Biblijski tekstovi koji ne/govore da kršćanin može iz/gubiti spasenje (vječni život)?
Zašto se vjernici ne/brinu da mogu iz/gubiti svoje spasenje?
Ako je Sveto pismo toliko jasno da ne/možemo izgubiti spasenje, zašto su mnogi zabrinuti zbog toga?
Osoba može sumnjati u sigurnost spasenja zbog netočnog i površnog biblijskog nauka, te iskustava s drugima.
Svoja iskustva trebamo tumačiti kroz leću Svetog pisma, a ne obrnuto, a tumačenju biblijskih tekstova pristupiti cjelovito i moramo tumačiti nejasne odlomke u cjelokupnom svjetlu jasnog učenja Svetog pisma.
Ovi odgovori vjerojatno neće zadovoljiti one koji su uvjereni da je spasenje po vjeri plus naša djela.
Teologija vjera plus djela uvijek će dovesti do iskrivljavanja Božje riječi, vječne nesigurnosti i umanjivanja Kristove žrtve da nije Isusova žrtva dovoljna već trebamo spasenju doprinijeti i našim djelima.
Da se spasenje može izgubiti uključuje vjeru da:
1) možete imati vječni život, ali ga izgubiti
2) imati određeni duhovni pad i sl. koji dokazuje da nikada niste bili "pravi - istinski" spašeni (kršćanin).
**Prilikom čitanja ovog teksta imajte na umu da je tema da se spasenje (ne) može izgubiti, a nije tema teksta o posvećenju kada je osoba već spašena.
Poznavanje razlike između spasenja vjerom (po vjeri…opravdanje po Isusu Kristu - nema u tome naših djela na temelju kojih smo pridonijeli spasenju naših duša, opravdanje - oslobođenje od kazne za grijeh) i posvećenja (proces rasta vjernika - odgovornost, djela, još uvijek griješimo) bitno je za našu vjeru jer mnoge to zbunjuje.
Za spasenje je važno naglasiti da naša nas djela ne opravdavaju. Opravdanje je samo po vjeri kroz Božju milost, a posvećenje nije čin kojim se osoba proglašava pravednom. Posvećenje je kontinuirani proces i rast uz pomoć Duha Svetoga, ali zahtijeva trud, disciplinu od vjernika.
Opravdanje nas proglašava pravednima, dok posvećenje čini da rastemo u pravednosti.
Opravdanje je jednokratan čin, a posvećenje je stalan proces.
**Neki od tekstova koji zbunjuju da se spasenje može izgubiti jer često puta ih ljudi tumače svojevoljno ili kako se kaže na prvu kako mi se čini ili mi iskustvo govori.
Matej 24:13
"Ali onaj tko ustraje do svršetka, bit će spašen."
Tijekom Nevolje samo vjernici koji "izdrže do kraja" biti će spašeni - izbavljeni. Ovaj stih ne govori o spasenju od pakla, već od fizičke smrti (usp. korištenje riječi spašen u stihu 22).
Ustrajnost pod kušnjom nikada nije sredstvo za spasenje od kazne za grijeh jer bi to podrazumijevalo ljudske zasluge (Efežanima 2:8-9).
Odlomak ne tvrdi da vjernik mora izdržati do kraja svog života kako bi ostao spašen ili kako bi dokazao da je nanovno rođen.
Spasenje se ne može izgubiti (Ivan 6:37.39; 10:28-29; Efežanima 4:30), a sigurnost počiva na obećanjima Boga i Isusa Krista, a ne na djelovanju pod teškim kušnjama (1. Ivanova 5:13).
Izdržljivost će kulminirati slavnim, fizičkim oslobođenjem i nagrađivanjem vjernog židovskog ostatka. Neće svi biti ubijeni (Matej 24:9.22); Isus će im doći u pomoć (stih 31).
Riječi su izgovorene da ohrabre one koji će proći kroz to strašno vrijeme da ne klonu duhom.
Ivan 15:6
"Ako tko ne ostaje u meni, izbaci se kao loza i osuši. Takve skupljaju i bacaju u oganj te one gore."
Ljudi se susreću sa tri glavna tumačenja o tome što znači biti "izbačen kao grana... i spaljen".
Prvo, neki pogrešno misle da Isus govori da nepostojani vjernici gube svoje spasenje i provode vječnost u paklu. Ovo proturječi Ivanu 3:16; 5:24; 10:27-29; i 11:26.
Drugo, drugi krivo misle da Isus govori da neki “vjernici” dokazuju da nisu pravi vjernici, već samo tobožnji vjernici koji će provesti vječnost u paklu.
Ipak, Isus govori o nanovo rođenim ljudima koji su položajno čisti (stih 3), a ne nevjernici.
Treće, vjernici koji tijekom vremena ostanu u neplodnom stanju doživjet će Božju vremensku osudu, koja će možda kulminirati preranom smrću.
Treće gledište podupire vječnu sigurnost, odgovara pojedinostima odlomka i dosljedno je s ostatkom Svetog pisma.
Biti "izbačen kao grana... i spaljen" odnosi se na uobičajenu praksu vinogradarstva u kojoj se neproduktivne grane odsijecaju i spaljuju.
Lako se vidi njegova primjena na neproduktivne vjernike: Bog disciplinira one vjernike koji ustraju u neposluhu.
Vatra je također uobičajena metafora u Svetom pismu za vremenski sud (usp. Levitski zakonik 10:2; 1. Korinćanima 3:10-15 (Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj); Hebrejima 6:7-8; 10:27; Juda 23).
Budući da Gospodin nije upotrijebio glagol biti spaljen, nego manje intenzivan glagol, On drži otvorenom mogućnost da neproduktivni vjernik može odgovoriti na spaljivanje i vratiti se u plodnost.
Božja milost nije dozvola za grijeh. Vjernici koji se igraju s grijehom doživjet će vatrenu osudu koja bi mogla kulminirati ranijom smrću.
Marko 3:29
"Ali pohuli li tko na Duha Svetoga, neće mu se oprostiti nikada, nego mu prijeti vječno prokletstvo."
Isus je već imao jedan sukob s pismoznancima oko pitanja opraštanja. Budući da je Isus oprostio uzetome grijehe, optužili su ga da govori bogohulno (usp. 2:5-7). Riječi “Sigurno (doslovno, “Amen” ili “Zaista”) kažem vam (Marko 3:28)” su naglašene i pokazuju ozbiljnost onoga što će On reći. Ovaj je odlomak još uvijek u kontekstu optužbe pismoznanaca da je Isusova moć od Sotone. Isus potvrđuje da će “svi grijesi biti oprošteni i kakve god hule izgovorili”. Ali osoba koja "huli na Duha Svetoga nikada nema oproštenje, već podliježe vječnoj osudi." Književnici su bili svjedoci Isusove moći da liječi i izgoni demone. Pa ipak su zaključili da je Sotonom opsjednut i opunomoćen.
Međutim, Isus je bio pomazan Duhom Svetim (1:10) i djelovao je u snazi Duha.
Ovo je neposredan kontekst u kojem Isus objavljuje hulu na Duha Svetoga. Nadalje, to nije bio trenutni bljesak ljutnje, već staloženo raspoloženje njihova srca. Stalno su odbijali čuti Njegove riječi, vidjeti Njegove znakove ili obratiti pažnju na Njegove ispravke. Štoviše, nastojali su utjecati na druge verbalnom kampanjom protiv Isusa. Vjerojatno su ti pismoznanci dovršili svoj pogled (mišljenje) na Isusa (konačna nevjera i nepokajanje). Zaključna izjava u stihu 30, jer su rekli, "On ima demona". Međutim, Isus nikada ne kaže da su ovi ljudi prije njega hulili “protiv Duha Svetoga”. Jednostavno ih upozorava da je to moguće. Mnogi se danas boje da su počinili neoprostiv grijeh huleći na Duha Svetoga. Takav osjetljiv duh već je mogući dokaz da nečije raspoloženje nije "finalizirano" protiv Isusa. Iako bi ljudi trebali poštovati Božje ime, ispad bijesa usmjeren na Boga ne uklapa se u ovaj kontekst. Naprotiv, Kristova krv čisti od svakoga grijeha (1. Ivanova 1:7.9). Dakle, Kristova smrt je dovoljna za oproštenje bilo kojeg grijeha (osim konačnog nepokajanja, koje je zapravo samo odbijanje samog oprosta). Svatko tko vjeruje u Isusa ima vječni život i nikada ne može propasti (Ivan 3:16).
Hebrejima 10:26-27
"Jer ako svojevoljno griješimo nakon što smo primili spoznaju istine, ne preostaje više žrtva za grijehe, nego neko strašno iščekivanje suda i bijesa ognja koji će proždrijeti protivnike."
Oni koji odluče ne poslušati prethodne opomene, on ih podsjeća na posljedice. Dokazi iz konteksta govore da su oni koji su u opasnosti od osude pravi vjernici. U 10:19 oni se nazivaju “braćom” (oni koji su “posvećeni” 2:11), dok se u 10:32-33 autor prisjeća prošlih iskustava patnje za svoju vjeru.
10:26 Upotreba prvog lica množine u uvodnom uvjetnom izrazu odnosi se na one kojima se autor obraća u 10:19-25. Doista, oni su primili spoznaju istine, tehnički izraz koji se koristi da se govori o autentičnom kršćanskom iskustvu (1. Timoteju 2:4; 2. Timoteju 2:25; 3,7; Titu 1:1). Ovi pravi kršćani tada su upozoreni da ne griješe svojevoljno. Pogrešan prijevod "nastavi griješiti" potpuno promašuje bit. Kontekst sugerira da autor misli na određeni grijeh, a ne na stil života u kojem se nastavlja griješiti. Prvo, on ih je samo upozorio u 10:23 da se "čvrsto drže priznanja", sugerirajući da je zabrinut da to možda neće učiniti (usp. 3:6; 4:14). Drugo, prilog namjerno (hekousios) sugerira vezu s onim što je u SZ-u poznato kao "namjerni grijeh" (Brojevi 15:30-31) – slučaj kada je ozbiljno kršenje Zakona bilo učinjeno namjerno (s punim znanjem i namjernim prijestupom). Mojsije je upotrijebio kombinaciju aekousios (antonim od hekousios) i hamartano ("griješiti") u Brojevima 15:27 da bi opisao koncept "griješiti nenamjerno", implicirajući da će suprotna ideja ("griješiti namjerno") biti izražena hekousiosom i hamartanom što je upravo ono što autor Hebrejima čini. Ovo opažanje je značajno, jer pitanje u Brojevima 15 nije bila ustrajnost u grijehu, već određena vrsta grijeha dovoljno ozbiljna da opravda fizičku smrt.
Nadalje, ovo pomaže objasniti zašto autor Poslanice Hebrejima kaže da u ovom slučaju više ne preostaje žrtva za grijehe. Kad je netko “namjerno sagriješio” prema Brojevima 15, nije bilo žrtve za prinošenje koja bi odvratila Božju osudu (tj. vremensku osudu smrti).
10:27 Vjerojatni grijeh koji autor ima na umu (paralelno s "namjernim grijehom" iz Brojeva 15) je grijeh napuštanja vlastite ispovijesti vjere (vidi Hebrejima 10:23). Za ovaj grijeh može postojati samo određeno strašno očekivanje osude. Metafora vatre korištena je u SZ-u kako bi se govorilo o Jahvinom gnjevu prema Njegovom neuspješnom saveznom narodu, u kojem je On donio presudu koja je rezultirala njihovom fizičkom smrću bez ikakvih sugestija o paklu (usp. Levitski zakonik 10:1-3; Brojevi 16: 35). Aluzija na Izaiju 26:11 sugerira da on misli na eshatološki sud koji će zadesiti svijet u Dan Gospodnji. Izaija 24-27 opisuje ovo vremensko razdoblje (vidi posebno Izaija 24:3). Metaforički se Božji sud nad svijetom u to vrijeme uspoređuje s gorućom vatrom (Izaija 24,6). Slična sudbina Božjeg vremenskog suda mogla bi čekati vjernike Novog saveza koji se pobune.
2. Petrova 2:20-22
"Jer ako su po spoznaji Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista, odbjegli od prljavština svijeta pa se ponovno u njih upleli i dali svladati, ovo posljednje postalo im je gore od prvoga. Jer bolje bi im bilo da nisu upoznali put pravednosti negoli što su se, spoznavši ga, odvratili od svete zapovijedi koja im je bila predana. Ali dogodilo im se ono što veli istinita izreka: “Pas se vraća vlastitoj bljuvotini i okupana svinja svom valjanju u blatu."
2:20-21 Stoga bi kršćanima bilo bolje da nisu upoznali put pravednosti nego da su se odvratili od predane im svete zapovijedi.
Petar ne kaže da bi u takvim slučajevima bilo bolje da osoba nije upoznala Krista. Budući da je vječno spasenje zajamčeno samo vjerom i ne može se izgubiti, ne postoje okolnosti pod kojima bi nepoznavanje Krista kao Spasitelja zapravo bilo bolje. To je put pravednosti za koji bi im bilo bolje da nisu znali.
Ako se zreli kršćanin, dakle, vrati pokvarenom ponašanju nakon što je hodao putem pravednosti, njegovo vrijeme na tom njegovom pravednom putu pokazat će se kontra produktivnim, jer takav put dovodi do dublje degradacije u grijehu.
Druga stvar koju Petar ne kaže je da se takvi ljudi okreću od Krista. Umjesto toga, oni se okreću od svete zapovijedi koja im je predana.
2:22 Oni koji slijede ovu duhovnu prijevaru ponašaju se na grub i ponižavajući način. Ponašaju se kao "pas" koji se "vraća" da pojede svoju "bljuvotinu" ili kao "krava" koja se sva "oprala" ali se vraća "valjati" u svoju omiljenu blatnu rupu. Ova oštra izreka jednostavno je jasan i nimalo laskav opis ponašanja onih koji slušaju lažna učenja. Ponašaju se kao odvratne životinje! Još jednom, naravno, ovdje promatramo beskompromisni realizam novozavjetnih pisaca. Oni poznaju Božju spasonosnu milost, ali odbijaju prešutjeti golemost neuspjeha kojima su vjernici podložni osim ako ne ostanu blizu Gospodina i ne ovise o Njegovoj snazi.
Ezekiel 18:24-31
"Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu i sve gadosti koje radi bezbožnik – hoće li živjeti? Sva pravedna djela koja bijaše činio zaboravit će se, a zbog svoje nevjere kojom se iznevjerio i zbog grijeha što ih počini, umrijet će. A vi velite: ‘Put Jahvin nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.
Ali dom Izraelov kaže: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Putovi moji da nisu pravedni, dome Izraelov? Nisu li vaši putovi nepravedni? Dome Izraelov, ja ću suditi svakome po njegovim putovima« – riječ je Jahve Gospoda. »Obratite se, dakle, i povratite od svih svojih nedjela, i grijeh vam vaš neće biti na propast! Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umirete, dome Izraelov?"
Bog nije rekao da će spašeni Izraelac izgubiti svoje spasenje ako padne u grijeh. I blagoslov i osuda o kojima se ovdje govori su vremeniti, a ne vječni. Presuda je bila fizička smrt (usporedi stihove 4, 20, 26), a ne vječno prokletstvo.
Ako smatrate da vjernik može izgubiti svoje spasenje, trebali biste moći objasniti cijelu doktrinu sa svim njezinim aspektima i implikacijama. Nije dovoljno samo reći: "Znaš da Biblija uči da možeš izgubiti svoje spasenje, zar ne?"
Trebali biste moći objasniti kako se ovo učenje, ako je za vas istinito, odnosi na svako drugo učenje u Svetom pismu.
Oni koji tvrde da se spasenje može izgubiti trebaju objasniti:
1) Biblijske tekstove koje koriste za tvrdnju da se spasenje može izgubiti, ne ih samo citirati.
2) Što vjernik mora učiniti da izgubi svoje spasenje, koju granicu mora prijeći ili koji zahtjev mora ispuniti da više ne bude vjernik?
3) Može li se spasenje ponovno steći? Ako da, kako? Ako postoje odlomci koji znače da se spasenje može izgubiti, onda isto tako moraju postojati odlomci koji govore o tome da se ono ponovno može postići.
4) Može li vjernik više puta izgubiti svoje spasenje i može li ga više puta povratiti?
5) Kako vjernik točno ostaje spašen, da ne izgubi svoje spasenje?
6) Tko ili što odlučuje kada vjernik izgubi svoje spasenje? Odlučuje li to Bog bez znanja vjernika?
7) Koji su mehanizmi kako vjernik gubi svoje spasenje?
8) Što se događa s napretkom koji je postigao tijekom svog posvećenja? Uklanja li Bog Kristovu pravednost s njegovog računa i vraća mu njegov grijeh?
9 )Što je Isus zapravo postigao kroz pomirenje na Kalvariji ako se spasenje može izgubiti? Je li Isus umro za sve grijehe osim za jedan koji uzrokuje da vjernik izgubi svoje spasenje?
10) Gdje, konkretno u Svetom pismu, stoji da pravi vjernik može izgubiti svoje spasenje i može se jasno biblijski pojasniti?
Ako se spasenje može izgubiti, trebao bi postojati jasan egzegetski dokaz iz Pisma kao cjeline, može li to osoba koji tvrdi da se spasenje može izgubiti i dokazati?
11) Gubimo li prijateljstvo/zajedništvo s Bogom ili gubimo regenerirano stanje?
12) Što uzrokuje pokajanje čovjeka ako izgubi svoje spasenje svaki put kada sagriješi?
13) Kako bi ovu tvrdnju objasnili - Ne vidim u Svetom pismu gdje nas Bog prisiljava da dođemo k njemu, stoga ne vjerujem da nas prisiljava da ostanemo s njim.
14) Od kuda stvarno osoba dobiva informacije da može tvrditi da se spasenje može izgubiti?
Dublje pitanje je što je zapravo "spasenje", dok se zapravo ne dođe u Nebo?
Dva uobičajena prigovora vjerovanju da kršćanin ne može izgubiti spasenje tiču se ovih iskustvenih pitanja:
1) Što je s kršćanima koji žive grešnim životnim stilom bez pokajanja?
2) Što je s kršćanima koji odbacuju vjeru i niječu Krista?
Problem s ovim prigovorima je pretpostavka da je svatko tko sebe naziva "kršćaninom" zapravo nanovo rođen. Biblija izjavljuje da pravi kršćanin neće živjeti u stanju neprestanog grijeha bez pokajanja (1. Ivanova 3:6).
Biblija također kaže da svatko tko napusti vjeru pokazuje također da nije bio pravi kršćanin (1. Ivanova 2:19).
Možda je bio religiozan, možda je napravio dobru predstavu, ali nikada se nije ponovno rodio Božjom snagom. “Po plodovima ćete ih prepoznati” (Matej 7:16). Otkupljeni od Boga pripadaju "onome koji je uskrsnuo od mrtvih, da bismo mogli donositi plod Bogu" (Rimljanima 7:4).
Ja bih među prvim krenuo od toga kako definiramo pojam kršćanin.
“Kršćanin” nije osoba koja je izmolila molitvu spasenja, ide u crkvu ili je odgojena u kršćanskoj obitelji.
Iako svaka od ovih stvari može biti dio kršćanskog iskustva, one nisu ono što čini kršćanina. Kršćanin je osoba koja se potpuno pouzdala u Isusa Krista kao jedinog Spasitelja, razumije što je Krist učinio za nju, od čega se spašava, što joj je oprošteno, prihvaća to vjerom i stoga posjeduje Duha Svetoga (Ivan 3:16; Djela 16:31; Efežanima 2:8-9).
Dakle, s ovom definicijom na umu, može li kršćanin izgubiti spasenje? To je ključno važno pitanje. Možda je najbolji način da se na to odgovori da se ispita što Biblija kaže da se događa pri spasenju i da se prouči što bi gubitak spasenja značio.
Kršćanin je novo stvorenje. "Dakle, ako je tko u Kristu, novo je stvorenje; staro je prošlo, novo je došlo!" (2. Korinćanima 5:17). Kršćanin nije samo "poboljšana" verzija osobe; kršćanin je posve novo stvorenje. On je "u Kristu". Da bi kršćanin izgubio spasenje, novo bi stvorenje moralo biti uništeno.
Da bi kršćanin izgubio spasenje, sam Bog bi morao opozvati svoju kupovinu pojedinca (otkupljenje) za kojeg je platio dragocjenom Kristovom krvlju.
Kršćanin je opravdan. "Dakle, opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu" (Rimljanima 5:1). Opravdati znači proglasiti pravednim. Sve one koji prime Isusa kao Spasitelja Bog “proglašava pravednima”. Da bi kršćanin izgubio spasenje, Bog bi se morao vratiti svojoj Riječi i "poništiti" ono što je prethodno objavio.
Kršćaninu je obećan vječni život. "Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Ivan 3:16).
Vječni život je obećanje da ćemo zauvijek provesti na nebu s Bogom. Bog obećava da ćete, ako vjerujete, imati vječni život. Da bi kršćanin izgubio spasenje, vječni bi život morao biti redefiniran.
Kršćaninu je zajamčeno proslavljanje. “One koje je predodredio, on je i pozvao; one koje je pozvao, on je i opravdao; koje je opravdao, one je i proslavio” (Rimljanima 8:30).
Prema Rimljanima 8:30, proslavljanje dolazi s opravdanjem. Svima onima koje Bog opravdava obećano je da će biti proslavljeni.
Ako kršćanin može izgubiti spasenje, onda je Rimljanima 8:30 u zabludi, jer Bog nije mogao jamčiti proslavu za sve one koje je predodredio, pozvao i opravdao.
Kršćanin ne može izgubiti spasenje.
Većina, ako ne i sve, onoga što Biblija kaže da nam se događa kada primimo Krista bilo bi poništeno ako bi se spasenje moglo izgubiti. Spasenje je Božji dar, a Božji darovi su "neopozivi" (Rimljanima 11:29).
Kršćanin ne može biti ne nanovo stvoren. Otkupljeno ne može biti neotkupljeno. Vječni život ne može biti privremen. Bog se ne može odreći svoje Riječi. Sveto pismo kaže da Bog ne može lagati (Titu 1:2).
Ništa ne može odvojiti Božje dijete od Očeve ljubavi (Rimljanima 8:38-39). Ništa ne može ukloniti kršćanina iz Božje ruke (Ivan 10:28-29).
Bog jamči vječni život i održava spasenje koje nam je dao. Dobri pastir traži izgubljenu ovcu, a "kad je nađe, radosno je stavi na svoja ramena i ode kući" (Luka 15:5-6). Janje se nađe, a pastir rado nosi teret; naš Gospodin preuzima punu odgovornost za sigurno vraćanje izgubljenog kući.
Bog je vjeran!