1
1 Kako osamljena sjedi prijestolnica, koja bijaše puna naroda! Kako li je postala udovicom ona koja bijaše velika među narodima i kraljevna među pokrajinama; kako li je postala podvrgnuta nametu!
2 Gorko ona plače noću i suze su joj na obrazima: nema nikoga među svim svojim ljubavnicima da je tješi; svi prijatelji je iznevjeriše i postadoše joj neprijateljima.
3 Judeja je u sužanjstvo otišla zbog nevolje i zbog teškoga robovanja: sada prebiva među poganima, ne nalazeći počinka; svi njezini progonitelji pograbiše je u tjesnacima.
4 Putovi sionski tuguju, jer nitko ne dolazi na svetkovine. Sva vrata su joj pusta, njezini svećenici uzdišu, njezine djevice su ucviljene, a ona je u gorčini.
5 Protivnici njezini sada su glavni, njezini neprijatelji napreduju; jer ju je GOSPODIN ucvilio zbog mnoštva njezinih prijestupa: djeca su joj otišla u sužanjstvo pred neprijateljem.
6 Otišla je od Kćeri sionske sva njezina krasota: njezini su knezovi postali poput jelenâ koji ne nalaze pašu i nemoćni su otišli pred progoniteljem.
7 Jeruzalem se u danima svoje nevolje i svoje bijede spomenuo svega ugodnoga što je imao u davnini, kada je njegov narod pao u ruku neprijatelju i nitko nije pružio pomoć: neprijatelji ga gledahu i izrugivahu se njegovim subotama.
8 Jeruzalem je teško sagriješio; stoga je uklonjen: preziru ga svi oni koji su ga poštovali, zato što su vidjeli njegovu golotinju. Jest, on uzdiše i natrag se okreće.
9 Vlastita nečistoća mu je u skutima; nije se ni spominjao svoga svršetka; stoga se začuđujuće srozao: nije imao tješitelja. “O, GOSPODINE, pogledaj moju nevolju; jer se uzvisio neprijatelj.”
10 Protivnik je raširio svoju ruku nad svim njegovim dragocjenostima; jer je on gledao kako u njegovo svetište ulaze pogani, za koje si zapovjedio da ne smiju ući u tvoju zajednicu.
11 Sav narod njegov uzdiše; kruha traže; svoje dragocjenosti dali su za hranu da rasterete dušu: Pogledaj, GOSPODINE, i razmotri; jer sam prezira vrijedan postao.
12 Zar svima vama koji prolazite to ništa ne znači? Pogledajte i vidite ima li boli kao što je moja bol, koja mi je nanesena, kojom me GOSPODIN ucvilio u dan svoga žestokoga gnjeva.
13 Odozgor je poslao oganj u moje kosti i nadvladao ih: razapeo je mrežu mojim nogama, natrag me okrenuo; učinio je da sam ucviljen i po sav dan klonuo.
14 Njegovom rukom vezan je jaram mojih prijestupa: isprepleteni su i do vrata mi sežu: oborio je snagu moju; Gospodin me predao u njihove ruke, iz kojih se ne mogu podići.
15 Gospodin je usred mene zgazio sve moje moćnike: sazvao je zbor protiv mene da satre moje mladiće; Gospodin je kao u tijesku zgazio djevicu, Kćer Judinu.
16 Zbog toga plačem; oko moje, oko moje vodu lije, jer je daleko od mene tješitelj koji bi mi dušu rasteretio: djeca su mi ucviljena, zato što je neprijatelj nadvladao.
17 Sion širi svoje ruke, a nema nikoga da ga utješi: GOSPODIN je u pogledu Jakova zapovjedio da ga okruže protivnici; Jeruzalem je među njima kao žena za mjesečnice.
18 GOSPODIN je pravedan; jer ja sam se pobunio protiv njegove zapovijedi. Slušajte, svi narodi, i pogledajte moju bol: moje djevice i moji mladići u sužanjstvo su otišli.
19 Pozvah svoje ljubavnike, ali me oni prevariše: moji svećenici i moje starješine predadoše duh u gradu dok su si tražili hranu da rasterete svoje duše.
20 Gledaj, GOSPODINE; jer sam u tjeskobi: utroba mi je uznemirena, srce se u meni prevrće, jer sam se žestoko bunio; vani mač otima, doma kao da je smrt.
21 Čuli su da uzdišem; no nema nikoga da me utješi. Svi su moji neprijatelji čuli za moju nevolju; drago im je što si to učinio: dovest ćeš dan koji si pozvao i oni će biti nalik meni.
22 Neka sva njihova zloća dođe pred tebe; i učini njima kao što si učinio meni za sve moje prijestupe: jer mnogo je mojih uzdaha i srce je moje klonulo.
2
1 Kako je Gospodin u svojoj srdžbi oblakom zastro Kćer sionsku, i s neba na zemlju zbacio krasotu Izraelovu, i nije se spomenuo svog podnožja u dan svoje srdžbe!
2 Progutao je Gospodin bez smilovanja sve nastambe Jakovljeve, u svome je gnjevu oborio tvrđave Kćeri Judine; sa zemljom ih je sravnio: okaljao je kraljevstvo i njegove knezove.
3 U svojoj žestokoj srdžbi odsjekao je sav rog Izraelov: povukao je svoju desnicu pred neprijateljem i razgorio se protiv Jakova kao rasplamtjeli oganj koji proždire sve uokolo.
4 Napeo je lûk svoj kao neprijatelj: stao je svojom desnicom kao protivnik i pobio sve što bijaše oku ugodno u prebivalištu Kćeri sionske: svoj gnjev je kao oganj izlio.
5 Gospodin je bio kao neprijatelj: progutao je Izraela, progutao je sve palače njegove; razorio je njegove tvrđave i umnožio Kćeri Judinoj žalost i tugovanje.
6 Silovito je uklonio njegovo prebivalište, kao da je vrtno; razorio je njegova mjesta zborovanja: GOSPODIN je učinio da na Sionu budu zaboravljene svetkovine i subote, i u jarosti svoje srdžbe prezreo je kralja i svećenika.
7 Gospodin je odbacio svoj žrtvenik, zgadilo mu se svetište njegovo, u ruku neprijateljevu predao je zidove njezinih palača; buku su dizali u Domu GOSPODINOVU kao u dan svetkovine.
8 GOSPODIN je nakanio razvaliti zid Kćeri sionske: napeo je konopac, nije odvratio svoju ruku od razaranja. Stoga je učinio da nariču bedem i zidine; oni klonuše zajedno.
9 Vrata su joj u zemlju utonula; on je razorio i razbio njezine zasune; kralj njezin i njezini knezovi su među poganima: zakona više nema; proroci njezini također ne nalaze viđenje od GOSPODINA.
10 Starješine Kćeri sionske sjede na tlu i šute; prašinu su pobacale po svojim glavama; opasale su se u kostrijet: djevice jeruzalemske glave k zemlji obaraju.
11 Oči su mi klonule od suza, utroba mi se uzbunila, jetra moja po zemlji se prosula zbog propasti Kćeri moga naroda; jer djeca i dojenčad skapavaju na ulicama grada.
12 Govore svojim majkama: “Gdje je žito i vino?” kada kao ranjenici skapavaju po ulicama grada, dok im se duša izlijeva u njedra majčina.
13 Što da ti uzmem za svjedočanstvo? Što da tebi prispodobim, Kćeri jeruzalemska? Što da s tobom izjednačim da te utješim, djevičanska Kćeri sionska? jer tvoj slom velik je kao more: tko te može iscijeliti?
14 Proroci tvoji vidjeli su ispraznosti i gluposti za tebe: nisu razotkrivali tvoju opačinu, da bi odvratili tvoje sužanjstvo, nego su u pogledu tebe vidjeli lažna bremena i uzroke protjerivanja.
15 Svi koji putem prolaze, plješću nad tobom rukama; sikću i vrte glavom na Kćer jeruzalemsku govoreći: “Je li to grad koji su nazivali Savršenstvom krasote, Radošću sve zemlje?”
16 Svi tvoji neprijatelji otvorili su svoja usta protiv tebe; sikću i škrguću zubima. Govore: “Progutali smo je; zaista je ovo dan koji smo iščekivali: dočekasmo, vidjesmo to.”
17 GOSPODIN je učinio ono što je naumio; ispunio je svoju riječ koju je zapovjedio u davnini: oborio je i nije se smilovao; dao je da se tvoji neprijatelji raduju nad tobom, podigao je rog tvojih protivnika.
18 Njihovo srce vapi Gospodinu: “O, Zidu Kćeri sionske, neka suze teku kao rijeka danju i noću: ne daj si počinka; neka zjenica tvoga oka ne miruje.
19 Ustani, vapi u noći: na početku straže izlij svoje srce kao vodu pred lice Gospodinovo; podigni prema njemu ruke za život svoje dječice, koja skapavaju od gladi na uglu svake ulice.
20 Pogledaj, GOSPODINE, i promotri kome si to učinio. Zar će žene jesti svoj plod, djecu dugu tek pedalj? Hoće li svećenik i prorok biti poklani u Gospodinovu svetištu?
21 Mlado i staro leži na tlu po ulicama: moje djevice i moji mladići od mača su pali; pobio si ih u dan svoje srdžbe; poklao si i nisi se smilovao.
22 Kao za svetkovine sa svih si strana sazvao moje užase, tako da u dan srdžbe GOSPODINOVE nitko nije umaknuo ni preostao: neprijatelj je istrijebio one koje sam povijala i odgajala.
3
1 Ja sam čovjek koji je vidio nevolju izazvanu štapom njegova gnjeva.
2 Vodio me i odveo u tamu, a ne u svjetlo.
3 Uistinu je okrenut protiv mene; po sav dan ruku svoju protiv mene okreće.
4 Učinio je da mi ostari meso i koža; kosti je moje polomio.
5 Protiv mene je gradio, i gorčinom i mukom me okružio.
6 Na mračna me mjesta postavio, kao one koji su od davnine mrtvi.
7 Ogradio me uokolo da ne mogu izići: otežao je moj lanac.
8 I kada vičem i dozivam, on odbija moju molitvu.
9 Putove moje ogradio je klesanim kamenom, iskrivio je staze moje.
10 On mi je bio kao medvjed u zasjedi i kao lav na tajnim mjestima.
11 Skrenuo je moje putove i na komade me razderao: pustim me je učinio.
12 Napeo je lûk svoj i postavio me kao metu strelicama.
13 Učinio je da strijele njegova tobolca prodru u moje bubrege.
14 Bijah ruglo svemu svome narodu i pjesma njihova po sav dan.
15 Ispunio me gorčinom, pelinom me opio.
16 I zube mi je šljunkom polomio, pepelom me prekrio.
17 Dušu si moju uklonio daleko od mira: na napredak sam zaboravio.
18 I rekoh: “Nestala je snaga moja i nada od GOSPODINA”
19 spominjući se svoje muke i bijede, pelina i žuči.
20 Moja ih se duša još uvijek spominje i ponižena je u meni.
21 To dozivam u misli svoje, stoga imam nade.
22 Zbog GOSPODINOVA milosrđa nismo zatrti, zato što se ne izjalovljuje njegovo sažaljenje.
23 Obnavljaju se svakoga jutra: vjernost je tvoja velika!
24 “GOSPODIN je moj dio,” govori duša moja, “stoga ću se u njega uzdati.”
25 GOSPODIN je dobar onima koji na nj čekaju, duši koja njega traži.
26 Dobro je čovjeku da se uzda i smireno iščekuje GOSPODINOVO spasenje.
27 Dobro je čovjeku nositi jaram za svoje mladosti.
28 On sjedi sâm i šuti, jer ga je on na nj položio.
29 Usta svoja u prah obara; ako bi tako bilo nade.
30 Obraz svoj pruža onome tko ga udara: u potpunosti je sit sramote.
31 Jer neće Gospodin odbaciti zauvijek:
32 ako i rastuži, ipak će se po obilju svoga milosrđa smilovati.
33 Jer on ne muči od srca niti pak rastužuje djecu ljudsku.
34 Satirati pod svojim nogama sve sužnje zemaljske,
35 otklanjati pravo čovjeku pred licem Svevišnjega,
36 obarati čovjeka u njegovoj parnici, Gospodin ne odobrava.
37 Tko je taj koji je rekao i zbilo se nešto kada Gospodin to nije zapovjedio?
38 Ne izlazi li iz usta Svevišnjega zlo i dobro?
39 Zašto se žali živi čovjek, ljudski stvor zbog kazne za svoje grijehe?
40 Istražimo i preispitajmo svoje putove, i obratimo se GOSPODINU.
41 Podignimo srce svoje svojim rukama Bogu na nebesima.
42 Griješili smo i bunili se: ti nisi oprostio.
43 Prekrio si srdžbom i progonio nas: ubijao si, nisi se smilovao.
44 Prekrio si se oblakom, da kroza nj ne prodre naša molitva.
45 Učinio si nas smećem i otpadom usred narodâ.
46 Na nas su razjapili usta svi naši neprijatelji.
47 Strah i zamka došli su na nas, pustoš i uništenje.
48 Iz moga oka teku rijeke vode zbog propasti Kćeri moga naroda.
49 Oko moje ne prestaje suze liti,
50 sve dok GOSPODIN ne pogleda i ne vidi s neba.
51 Oko moje srce mi je ganulo zbog svih kćeri moga grada.
52 Žestoko me, bez razloga, kao pticu, progone moji neprijatelji.
53 Prekinuli su život moj u tamnici i bacili kamen na mene.
54 Vode mi preko glave potekoše; tada rekoh: “Odsječen sam.”
55 Zazvah ime tvoje, GOSPODINE, iz duboke tamnice.
56 Ti si čuo glas moj; nemoj zaklanjati svoje uho od moga uzdisanja, od moga vapaja.
57 Pristupio si u dan u koji sam te zazvao; rekao si: “Ne boj se.”
58 O, Gospodine, ti si zastupao parbe duše moje; ti si život moj iskupio.
59 O, GOSPODINE, ti si vidio moju nepravdu: sudi ti moj slučaj.
60 Vidio si svu njihovu osvetu i sve njihove zamisli protiv mene.
61 Čuo si njihovo izrugivanje, GOSPODINE, i sve njihove naume protiv mene;
62 usne onih koji protiv mene ustaju i njihove naume protiv mene po sav dan.
63 Pogledaj ih kada sjede i kada ustaju; ja sam glazba njihova.
64 Uzvrati im naknadom, GOSPODINE, po djelu ruku njihovih.
65 Daj im žalost srca, tvoje prokletstvo njima.
66 Progoni ih i u srdžbi ih uništi pod GOSPODINOVIM nebesima.
4
1 Kako li je potamnjelo zlato! kako li se preinačilo zlato najčišće! Kamenje Svetišta prosuto je na uglu svake ulice.
2 Kako se dragocjene Sinove sionske, usporedive sa čistim zlatom, cijeni kao zemljane posude, djelo ruku lončarovih!
3 Čak i morske nemani pružaju dojke, daju sisati svojoj mladunčadi: Kći moga naroda postala je okrutna kao nojevi u pustinji.
4 Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi: dječica kruha ištu, a nitko im ga ne lomi.
5 Oni koji su se slasno hranili, napušteni su po ulicama; oni koji su odrasli u grimizu, prigrlili su gnojišta.
6 Jer kazna za opačinu Kćeri moga naroda veća je negoli kazna za grijeh Sodome, koja bijaše u trenutku oborena i ničije se ruke na njoj ne zadržaše.
7 Nazireji njezini bijahu čišći od snijega, bjelji od mlijeka, rumeniji u tijelu negoli rubini, njihova uglađenost bila je kao od safira;
8 sada su izgledom crniji od ugljena; ne poznaje ih se na ulicama; koža im, isušena, uz kosti prianja; kao prut je postala.
9 Onima koji su mačem pobijeni bolje je negoli onima koje glad ubija; jer ti venu probodeni nestašicom poljskih plodova.
10 Ruke ucviljenih žena kuhale su vlastitu djecu: ona im bijahu hranom tijekom razaranja Kćeri moga naroda.
11 GOSPODIN je iskalio svoj bijes; izlio je svoju žestoku srdžbu, i na Sionu raspalio oganj koji je proždro njegove temelje.
12 Kraljevi zemaljski, i svi stanovnici svijeta, ne bi vjerovali da će protivnik i neprijatelj ući na vrata Jeruzalema.
13 Zbog grijehâ svojih proroka i zbog opačina svojih svećenika, koji su usred njega prolijevali krv pravednih,
14 kao slijepci tumarali su oni ulicama; krvlju su se okaljali, tako da nitko nije mogao dotaknuti njihovu odjeću.
15 “Odstupite; nečisto je,” vikali su im, “odstupite, odstupite, ne dotičite!” Kad su pobjegli i tumarali naokolo, među poganima se govorilo: “Neće oni više ondje prebivati.
16 Srdžba GOSPODINOVA ih je odijelila; on se više ne obazire na njih: nisu poštovali svećenike niti su iskazivali naklonost starješinama.”
17 Što se nas tiče, oči su nam klonule od naše uzaludne pomoći: stražareći smo iščekivali narod koji nas nije mogao spasiti.
18 Vrebaju nam korake da ne možemo hodati svojim ulicama: približio nam se svršetak, navršili su nam se dani; jer nam je došao kraj.
19 Naši su progonitelji hitriji od nebeskih orlova: progonili su nas po planinama, zasjedu su nam postavili u pustari.
20 Dah naših nosnica, pomazanik GOSPODINOV, bijaše uhvaćen u jame njihove; onaj za koga rekosmo: “Pod njegovom ćemo sjenom živjeti među poganima.”
21 Raduj se i veseli, Kćeri edomska, koja prebivaš u zemlji Usu; prijeći će čaša i do tebe: opit ćeš se, i razgolititi se.
22 Kazna za tvoju opačinu je izvršena, Kćeri sionska; on te više neće voditi u sužanjstvo: on će pohoditi tvoju opačinu, Kćeri edomska; on će razotkriti tvoje grijehe.
5
1 Spomeni se, o GOSPODINE, što nas je snašlo: razmotri, i pogledaj našu sramotu.
2 Naša baština je predana strancima, naše kuće tuđincima.
3 Siročad smo i bez oca, majke su naše kao udovice.
4 Svoju vodu za novac pijemo, prodaje nam se vlastita drva.
5 Vratovi su nam izloženi progonu: naporno radimo i nemamo počinka.
6 Pružili smo ruku Egipćanima, i Asircima, da se kruhom nasitimo.
7 Oci naši su sagriješili, i nema ih; a mi smo ponijeli njihove opačine.
8 Sluge su nad nama zavladale: nema nikoga tko bi nas izbavio iz ruke njihove.
9 Kruh svoj nabavljamo izlažući pogibli živote zbog mača pustare.
10 Koža nam je kao peć pocrnila zbog strahovite gladi.
11 Žene su obeščastili na Sionu i djevice u judejskim gradovima.
12 Knezove su o ruke vješali: nisu poštivali lica staračka.
13 Uzeli su mladiće za mlin, a djeca su pod drvima padala.
14 Starci su se okanili vratâ, mladići svoga sviranja.
15 Nestalo je radosti našega srca; naš se ples pretvorio u tugovanje.
16 Kruna nam je s glave pala: jao nama što smo sagriješili!
17 Zbog toga nam je srce klonulo, zbog toga su nam oči potamnjele:
18 zbog gore Sion, koja je opustjela, po kojoj hodaju lisice.
19 Ti, GOSPODINE, ostaješ zauvijek; prijestolje tvoje od naraštaja do naraštaja.
20 Zašto nas zauvijek zaboravljaš i tako nas dugo ostavljaš?
21 Obrati nas sebi, GOSPODINE, i bit ćemo obraćeni; obnovi naše dane kao u staro doba.
22 No ti si nas potpuno odbacio; silno si se na nas razgnjevio.
