIN blagoslovi Jobov posljedak više negoli njegov početak: jer imaše on četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica.
13 Imaše i sedam sinova i tri kćeri.
14 Prvu je nazvao Jemima, drugu je nazvao Kasija, a trećoj je dao ime Keren-Hapuk.
15 I nije se u svoj zemlji našlo žene tako lijepe kao što to bijahu Jobove kćeri: i dade im njihov otac baštinu među njihovom braćom.
16 Nakon toga poživje Job stotinu i četrdeset godina te vidje svoje sinove i sinove svojih sinova do četvrtoga naraštaja.
17 Tako Job umrije star i sit danâ.
