Je li pokajanje isto što i obraćenje?
Premda se u izvornom tekstu Novog zavjeta u radi o dvije različite riječi, u nekim je prijevodima grčki izraz metanoeo, uglavnom, preveden s riječju obratiti. No prevoditelji u tome nisu potpuno dosljedni pa na nekim mjestima glagol metanoeo prevode s obratiti, a na drugim pokajati.
Najbolji primjer gdje su uzastopce spomenuti glagoli pokajanje i obraćenje nalazi se u Djelima 3,19: “Pokajte se, stoga, i obratite da se izbrišu vaši grijesi ...” (GBV)
μετανοήσατε οὖν καὶ ἐπιστρέψατε εἰς τὸ ἐξαλειφθῆναι ὑμῶν τὰς ἁμαρτίας
metanoesate (pokajte se) oun (stoga) kai (i) epistrepsate (obratite) eis (u to) to eksaleifthenai (da se izbrišu) humon (vaši) tas hamartias (grijesi)
U Suvremenom prijevodu "Kristove crkve" i u Bibliji Kršćanske sadašnjosti to glasi: “Zato obratite se i vratite Bogu da vam se izbrišu grijesi!” (SUV) “Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi ...” (KS)
Ako je pokajanje isto što i obraćenje, tada je Petar, ako je vjerovati navedenim prevoditeljima, bez potrebe rekao jedno te isto. U ostalim prijevodima prevedeno je točno (D/F, Knežević, Varaždinska – pa čak i u Novom svijetu “Jehovinih svjedoka”), dok je u Knjizi o Kristu (Lovrec) prevedeno tako da je glagol metanoeo preveden gotovo cijelom svojom definicijom: “Promijenite sad vaše misli i vaš stav prema Bogu i obratite mu se da vas očisti od vaših grijeha.” (LOV)
Grčka riječ metanoia (pokajanje) doslovce znači “promjena uma” i razlikuje se od riječi epistrofe (obraćenje, okretanje). Pokajanje je povezano sa spasenjem, to jest nanovo-rođenjem, dok je obraćenje povezano s postupcima koji prate spasenje. Pokajanje, kao promjena ili preobrazba uma, stavova i osjećaja, dovodi do obraćenja, to jest okretanja k Bogu. Premda je teško odrediti gdje završava jedno i počinje drugo, Pismo obraćenje uglavnom povezuje s onim izvanjskim što prati unutarnji preporod. Primjerice, u sljedećem retku (1 Sol 1,9) obraćenje je prikazano vanjskim činom kao potvrdom unutarnje promjene: “Jer oni sami ... pripovijedaju ... kako ste se od idolâ obratili k Bogu da služite Bogu živome i istinskome ...” (GBV) Naravno, obraćenje od idolâ bilo je svima očigledno, jer nije bilo samo stvar nevidljive nutarnje promjene.
Pavao je u Dj 26,20 spomenuo da je ljudima “navješćivao neka se pokaju i obrate Bogu i čine djela dostojna pokajanja.” No u Suvremenom prijevodu na tome mjestu metanoein se prevodi s obratiti, a epistrefein s okrenuti, što je i jedno i drugo značenje glagola epistrefo (ἐπιστρέφω): “Počeo sam govoriti ljudima da se obrate i okrenu Bogu te počnu činiti djela koja pokazuju da su im se životi zaista promijenili.” (SUV)
U sljedećem retku, nakon pokajanja slijedi čin kojim vjernik djelom pokazuje i potvrđuje unutarnju promjenu uma koju je doživio djelovanjem Božje riječi. Krštenje je u ono doba bilo javno okretanje od židovstva k Bogu Židovâ i od poganstva kršćanstvu: “Tada im Petar reče: ‘Pokajte se, i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista ...’ ” (Dj 2,38; GBV) No u drugim prijevodima to glasi: “Petar im je odgovorio: Obratite se i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista.” (SUV, KS) No neobraćenim Židovima bilo je potrebno spasenje pa su se trebali pokajati za svoje grijehe te nadalje živjeti kao Božja djeca obrativši se, to jest okrenuvši od svog prijašnjeg načina života.
Dobar primjer pokajanja i obraćenja je ono što se dogodilo jednome od dvojice razbojnika razapetih do Gospodina Isusa Krista. On je najprije pogrđivao Gospodina, no nakon nekog vremena u njemu – pod utjecajem Riječi – dolazi do potpune promjene uma. Ukorivši svog druga, priznavši vlastitu grešnost i Isusovu nedužnost, okrenuo se (obratio) Isusu zamolivši ga da ga se spomene kada dođe u svoje kraljevstvo, jer “srcem (nutrina) se vjeruje na opravdanje, a ustima (vanjština) se ispovijeda na spasenje” (Rim 10,10).
Pogrešno je mišljenje da pokajanje nije ništa drugo doli “žaljenje”. Tekst iz druge poslanice Korinćanima (7,9-10) pokazuje da je pokajanje posljedica žaljenja: “Sada se radujem; ne zato što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na pokajanje: jer ste se ožalostili po Bogu da ni u čemu ne budete oštećeni od nas. Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje na spasenje i ne treba je požaliti, a žalost ovoga svijeta donosi smrt.” (GBV)
O pokajanju na spasenje Gospodin je govorio i Židovima koji "su mu dojavili o Galilejcima čiju je krv Pilat pomiješao s njihovim žrtvama. I odgovori Isus i reče im: “Mislite li da su ti Galilejci, zato što su tako stradali, bili veći grešnici od svih Galilejaca? Nipošto, kažem vam; nego, ako se ne pokajete, svi ćete slično propasti. Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, mislite li da su oni bili veći dužnici od svih ljudi koji žive u Jeruzalemu? Nipošto, kažem vam; nego, ako se ne pokajete, svi ćete jednako propasti” (Lk 13,1-5).
U katoličkom prijevodu (KS) to glasi: "Ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti". No Gospodin ih nije zvao na obraćenje, jer je ono vanjski izraz pokajanja, to jest unutarnjeg preporoda. Oni su trebali novu nutrinu, novo srce, nove težnje, kako bi se mogli odvratiti od grijeha i obrnuti (epistrefo), to jest obratiti Bogu.
Usput rečeno, što se tiče tvrdnje da će u svojim grijesima poginuti (KS), ni ona nije točna. Gospodin im je bio rekao da će propasti (ἀπόλλυμι, apolumi). Poginuti bi značilo izgubiti život, a propasti ono što je važnije i strašnije, da će izgubiti svoju dušu i otići u vječnu propast: "Jer što koristi čovjeku ako sav svijet dobije, a izgubi vlastitu dušu?" (Mt 16,26).
Slično je i u KS inačici Ivana 3,16: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već ima život vječni." Naime, poginuli su (izgubili život) mnogi koji su vjerovali u Nj, ali propasti neće ni jedan. Definicija glagola poginuti glasi: "Izgubiti život nasilnom smrću, biti ubijen, izgubiti život u ratu, u nesreći ili u nepogodi." No KS u Ivanu 10,28 glagol apolumi ipak prevodi s propasti, a ne poginuti. "Ja im dajem vječni život. One sigurno neće nigda propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke".
Ivan Vrtarić