1
1 I dođe riječ GOSPODINOVA Joni, sinu Amitajevu, rekavši:
2 “Ustani, idi u Ninivu, taj veliki grad, i viči protiv njega; jer je njihova zloća uzašla do mene.”
3 Ali Jona ustade da pobjegne u Taršiš od GOSPODINOVE prisutnosti; i spusti se do Jope te nađe lađu koja je plovila u Taršiš. Tako on plati za prijevoz i siđe u nju, kako bi od GOSPODINOVE prisutnosti otišao s njima u Taršiš.
4 Ali GOSPODIN posla snažan vjetar na more; i bijaše na moru silna oluja, tako da lađa samo što se nije razbila.
5 Tada se uplašiše mornari te počeše svaki zazivati svoga boga i bacati u more tovar što bijaše u lađi, da je olakšaju. No Jona bijaše sišao pod palubu lađe; i ležao je i tvrdo spavao.
6 Stoga mu pristupi zapovjednik broda i reče mu: “Što je s tobom, pospanče? Ustani, zazivaj svoga Boga, možda će nas se Bog spomenuti; da ne propadnemo.”
7 I rekoše jedan drugome: “Dođite, bacimo ždrijeb da saznamo zbog koga je to zlo na nama.” Tako oni baciše ždrijeb; i pade ždrijeb na Jonu.
8 Tada mu rekoše: “Reci nam zbog koga je to zlo na nama? Čime se baviš? i odakle dolaziš? Iz koje si zemlje? i od kojega si naroda?”
9 I reče im on: “Ja sam Hebrej; i bojim se GOSPODINA, Boga nebeskoga, koji je načinio more i kopno.”
10 Tada se ljudi preko mjere uplašiše te mu rekoše: “Zašto si to učinio?” Jer su znali da je pobjegao od GOSPODINOVE prisutnosti, jer im bijaše rekao.
11 Tada mu rekoše: “Što da ti učinimo da nam se more smiri?” − jer je more žestoko bjesnjelo.
12 I reče im on: “Ponesite me gore i bacite me u more; tako će vam se more smiriti: jer znam da je zbog mene nad vama ova velika oluja.”
13 No ljudi stadoše snažno veslati kako bi doveli lađu do kopna, ali ne mogoše; jer je more žestoko bjesnjelo protiv njih.
14 Stoga zavapiše GOSPODINU i rekoše: “Zaklinjemo te, GOSPODINE, zaklinjemo te, ne daj da propadnemo zbog života ovoga čovjeka, i nemoj na nas svaliti nedužnu krv; jer si ti, GOSPODINE, učinio kako ti se svidjelo.”
15 Tako podigoše Jonu i baciše ga u more; i prestade more bjesnjeti.
16 Tada se ljudi silno uplašiše GOSPODINA pa priniješe žrtvu GOSPODINU i učiniše zavjete.
17 A GOSPODIN je pripravio veliku ribu da proguta Jonu. I bijaše Jona u utrobi ribe tri dana i tri noći.
2
1 Tada se Jona pomoli GOSPODINU, svome Bogu, iz riblje utrobe.
2 I reče: “Zbog svoje nevolje zavapih GOSPODINU, i on me čû; iz utrobe pakla kriknuh, i ti si čuo glas moj.
3 Jer ti si me u dubinu bacio, usred morâ; i okružiše me poplave: sve bujice i valovi tvoji preko mene prijeđoše.
4 Tada rekoh: Odbačen sam od tvoga pogleda; no ipak ću opet gledati prema tvome svetome hramu.
5 Vode me sve do duše okružiše: dubina me uokolo zatvorila, korov mi bijaše oko glave omotan.
6 Spustih se do podnožjâ planina; oko mene zauvijek bijaše zemlja sa svojim zasunima: no ti si izveo život moj iz raspadanja, GOSPODINE, Bože moj.
7 Kada je duša moja u meni klonula, spomenuh se GOSPODINA; i moja je molitva k tebi došla, u tvoj sveti hram.
8 Oni koji se obaziru na prijevarna ništavila, vlastito milosrđe napuštaju.
9 Ali ja ću tebi žrtvovati glasom zahvale; platit ću ono što sam zavjetovao. Spasenje je od GOSPODINA.”
10 I prozbori GOSPODIN ribi te ona izbljuva Jonu na kopno.
3
1 I dođe Joni riječ GOSPODINOVA po drugi put, rekavši:
2 “Ustani, idi u Ninivu, taj veliki grad, i propovijedaj mu propovijed koju ću ti naložiti.”
3 Tako Jona ustade i, po riječi GOSPODINOVOJ, ode u Ninivu. A Niniva bijaše prekomjerno velik grad od tri dana hoda.
4 I poče Jona ulaziti u grad na dan hoda, i vikaše govoreći: “Još četrdeset dana i Niniva će biti uništena.”
5 Tako Ninivljani povjerovaše Bogu, proglasiše post i odjenuše se u kostrijet, od najvećega do najmanjega od njih.
6 Jer riječ doprije do kralja Ninive te on ustade s prijestolja, skinu svoj plašt sa sebe, ogrnu se u kostrijet i sjede u pepeo.
7 I dade da se diljem Ninive proglasi i objavi odredba kralja i njegova plemstva, rekavši: “Neka ni čovjek ni životinja, ni krupna ni sitna stoka, ne okuse ništa: neka se ne hrane ni ne piju vodu;
8 nego neka ljudi i živina budu pokriveni s kostrijeću i svom snagom zazivaju Boga. Jest, neka se svatko odvrati od svoga zla puta i od nasilja koje je u njihovim rukama.
9 Tko zna hoće li se Bog okrenuti i pokajati, i odvratiti se od svoje žestoke srdžbe, da ne propadnemo?”
10 I vidje Bog njihova djela, da su se odvratili od svog zloga puta, i odvrati se Bog od zla za koje je rekao da će im učiniti, i ne učini ga.
4
1 No Joni je to bilo krajnje neugodno i bijaše vrlo ljut.
2 I pomoli se on GOSPODINU govoreći: “Molim te, GOSPODINE, nisam li to rekao još dok bijah u svojoj zemlji? Zato prije i pobjegoh u Taršiš; jer sam znao da si ti milostivi Bog, i milosrdan, spor na srdžbu i silno dobrostiv, i da se od zla odvraćaš.
3 Stoga te sada, GOSPODINE, zaklinjem, uzmi mi život; jer mi je bolje umrijeti negoli živjeti.”
4 Tada GOSPODIN reče: “Činiš li dobro time što se srdiš?”
5 Tako iziđe Jona iz grada i sjede s istočne strane grada; i načini si ondje sjenicu te sjede pod nju u hlad dok ne vidi što će biti od grada.
6 A GOSPODIN Bog pripravi tikvu i učini da joj stabljika uzraste nad Jonom, da mu bude kao sjena nad glavom, da ga izbavi od njegove zlovolje. Tako se Jona silno obradova tikvi.
7 No idućeg dana u svanuće Bog pripravi crva: i udari on tikvu tako da ona usahnu.
8 Kad se podiglo sunce, posla Bog žestok istočni vjetar; sunce je tuklo Joninu glavu, tako da je klonuo i poželio umrijeti, pa reče: “Bolje mi je umrijeti negoli živjeti.”
9 I reče Bog Joni: “Činiš li dobro što se srdiš zbog tikve?” I reče on: “Dobro je što se srdim, i to do smrti.”
10 Tada GOSPODIN reče: “Žao ti je tikve za koju se nisi trudio niti je uzgojio; koja je noću porasla i noću uvenula;
11 pa zar da ja ne poštedim Ninivu, taj veliki grad, u kojemu je više od stotinu i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlučiti između onoga što im je desno i što im je lijevo, i mnogo stoke?”
