"Kršćansko krštenje"

KRŠĆANSKO KRŠTENJE

(Horst Nieheus, Sulz)

U ovome se tekstu radi o izvadcima iz knjige: „Krštenje – otpirač nebeskih vrata?“ Horsta Nieheusa, objavljene 2008, pri CMD. 

KRŠTENJA MEĐUSOBNO NISU ISTOVJETNA

Uzmete li u obzir da se riječ „krštenje“ ili riječ „krstiti“ pojavljuje oko stotinu puta, onda se u prvom redu treba imati na umu u kojem se kontekstu ista koristi. Obratite, dakle, pažnju na to što se, kada i kome govori te nadasve, što se pod dotičnom riječju doista podrazumijeva.

Prilikom korištenja pojma krštenje, od izuzetne je važnosti ne miješati sljedeće.

1. IVANOVO KRŠTENJE

Ivan Krstitelj bio je zadnji prorok Staroga zavjeta. On je navijestio Mesiju i time početak nečega posve novog. U tome prijelaznom razdoblju nije postojala još nijedna kršćanska zajednica Isusa Krista. Ona je nastala tek na dan Duhova.

Gotovo polovica biblijskih mjesta na kojima se spominje riječ krštenje odnosi se na Ivanovo krštenje. Ova mjesta, bilo da se radi o krštenju dojenčadi ili odraslih, imaju vrlo malo veze s krštenjem kakvo se danas prakticira. Zbog toga u našim razmišljanjima s obzirom na novozavjetni nauk o krštenju gotovo 45 % svih biblijskih mjesta koja se bave krštenjem već u samom početku ne dolaze u obzir.

Ono što im je zajedničko s Isusovim krštenjem sastoji se u tome što zahtijevaju pokajanje, odnosno obraćenje i promjenu mišljenja. Iz Biblije doznajemo da je Ivanove učenike krstio sâm Ivan Krstitelj. Doznajemo također da su Isusovi učenici kasnije ponovno krstili Ivanove učenike u ime Isusa Krista.

2. KRŠTENJE DUHOM SVETIM

Brojna mjesta u Svetome pismu govore o krštenju Duhom Svetim. Na primjer, povodom Ivanova naviještanja u Marku 1,8: „Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.“ Zatim, u Djelima apostolskim 1,5: „Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.“ Ne primjećujete li da se ovdje uopće ne radi o krštenju koje danas prakticiramo, nego da će Isus ljudima prilikom njihova obraćenja dati Duha Svetoga, što se ovdje izražava pojmom krštenja. „Obraćenje“ u konačnici ne znači ništa drugo doli: „Okrećem se natrag! Spoznajem da je moj dosadašnji životni put bio posve kriv te se okrećem za 180°. Životno vodstvo svjesno prepuštam Isusu Kristu.“ Radi se, dakle, o promjeni unutarnjeg stava, a ne o nekakvoj promjeni u pogledu crkvene pripadnosti. To se vrlo lijepo dade prepoznati prilikom obraćenja stotnika Kornelija u Djelima apostolskim 11,16, kada Petar kaže: „Sjetih se tada riječi Gospodnje: Ivan je, govoraše on, krstio vodom, a vi ćete biti kršteni Duhom Svetim.“

Iz svih ovih mjesta postaje razvidno da se ne radi o doslovnom krštenju, nego o obraćenju i duhovnom preporodu. Tko se obratio, tko je načinio zaokret – taj je nanovo rođen iz vode i Duha , što riječ „novo rođenje“ i izražava. Tko vjerom prihvaća „vodu“, odnosno riječ istine, taj od Boga prima Duha Svetoga. Ovo duhovno rođenje smatra se stoga drugim rođenjem. Prvo rođenje je tjelesno, a drugo rođenje duhovno.

3. KRŠTENJE U SMRT

Kada Isus govori o „krštenju u smrt“, iz konteksta se dade jasno prepoznati da govori o svojoj vlastitoj smrti, što s našom temom krštenja nema baš nikakve veze. Uzmite za primjer Marka 10,38-39, kad Isus pita: „Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“ Ovdje se nedvojbeno radi o njegovoj predstojećoj smrti. Jednako tako i u Luki 12,50: „Ali krstom mi se krstiti, i kakve li muke za mene dok se to ne izvrši!“

4. KRŠĆANSKO KRŠTENJE PREMA BIBLIJSKOM SHVAĆANJU

To je ono krštenje o kojemu u ovoj knjižici želim govoriti razlažući potanko njezino značenje, svrhu i način izvedbe.

1. KRŠTENJE KAO ZAPOVIJED

U poznatim svetopisamskim stavcima, poput Mateja 28,19 i Marka 16,16, nailazimo na Isusov nalog o krštenju. Osobno mi se riječ „zapovijed“ čini prenategnutom. Mislim da se radi o važnom naputku koji je Isus dao svojim učenicima kratko prije svojeg uzašašća na nebo. U Bibliji možemo također pročitati pod kojim se uvjetima krštenje treba i smije obavljati.

1. DUHOVNO ZNAČENJE KRŠTENJA

Ovdje se razrađuje pitanje značenja krštenja, dakle njegove duhovne pozadine, a ne praktične izvedbe krštenja kao takvog. Što krštenje znači? Također, što se prilikom krštenja događa? Najvažnije biblijske stihove nalazimo u Rimljanima 6; Kološanima 2 i u 1. Petrovoj 3.

1. SAMA IZVEDBA KRŠTENJA

Ovdje se bavimo brojnim navodima Svetoga pisma kojima ćemo se kasnije iscrpnije pozabaviti. Ovaj je postupak važan, budući da se postavlja pitanje kada i kako, ili kojim povodom i pod kojim uvjetima se krštenje obavlja?

PODLOGA KRŠTENJA

Uz pojam krštenje vežu se sadržaji kao što su voda, krštenik i krstitelj. To su vanjska obilježja vezana uz krštenje. No, što krštenje u sebi doista sadrži? Što Biblija pod ovim pojmom podrazumijeva? Postoje mnoga tumačenja i mišljenja koja jedna drugima znatno proturječe. Zbog toga ovo značenje pojma „krštenje“ želimo osvijetliti sa stajališta Biblije.

U Djelima apostolskim 19 čitamo o jednoj zgodi u Efezu. Ondje je Pavao susreo neke učenike. Za vrijeme razgovora, u Pavlu su se pojavile neke sumnje u pogledu ispravnosti njihove vjere. Zbog toga je uslijedilo njegovo pitanje: „Jeste li primili Duha Svetoga kad ste postali vjernici?“ Učenici su mu odgovorili da nisu ni čuli da postoji Duh Sveti. Nato ih je Pavao upitao: „Kojim ste onda krštenjem kršteni?“ „Ivanovim krštenjem“, glasio je njihov odgovor. Nato im je Pavao objasnio Ivanovu poruku, koja naviješta pokajanje te su stoga trebali povjerovati u jednog drugog Mesiju. Ovaj navještaj Ivanovi su učenici vjerom prihvatili te se dali iznova krstiti, no ovaj put u ime Isusa Krista.

Na podlozi ovog teksta možemo puno toga prepoznati. Odlučujuće pitanje koje se u vezi s nečijim krštenjem postavlja ne odnosi se na način kako ili kada, baš kao ni od koga, nego - „na što“. Zaključujemo, dakle, da je Pavao kod pitanja koja se vežu uz krštenje smatrao da je sadržaj odlučujući kriterij. Ovo „na što“, odnosi se na nešto što je krštenju moralo prethoditi, budući da se krštenje predstavlja kao posljedica ili reakcija na ono što je prethodilo.

            ŠTO PRETHODI KRŠTENJU?

Iz gore navedenoga biblijskog teksta jasno je da je poruka ona koja prethodi krštenju, navještaj koji je krštenik morao čuti. Prije nego li uslijedi krštenje, krštenik mora čuti nešto što izaziva odluku. Zbog toga, samo slušanje nije dovoljno. Ono što je čuo, čovjek mora povezati s vjerom, odnosno s pouzdanjem u rečeno. Slušač je postao uvjeren u vjerodostojnost glasnika i poruke, i toj poruci vjeruje.

Dakle, krštenje ima za podlogu nauk i navjestitelja kojemu je krštenik povjerovao. Ovu vjeru krštenik iskazuje kroz krštenje. Zato se i može govoriti o Ivanovu krštenju, budući da je on bio navjestitelj poruke o kraljevstvu Božjem koje se bliži, i za koje su se ljudi trebali pripraviti. Jednako se tako kršćani krste u Isusovo Ime, budući da je Isus istovremeno i navjestitelj i sadržaj poruke.

Kod svega toga ipak je od odlučujuće važnosti to što je navjestiteljeva polazna točka i poruka Bog Otac. On je onaj koji poziva u službu i svome sluzi povjerava poruku. U konačnici sve se svodi na Boga i njegovu objavljenu riječ. Krštenje to onda jasno očituje i izražava.

Zaključno se može ustvrditi da su Božja poruka i glasnik, kojega je sâm Bog postavio, temelj krštenja. To je ono na što se krstimo.

U Luki 7 susrećemo vrlo interesantan tekst u vezi s time, koji potencira jednu drugu istinu o pravom smislu krštenja. „Sav narod koji ga je slušao – i carinici – odadoše priznanje Bogu time što su se podvrgli Ivanovu krštenju. A farizeji i zakonoznanci, ne pristajući da ih on krsti, osujetiše Božju nakanu koju je imao s njima“ (Lk 7,29-30).

Ovdje vidimo da su neki prihvatili vijest koju je Ivan navješćivao, a to je da je čovjeku potrebno oproštenje grijeha, te da se nalazi na krivome putu ukoliko pristup u kraljevstvo Božje želi zaslužiti vlastitim djelima. Ivan je naviještao: „Obratite se“, odnosno preinakom mišljenja temeljem poruke koju ste čuli, priznajte da je predočeni put Božji ispravan te da ste svojim dosadašnjim umovanjem bili u krivu. Krštenjem, znači, i ovaj aspekt dolazi do izražaja.

            „ODADOŠE PRIZNANJE BOGU“ ili „Dadoše Bogu za pravo“

Stvarni smisao i značenje krštenja sastoji se u tome da se Bogu i njegovom pravorijeku daje za pravo. Čovjek priznaje da Bog sve bolje od njega zna. Ljudske misli i zamisli povlače se pred Božjom istinom i objavom. Na takav se način prilikom krštenja odaje prednost Božjoj riječi, kojoj se podlažemo i koju primjenjujemo na svoj život. Oni koji su se odupirali Božjem naumu, nisu se ni dali krstiti, budući da dotičnoj poruci nisu vjerovali. Time nisu dali Bogu za pravo. S ovakvim razumijevanjem krštenja, obred krštenja gubi svaki mističan ili pretvorbeni karakter, budući da predstavlja svjedočanstvo vjere: one vjere, koja se već prije morala roditi u nama. Krštenje je, dakle, svjedočanstvo onoga što je Bog učinio u našem životu.

Na nama se, pošto smo povjerovali, ispunila riječ iz Marka 1,8: „Ja sam vas krstio vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.“

Krštenje je izvanjski znak da osoba od sada živi s Kristom i svoj život gradi na njemu.

 U Novome zavjetu, u prvoj poslanici apostola Pavla Korinćanima, kao i u prvoj Petrovoj poslanici, nailazimo na neke usporedbe iz Staroga zavjeta glede krštenja.

U jednom je slučaju riječ o izraelskom narodu prilikom izlaska iz Egipta i prolaska kroz Crveno more, a u drugom o Noi i spasenju u arci.

Obje usporedbe nose u sebi neke temeljne elemente samoga krštenja. Bog ima poruku i jednoga glasnika. Bog je, kako Mojsija, tako i Nou, postavio da budu navjestitelji poruke o spasenju i osudi. Od svakog slušatelja je opet ovisilo kako će na tu poruku reagirati: hoće li Bogu dati za pravo ili mu neće dati za pravo, praveći ga tako, svojom nevjerom, lašcem.

            NA ŠTO SMO SE MI KRSTILI?

U Rimljanima 6 susrećemo istu poruku koju je apostol Pavao svojevremeno poručio Efežanima. U konačnici, uvijek se radi o promjeni smjera ili promjeni vlasti nad našim životima. Dosad nas je grijeh držao u šaci i davao smjer našem životu, držeći nas tako u ropstvu. No s Kristovim dolaskom, moć je grijeha slomljena. Zbog toga apostol Pavao u uvodu i pita hoćemo li i dalje ustrajavati u grijehu, a to znači i dalje voljno živjeti za grijeh. Odgovor glasi: „Daleko od nas!“

Ljudi koji polaze od pretpostavke da pred Bogom mogu opstati zahvaljujući vlastitoj pravednosti (svojim djelima), nisu ni iz daleka razumjeli duboko značenje pojma „grijeh“. Čovjek ne postaje grešnikom počinjenjem grijeha, nego se od Adamova pada u grijeh kao grešnik rađa. To kaže i Psalam 51; naime, da djela i misli, u konačnici, odgovaraju unutarnjem duhovnom stanju određenog čovjeka. Ne čini čovjeka neki čin grešnikom, već grešnik postaje počiniteljem. Temeljem ove činjenice, Božja srdžba počiva nad svakim čovjekom, budući da Božja pravednost ne dopušta nikakvu vezu s ljudskom nepravednošću.

U Propovijedi na gori, Isus govori o tome kako muškarac počinja bračni preljub već time što s požudom u srcu gleda neku ženu. Ako je to Božje mjerilo, postaje jasno da nam Isus Krist ukazuje na problem grešnosti i pokvarenosti koja u nama prebiva kako bismo došli do spoznaje istine o nama samima.

Mi smo umrli grijehu. To je poruka Novoga zavjeta u pogledu onih koji vjeruju. Ona je prvotno obznana smrti za nas. Stanje našega duhovnog mrtvila postalo je jasno Isusovim dolaskom na svijet te smrću na križu, budući da je njegova smrt značila smrt grijehu. Smrt na sebi nosi smrtni dah već stoga što odvaja od Božjega života. Krist je morao umrijeti kako bi slomio moć grijeha (sklonosti grijehu, odnosno raskolništvu).

Ta činjenica stoji pred svim ljudima i svatko za sebe mora odlučiti. Priznajemo li tragičnost stanja u kojemu se nalazimo? Vrijedi li to i za nas osobno? Je li nam bezizlazno stanje naše otuđenosti od Boga doprlo do svijesti? Ako je tome tako, onda za svakoga od nas vrijedi ono što sljedeći stavci govore.

Moramo umrijeti grijehu. Dajmo Bogu za pravo da smo zavrijedili smrt. Božji sud nad našim postupcima i ustrajavanju u njima odgovara istini. Mi smo krivci. Plaća za grijeh je smrt. U vezi toga ništa se nije promijenilo. Zato se i mi nalazimo pod istom smrtnom osudom Božjom.

            RADOSNA VIJEST

No, na tome mjestu započinje evanđelje. Znajući za naše nezavidno stanje, Bog je iznašao put spasenja i to u Kristu, kojega je on radi nas poslao u smrt da bismo po njemu htjeli živjeti. Prihvatimo li vjerom Božje spasiteljsko sidro, priznajemo da smo bili duhovno mrtvi. Naš dosadašnji život pokapamo s Kristom po krštenju u grob. Budući da smo mrtvi, možemo biti i ukopani. Živi se obično ne pokapaju.

Pavao ide još jedan korak dalje. Budući da je naša ljudska narav bezgranično pokvarena (Rim 7,18), treba ju pribiti na križ, što znači „staviti izvan funkcije“. Samo je tako moguć nov život u Kristu! Jesmo li svjesni da u nama ne prebiva ništa dobro? Da smo na sve sposobni? Da je ljudska narav u Božjim očima posve iskvarena? Možemo li Bogu i u tome dati za pravo, iako vidimo da nekršćani puno toga korisnog rade? Priznajemo li da nas Bog bolje poznaje, te da mu ponori naših srdaca nisu sakriveni?

Prihvaćajući svoje stanje u Božjem svjetlu, postajemo svjesni dalekosežnosti otkupljenja. Na mjesto onoga starog mora stupiti nešto novo. Generalna obnova tu ništa ne pomaže. Nemoguće je bilo kakvo poboljšanje ili oplemenjivanje ljudske prirode. Žalac grijeha i smrti preduboko se zabio. Kako bismo umakli ropstvu grijeha, može nam pomoći jedino pribijanje na križ i smrt.

Jedino na bazi prikovanosti na križ i stavljanja grešnog tijela u mat poziciju moguće je da Bog u nama proizvede nešto novo.

Jer ako smo s Kristom umrli, onda vjerujemo da ćemo s njime i živjeti. Smrt nema zadnju riječ. Krist je uskrsnuo. Smrt nad njime nema više nikakvu moć. U Kristu se i mi krećemo u novosti života. Kada smo u vjeri izrekli smrtnu osudu nad sobom i bili kršteni Duhom Svetim, postali smo pred Bogom nova stvorenja. Ono staro, a to znači naš „stari Adam“ je nestao, novo je nastalo. Čovjek je postao novim stvorenjem. „Stari Adam“, stari čovjek , čovjekovo staro biće je mrtvo. To ne znači da više ne možemo griješiti. Unatoč novom rođenju nitko od nas nije još onakav kakav bi trebao biti. Čovjek prožet vjerom je čovjek koji je našao pomilovanje. Čovjek koji se nije nanovo rodio ostaje i nadalje pod Božjom gnjevnom osudom.

I kao što Krist živi isključivo za Boga, tako bismo i mi trebali u Kristu Isusu živjeti za Boga. Dogodila se promjena vlasti. Našim životom više ne vladaju grijeh i slovo zakona, već smo se podložili Božjoj vladavini. Milošću Božjom, nad nama više ne gospodari grijeh. Više se ne nalazimo pod vladavinom Staroga zavjeta i Zakona, koji nitko nije mogao ispuniti, nego, držeći se vjere, živimo u Novom savezu milosti, koji nas je obnovio. Od duhovno mrtvih, prispjeli smo k novom životu.

Ako smo ovu promjenu smjera u svojem životu učinili, onda o tom događaju dajmo krštenjem svjedočanstvo. Odajmo priznanje Božjoj poruci i njegovu Glasniku Isusu Kristu. Dajmo Bogu za pravo i odajmo mu na takav način čast. Krštenje je reakcija čovjeka koji se nanovo rodio, kojom se posve očito stavlja na Božju stranu i odaje posluh Božjoj riječi.

            KRŠTENJE KAO ZAPOVIJED

„I reče im: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16,15-15).

Zapovijed o krštenju iz Markova Evanđelja jednoznačna je i jasna. Čovjek slušanjem evanđelja ili čitanjem riječi Božje dolazi do vjere, a zatim se krsti.

„Isus im pristupi i prozbori: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,18-20).

Herbert Jantzen ovaj odlomak prevodi ovako: „Idite dakle i učinite učenicima sve među narodima i krstite ih (a to znači: učenike, odnosno pojedince iz naroda koji su postali učenicima) u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Zapovijed krštenja u Matejevu Evanđelju jednako je tako jasna. Isus je ovu zapovijed o krštenju dao samo jednom, i to kratko prije svojeg uznesenja na nebo. S ovog stajališta nemoguće je izvlačiti dvije verzije ili dva načina tumačenja. Isus Krist ne proturječi samome sebi. Tko razumski dopusti promišljanja koja će uslijediti i uzme u obzir tekst Herberta Jantzena uvidjet će da se obje zapovijedi o krštenju podudaraju i da prirodno prate isti misaoni slijed.

„Učinite učenicima... i krstite ih“ (Mt 28,19) znači: evanđelje se treba naviještati. Ljudi slušaju poruku. Onaj dio slušateljstva koji riječ Božju spremno prihvati i obrati se prihvaćanjem riječi – postaje Isusovim učenicima. Isti se onda, u tom stanju učeništva, krštavaju.

U njemačkom govornom području postoje neki prijevodi koji Mateja 28,19 drugačije prevode, kao na primjer: „Idite i učinite mojim učenicima sve narode, time da ih krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga...“

Ovdje se može stvoriti dojam kako se ljude samim krštenjem može učiniti Isusovim učenicima. To je upravo kod dojenčadi nemoguće, budući da nisu u stanju dati ikakvu ispovijest, a prema drugim odlomcima Pisma, poput Marka 16,16, bez vjere, odnosno bez vjeroispovijedanja, nema ni krštenja.  Zbog toga je ovakav misaoni slijed posve neprihvatljiv. Zaključivanja poput spomenutih posve su neprimjerena, budući da se sveobuhvatno ne poklapaju s naukom Svetoga pisma.

Crkve koje krste dojenčad zanemarujući upravo ovaj međusobni suodnos, zasnivaju svoj nauk o krštenju na Mateju 28,19: „Učinite mojim učenicima, time da ih krstite“, i tvrde kako upravo ova zapovijed o krštenju dopušta mogućnost krštavanja dojenčadi. Naime, kažu da biblijska pouka može uslijediti i kasnije te tako inicirati vjeru. No, ovaj je redoslijed zabluda.

            IZVEDBA KRŠTENJA

Temeljni preduvjet za obavljanje krštenja jest vjera. Ne radi se o bilo kakvoj vjeri, već se traži biblijsko vjerovanje, tj. duhovno novo rođenje. Bez ovog preduvjeta krštenje nije moguće i odvodi na stranputicu. „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16,16).

„Oni će mu: ´Vjeruj u Gospodina Isusa, i spasit ćeš se – ti i tvoj dom!´Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu. Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti – on i svi njegovi“ (Dj 16,31-33).

Oba biblijska navoda i izjave trebali bi biti dovoljnim za dokazivanje da je u vrijeme apostola vjera bila osnovni traženi preduvjet za krštenje.

KRŠTENJE VODOM BILO JE UOBIČAJEN OBLIK KRŠTENJA

„Putujući tako, stigoše do neke vode, pa će dvoranin: ´Evo vode! Što priječi da se krstim?´ Filip mu nato reče: ´Ako od svega srca vjeruješ, moguće ti je! On odvrati i reče: Ja vjerujem da je Isus Krist, Sin Božji.´ Zapovjedi da kola stanu, pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu, te ga Filip krsti.“ (Djela 8,36-38)

Krštenik se nije krstio s nekoliko kapljica vode nad krsnim kamenom ili krsnom zdjelom, već u vodi, i to tako da je bio uronjen.

             KRŠTENJE U PRACRKVI

U ovome poglavlju želim dati što više riječ Svetom pismu te ću zbog toga biti suzdržan u komentiranju. Dajmo prostora riječi Božjoj, pa će se nauk pracrkve o krštenju razviti sam pred našim očima.

1. Petrov govor na Pedesetnicu u Jeruzalemu

„Kada to čuše, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: ´Što nam je činiti , braćo?´ Petar će im: ´Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Svetoga Duha. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.´

I mnogim je drugim riječima još svjedočio i bodrio ih: ´Spasite se od naraštaja ovog opakog!´ I oni, prigrlivši riječ njegovu, krstiše se, te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša.“ (Dj 2,37-41)

2. FILIP U SAMARIJI

„Ali kad povjerovaše Filipu koji je navješćivao Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem i o imenu Isusa Krista, pristadoše da se krste, i ljudi i žene.“ (Dj 8,12) (Nikakva mala djeca/dojenčad – opaska autora.)

3. KOMORNIK IZ ETIOPIJE I FILIP

„Nato se dvoranin obrati Filipu: ´Molim te, o kome prorok ovo veli ? O sebi ili o kome drugom?´ Tada Filip otvori usta te mu, polazeći od toga mjesta iz Pisma, poče navješćivati Radosnu vijest o Isusu. Putujući stigoše do neke vode, i dvoranin reče: ´Evo vode! Što mi priječi da budem kršten?´ Nato će mu Filip: ´Ako od svega srca vjeruješ, dozvoljeno ti je!´ On naredi da stanu kola. Tada obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu, te ga Filip krsti. Kako iziđoše iz vode, Duh Gospodnji odnese Filipa, te ga dvoranin više nije vidio. On, dakako, veselo nastavi svojim putem.“ (Dj 8,35-39)

Promotrite prva tri izvješća o zgodama u kojima su ljudi dolazili do vjere a potom bili kršteni.

Jasno se prepoznaje da sve tri zgode posjeduju sljedeća obilježja:

• Čovjek mora biti spreman na slušanje. „Tko ima uši da čuje, neka čuje!“
• Čovjeku se mora navijestiti evanđelje o spasenju . „I mnogim je drugim riječima još svjedočio i bodrio ih.“
• Čovjek mora posve svjesno prihvatiti evanđelje. „A svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja.“
• Prilikom ovog prihvaćanja evanđelja (obraćenja) zbiva se novo rođenje. „Lutali ste poput ovaca, a sada ste se obratili k pastiru i čuvaru svojih duša.“
• Tek sada se čovjek koji je uzvjerovao može, smije i treba krstiti. „Oni, dakle, prihvatiše njegovu riječ i krstiše se. Tako se onoga dana pridruži crkvi oko tri tisuće duša.“

Kao što se iz navedena tri teksta dade prepoznati, ovakav se slijed pokazuje kao pravilo bez izuzetka. Svaki je čitatelj pozvan da ove izvještaje osobno promisli, a zatim da spomenute točke provjeri.

Ako dosadašnje izjave možete označiti potvrdno, onda u ovome trenutku možemo zaključiti da postoji nekakav obrazac načina i uvjeta pod kojima se u pracrkvi prakticiralo krštenje. To nam u ovome trenutku ne mora biti dovoljno. Zato pogledajmo je li svojedobno postojala i neka druga varijanta krštenja.

4. PAVAO PRED DAMASKOM

„Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: ´Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.´ I odmah mu s očiju pade nešto kao ljuske, te on progleda pa usta, krsti se i, uzevši hrane, okrijepi se. Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji.“ (Dj 9,17-20)

„I što sad oklijevaš? Ustani, krsti se i operi grijehe svoje, prizivljući Ime njegovo!“ (Dj 22,16)

5. STOTNIK KORNELIJE SE OBRAĆA

„Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. Jer, čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga. Tada Petar reče: ´Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?´ I zapovjedi da se krste u Ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana.“ (Dj 10,44-48)

6. TAMNIČAR NALAZI BOGA

„Tamničar se prenu oda sna pa kad ugleda otvorena vrata tamnička, trgnu mač i samo što se ne ubi, misleći da su uznici pobjegli. A Pavao povika iza glasa: ´Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje!´ Onaj nato zaiska svjetlo, uleti i dršćući baci se pred Pavla i Silu; izvede ih i upita: ´Gospodo, što mi je činiti da se spasim?´ Oni će mu: ´Vjeruj u Gospodina Isusa, i spasit ćeš se – ti i tvoj dom!´ Onda navijestiše riječ Gospodnju njemu i svima u domu njegovu.

Te iste noćne ure uze ih, opra im rane pa se odmah krsti – on i svi njegovi. Onda ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu.“ (Dj 16,27-34)

Ispitajte sami, molim vas, nije li u tri navedena biblijska teksta ispunjeno svih pet obilježja na koja sam ukazivao? Ako mi to možete potvrditi, možemo zaključiti da do sada raspolažemo šesterostrukim svjedočanstvom na koji se način u pracrkvi postupalo s krštenjem.

S obzirom na Djela apostolska 16, zagovornici krštavanja male djece često tvrde kako je logično da je, dok se krstio cijeli tamničarov dom, u kući bilo i djece, te da su i ona bila krštena s ostalima. Stoji li to u gornjem tekstu? Ne. To je čisto nagađanje! Ovakvom se tvrdnjom u tekst učitava ono čega ondje nema. Ondje jedino stoji da je svima koji su bili u kući nadglednika tamnice bila naviještena riječ Gospodnja, te da je on sa svim svojim domom uzvjerovao. Zbog toga su i on i njegovi bili kršteni.

Moramo se držati biblijskih činjenica i ne smijemo ništa proizvoljno u tekst „argumentirati“ na način kako se nama čini da je moglo biti. Ne smijemo manipulirati onako kako nas je volja, ili kako bi bilo bolje u skladu s naukom naše crkve.

Ako ovakva nagađanja, a time i oskvrnjenje biblijskog teksta dopustimo, čak i špekulativno, onda je moguće da svatko izmisli svoju vlastitu priču.

7. KRISP, NADSTOJNIK SINAGOGE

„I ode odande te prijeđe u kuću nekoga bogobojaznog čovjeka, imenom Ticija Justa, čija kuća bijaše tik do sinagoge. A nadstojnik sinagoge Krisp povjerova Gospodinu zajedno sa svim svojim domom. I mnogi od Korinćana koji slušahu, povjerovaše i pokrstiše se.“ (Dj 18,7-8)

Tko od sebe makne svaku predrasudu i odgojem stečeno oblikovanje, taj će, nakon što je pročitao prethodnih sedam biblijskih izvještaja, shvatiti da su ovdje bili kršteni ljudi, koji su – kada su čuli evanđelje - bili sposobni donijeti odluku.

Naš dokazni lanac je neprekinut, te bi kao takav bio prihvaćen od svakoga svjetskog suda i svakoga državnog tužitelja. Pogledajmo sada posljednju biblijsku zabilješku u kojoj se govori o Lidijinom obraćenju i krštenju.

8. LIDIJA, PRODAVAČICA GRIMIZA

„Slušaše tako i neka bogobojazna žena, imenom Lidija, prodavačica skerleta iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio. Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: ´Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu.´ I prinudi nas.“ (Dj 16,14-15)

Javlja li se sad nekakav problem u vezi krštenja ili čak nekakav sasvim nov nauk o krštenju? I iz ovoga se teksta može vidjeti da je svih pet točaka koje sam postavio ispunjeno. Skupa smo, eto, razmotrili jedno sedmerostruko svjedočanstvo biblijskog nauka. Ovaj posljednji izvještaj to u potpunosti potvrđuje.

Zgoda s Lidijom je opisana u samo dva stiha. Zapisano je ono najbitnije, zanemarujući pojedinosti. Mora li, uopće, jednako opširno biti opisan svaki detalj? Mora li se biblijski tekst pod svaku cijenu drugačije izražavati ako, uzmimo, u nekoj kući živi dvadeset osoba, a sedamnaestero od njih uzvjeruje i biva kršteno? Ne! Tekst ni u kom slučaju ne mora spominjati: svi su bili kršteni, osim troje djece. Tekst, naime, ništa i ne govori o broju osoba u toj kući.

Prijevod: Marijan Šporčić