KRŠTENJE
„Što me priječi da se krstim?“
Krštenje je uranjanje u vodu nanovo rođene osobe kao znak njezina poistovjećenja s Kristom u Njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Ono vjernika ne spašava i, nedvojbeno, treba uslijediti tek nakon spasenja, to jest novog rođenja.
Stoga krštenje nije biblijsko ne uslijedi li tek nakon spasenja (Djela 2,41; Djela 8,36-38; Djela 16,33).
Što prethodi krštenju?
Slušanje biblijske poruke je ono što prethodi onom najvažnijem što je spomenuo Gospodin Isus, a to je novo rođenje – bez čega krštenje ne samo što je isprazan čin bez ikakve vrijednosti, nego i štetno, jer onoga tko se krsti prikazuje u lažnom svjetlu pred drugima ili njemu samom daje lažnu nadu. Gospodin Isus je Nikodemu rekao: “Zaista, zaista, kažem ti: Ako se tko ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstvo Božje” i naglasio: „Morate se nanovo roditi“ (Ivan 3,3.7) – a to važi za svakog čovjeka.
Zbog toga apostol Petar istinskim vjernicima piše: „Nanovo ste rođeni; ne od raspadljiva sjemena, nego neraspadljiva: putem riječi Božje, koja živi i ostaje zauvijek“ (1. Petrova 1,23). Bog putem svojih riječi djeluje na duhovno mrtvu osobu, jer za njih Gospodin Isus veli: “Riječi koje vam govorim duh su i život su” (Ivan 6,63). Pavao pak pojašnjava: „Jer živa je riječ Božja i djelotvorna, i oštrija od svakog dvosjeklog mača; prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i prosuđuje misli i nakane srca“ (Hebrejima 4,12).
Prije negoli se odlučio na krštenje, krštenik je morao čuti sudbonosnu poruku Evanđelja, koja ga je dovela do toga da povjeruje Bogu i zazove Spasitelja, Gospodina Isusa Krista: „Jer tko god zazove ime Gospodinovo, bit će spašen. No kako će zazvati onoga u koga nisu povjerovali? A kako će povjerovati u onoga za koga nisu čuli? A kako će čuti bez propovjednika?“ (Rimljanima 10,13.14). Dakle, poredak je sljedeći: čuti, povjerovati i zazvati.
Putem Božje riječi duhovno mrtva osoba prima vjeru od Boga i ta vjera u njoj pobuđuje vjeru: „… znamo da se čovjek ne opravdava djelima Zakona, nego vjerom Isusa Krista, i mi smo povjerovali u Krista Isusa da budemo opravdani po vjeri Kristovoj …“ (Galaćanima 2,16).
Kristovo Evanđelje je snaga, a spasonosna je Njegova vjera. U nespašenom, duhovno mrtvom čovjeku, nema ni snage za promjenu ni istinske vjere, nego tek Božja vjera pobuđuje vjeru u njemu. Stoga je pisano: „…od vjere k vjeri“: „Jer ne stidim se Kristova evanđelja: ta ono je snaga Božja za spasenje svakomu tko vjeruje; najprije Židovu pa Grku. Jer u njemu je otkrivena pravednost Božja od vjere k vjeri; kao što je pisano: Pravednik će po vjeri živjeti” (Rimljanima 1,16.17).
To je potvrđeno u Efežanima 2,4-10: „Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio, i to dok smo još bili mrtvi u grijesima, oživio nas je zajedno s Kristom (milošću ste spašeni), i zajedno nas je uskrisio i zajedno nas posjeo na nebeskim predjelima u Kristu Isusu. Jer milošću ste spašeni po vjeri; i to nije od vas: Božji je to dar; ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Jer njegovo smo djelo, stvoreno u Kristu Isusu za dobra djela koja je unaprijed odredio Bog da u njima hodimo.“
No ne radi se o pukoj intelektualnoj vjeri, nego vjeri koja potiče čovjeka na to da zazove Gospodina Isusa Krista, sveprisutnog Boga, jer temelj spasonosne vjere – koja donosi vječan život – jest susret sa živim Bogom, koji daje nov život onome tko ga zazove. Nužno je potrebno upoznati Boga. Gospodin Isus je naglasio: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga, i Isusa Krista, koga si poslao“ (Ivan 17,3). Poznaje li onaj tko se smatra kršćaninom Boga osobno? Koji bi mu pokazatelji to mogli potvrditi?
„Sami sebe preispitajte, jeste li u vjeri; sami sebe provjerite. Ne poznajete li sami sebe, da je Isus Krist u vama?“ (2. Korinćanima 13,5)
Pokajanje
Ono najvažnije što uslijedi kada se doživi susret sa živom Bogom jest pokajanje (grčki metanoia), što doslovce znači “promjena uma” i razlikuje se od novozavjetne grčke riječi epistrofe (obraćenje, okretanje). Pokajanje je povezano sa spasenjem, to jest nanovo-rođenjem, dok je obraćenje povezano s postupcima koji prate spasenje. Pokajanje, kao promjena ili preobrazba uma, stavova i osjećajâ, dovodi do obraćenja, to jest okretanja Bogu. Premda je teško odrediti gdje završava jedno i počinje drugo, Pismo obraćenje uglavnom povezuje s onim izvanjskim što prati unutarnji preporod. Primjerice, 1. Solunjanima 1,9 obraćenje je prikazano vanjskim činom kao potvrdom unutarnje promjene: “Jer oni sami ... pripovijedaju ... kako ste se od idolâ obratili k Bogu da služite Bogu živome i istinskome ...” Naravno, obraćenje od idolâ bilo je svima očigledno, jer nije bilo samo stvar nevidljive nutarnje promjene. Pavao je u Djelima 26,20 spomenuo da je ljudima “navješćivao neka se pokaju i obrate Bogu te čine djela dostojna pokajanja.”
U sljedećem retku, nakon pokajanja slijedi čin kojim vjernik djelom pokazuje i potvrđuje unutarnju promjenu uma koju je doživio djelovanjem Božje Riječi – a to je krštenje. Krštenje je u ono doba bilo javno okretanje od židovstva k Bogu Židovâ i od poganstva kršćanstvu: “Tada im Petar reče: Pokajte se, i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista ...” (Djela 2,38). Neobraćenim Židovima je bilo potrebno spasenje pa su se trebali pokajati za svoje grijehe te nadalje živjeti kao Božja djeca obrativši se, to jest okrenuvši od svojeg prijašnjeg načina života.
Dobar primjer pokajanja i obraćenja je ono što se dogodilo jednome od dvojice razbojnika razapetih uz Gospodina Isusa Krista. On je najprije pogrđivao Gospodina, no nakon nekog vremena u njemu – pod utjecajem Riječi – dolazi do potpune promjene uma (pokajanja). Ukorivši svojeg druga, priznavši vlastitu grešnost i Isusovu nedužnost, okrenuo se (obratio) Isusu zamolivši ga da ga se spomene kada dođe u svoje kraljevstvo, jer “srcem (nutrina) se vjeruje na opravdanje, a ustima (vanjština) se ispovijeda na spasenje” (Rim 10,10).
Pogrešno je mišljenje da pokajanje nije ništa drugo doli “žaljenje”. Tekst iz druge poslanice Korinćanima (7,9-10) pokazuje da je pokajanje posljedica žaljenja: “Sada se radujem; ne zato što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na pokajanje … žalost koja je po Bogu donosi pokajanje na spasenje i ne treba je požaliti, a žalost ovoga svijeta donosi smrt.”
Krštenje ne spašava
“Onaj tko povjeruje i krsti se, bit će spašen; no onaj tko ne povjeruje, bit će osuđen“ (Marko 16,16).
Na temelju toga i nekih drugih redaka pogrešno se zaključuje da krštenje spašava. No u iznesenom i u sljedećem biblijskom navodu očigledno je da je spasenje povezano s vjerom, a ne s krštenjem. Ako nekome nije jasan nauk o spasenju u prethodnom retku, objašnjenje nalazi u sljedećem. Tamničaru nije bilo rečeno: „Vjeruj u Gospodina Isusa Krista i krsti se pa ćeš biti spašen“, nego samo „vjeruj“. Krštenje je bilo potvrda spasenja koje je primio vjerom.
Oni mu rekoše: “Vjeruj u Gospodina Isusa Krista i bit ćeš spašen ...” … I izvede ih on u taj noćni sat i opra im rane te odmah bî kršten … (Djela 16,31-33).
Krštenje male djece
Ovo se zbilo nakon propovijedi koju je u Jeruzalemu na Pedesetnicu izgovorio apostol Petar: “Kada oni to čuše, probode ih u srcu pa rekoše Petru i ostalim apostolima: “Ljudi i braćo, što da učinimo?” Tada im Petar reče: “Pokajte se, i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha i primit ćete dar Svetoga Duha. Jer za vas je ovo obećanje i za djecu vašu, i za sve one izdaleka koje god pozove Gospodin, Bog naš.” … Tada oni koji radosno prihvatiše njegovu riječ bijahu kršteni; i bî im toga dana pridodano oko tri tisuće duša“ (Djela 2,37-41).
Dakle, prema Djelima apostolskim, očigledno je da su ljudi najprije povjerovali, a zatim se krstili. Budući da, prije nego li se krsti, osoba treba vjerovati, taj preduvjet isključuje dojenčad i malu djecu kao kandidate za krštenje. Krštenje dojenčadi i male djece se ne temelji na Bibliji, već na pogrešnom shvaćanju, to jest na lažnom nauku o tome da se putem krštenja prima novo rođenje. U Bibliji ne postoji ni jedan primjer krštenja male djece. Sljedeći biblijski redak to jasno prikazuje:
Idući svojim putem stigoše do neke vode; i reče eunuh: “Gle, evo vode; što me priječi da se krstim?” I reče Filip: “Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš.” I odgovori on, rekavši: “Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji.” I zapovjedi on da se zaustave kola te siđoše obojica u vodu, i Filip i eunuh; i on ga krsti (Djela 8,36-38).
Biblijski poredak je: 1) Riječ, 2) vjera, 3) krštenje, 4) djela.
Pismo veli: „I pristupi Isus i prozbori im, rekavši: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, stoga, i poučavajte (RIJEČ) sve narode (VJERA) krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha (KRŠTENJE) učeći ih držati sve što sam vam zapovjedio (DJELA): i evo, ja sam s vama u sve dane, sve do svršetka svijeta (Matej 28,18-20).
Važnost krštenja
Neki kršćani krštenje smatraju nevažnim. Sjeti se da je krštenje Gospodinova zapovijed! Kada se radi o Božjoj volji, nema nevažnog ili pak postupanja po vlastitom mišljenju.
Ako misliš da je to malenkost i da možda nije toliko bitno, sjeti se da je Bogu važna vjernost i u malom. Tko nije vjeran u malom, kako će bit vjeran u velikom? Neka ti Gospodin podari hrabrost i snagu i za taj korak poslušnosti – za to da svoju volju podrediš Božjoj.
Riječ Kristova nalaže krštenje. U “velikom poslanju“ (Matej 28,18-20) navedeno je troje što učenici trebaju činiti “idući u sav svijet.“ Jedno od toga je da trebaju krstiti. U Djelima 2,38 zapovijed za krštenje dana je uz zapovijed o pokajanju.
Prva crkva je krštavala. U Jeruzalemu se, nakon što su se obratili, krstilo tri tisuće ljudi. Kršten je bio i eunuh spomenut u Djelima 8,36-38 (Djela 2,38-41; 9,18; 10,48).
Način krštenja
Biblijski opisi upućuju isključivo na krštenje uranjanjem. Način naveden u Svetom pismu biblijski je način krštenja. Biblija naučava krštenje uranjanjem samom riječju koju upotrebljava. Grčka riječ “baptizo“ znači: “zaroniti, uroniti, podroniti“. Biblijski izrazi kao “siđoše u vodu“ (Djela 8, 38) i “izlazio iz vode“ ( Marko 1,10), dokazuju da se krštenje izvodilo uranjanjem. Stoga i piše da je Ivan „krstio u Enonu, blizu Salima, jer ondje bijaše mnogo vode“ (Ivan 3,23).
Kristov primjer ukazuje na uranjanje (Matej 3,13-17), a ne polijevanje ili škropljenje. Pouzdano znamo da je Gospodin Isus Krist bio kršten uranjanjem, jer Biblija za Njega kaže da je izišao “iz vode.“
Simboličko značenje zahtjeva krštenje uranjanjem. U vodi krštenja vidimo prikaz smrti, ukopa i uskrsnuća našeg Spasitelja. Voda je u Bibliji simbol osude, slikovit prikaz smrti, jer je pretpotopni svijet „vodom potopljen, propao“ (2. Petrova 3,6). Sve što diše umire kad se potopi pa, stoga, potapanje vjernika slikovito prikazuje da je prije novog rođenja bio „mrtav u prijestupima i grijesima“ (Efežanima 2,1). Izlazak iz vode prikaz je oživljavanja, to jest uskrsnuća na nov život.
Krštenjem vjernik javno priznaje i slikovito prikazuje da je bio duhovno mrtav i da je kao mrtvac trebao biti pokopan, ali ga je Gospodin Isus podigao iz mrtvih: „I vas, koji bijaste mrtvi u svojim grijesima i neobrezanosti svoga tijela, oživio je on zajedno s njim, milostivo vam oprostivši sve prijestupe“ (Kološanima 2,13).
Izlazak iz vode krštenja je vanjski znak da se osoba nanovo rodila i da sada živi s Kristom i svoj život gradi na Njemu.
Krštenje je čin poslušnosti.
Onaj tko je postao kršćanin treba biti kršten zbog poslušnosti izravnoj Gospodinovoj zapovijedi. Krštenje je javno svjedočanstvo spasenja po Kristovoj krvi na temelju vjere u Njegovu smrt, ukop i uskrsnuće (1. Korinćanima 15,1-3).
Budući da se radi o Gospodinovoj zapovijedi, krštenje je prvi ispit poslušnosti nakon spasenja. Mi ne možemo odabrati način svojeg svjedočanstva, već prihvatiti biblijski nalog i postupiti po njemu.
Može li onaj tko krštenjem ne posvjedoči da je Gospodinov biti prepoznat kao Kristov poslušan učenik?
Krštenje prethodi članstvu u crkvi. One tri tisuće ljudi na Pedesetnicu bile su krštene neposredno prije ili tijekom samog pridruživanja zajednici vjernika (Djela 2,41).
Krštenje je javno svjedočanstvo da kršćanin želi živjeti za Krista novim životom koji već ima u Njemu (Rimljanima 6,1-6). Ono je, također, velik blagoslov, jer pridodaje radost našoj odluci da primimo spasenje.
Simbolika krštenja
Krštenje je slično vjenčanom prstenu. Puko posjedovanje vjenčanog prstena nikoga ne čini vjenčanim. To je samo simbol da vjenčana osoba nekome pripada. Krštenje je simbolički prikaz da pripadamo Isusu Kristu.
Krštenje nije sakrament, nego odredba. Mi nismo spašeni krštenjem, nego Kristovom krvlju. U krštenju ne postoji spasonosno sredstvo, niti je ono “sredstvo spasenja.“ Ono je vanjski simbol unutarnjeg stanja koje je već nastalo u nekome tko se pouzdao u Krista.
Prima li se Duha Svetoga putem krštenja vodom?
Preduvjet za primanje Duha Svetoga je osobna vjera u Gospodina Isusa Krista (Djela 10,44-48; Djela 11,15-17; Djela 19,2; Galaćanima 3,2.14; Efežanima 1,13-14).
Svi istinski vjernici primili su Duha Svetoga (Ivan 14,16-17; Djela 19,17; Rimljanima 8,9; 2. Korinćanima 1,22; 5,5; Galaćanima 3,1-5; 4,6; Efežanima 1,13-14; 2. Timoteju 1,14).
Prima li se putem krštenja u vodi oproštenje grijehâ?
Oproštenje grijehâ prima onaj tko priznaje svoje grijehe (Djela 3,17; 5,31; 10,43; 13,38-40; 15,9; 26,18; Efežanima 1,7; 1. Ivanova 1,7.9).
Zaključak
Krštenje prikazuje Evanđelje jedino kad se provodi uranjanjem. Tada je, putem te od Boga dane poruke, u očima, umovima i srcima ljudi oživljena predivna biblijska istina.
Bog nije promijenio svoje mišljenje o krštenju. Ono još uvijek ostaje nešto što mora proći svaki nanovo rođen vjernik, čime on simbolički pokazuje da je (1) Božji; (2) da se poistovjetio s Gospodinom Isusom Kristom i (3) da se poistovjetio s Božjim narodom. Usto je krštenje i prekrasan prikaz Kristove smrti, ukopa i uskrsnuća.
Istinski vjernici na krštenje gledaju kao na vanjsko svjedočanstvo unutarnje stvarnosti da je netko snagom Božjom već “rođen nanovo”. Onoga trenutka kada se grešnik pouzda u Isusa Krista kao svojeg Spasitelja, kršten je Duhom Svetim u Njegovo Tijelo (1. Korinćanima 12,12.13). Spasenje nema nitko tko nije “u Kristu”, a taj duhovni preporod zbiva se u trenutku kad izgubljeni grešnik vjerom primi Krista (Ivan 1,12; 5,24. Svi oni koji su spašeni, primili su to krštenje koje provodi Bog, a ne čovjek. Krštenje u vodi je, razumije li ga se pravilno, Božja odredba i provodi se samo s onima koji su već spašeni. Krštenje (uranjanjem) simbolizira ono što je Bog već ostvario. Obredi (krštenje i Gospodnja večera) i “dobra djela” (pokornost Božjoj riječi kakvu nalazimo u Riječi Božjoj) slijede nakon preporoda i ishod su spasonosne vjere, a ne sredstvo spasonosne milosti. Spasenje ne može dodijeliti ni jedna crkva, jer pravovjerna crkva je samo zajednica nanovo rođenih vjernika koji su se već okoristili spasenjem u Gospodinu Isusu Kristu.
Netko tko se doista nanovo rodio po Duhu Božjemu, htjet će iskazati čast svome Gospodinu sada kada ima nov život u Kristu. Tražit će pravovjernu biblijsku mjesnu zajednicu u kojoj može rasti u vjeri i hraniti se izložen pastoralnoj skrbi i naučavanju koje se ondje provodi te primati ohrabrenje i pouku od drugih koji imaju istu dragocjenu vjeru (Efežanima 4,1116). U okvirima mjesne crkve imat će prigodu primiti biblijsko krštenje vjernika (1. Korinćanima 1,1316).
Jest, krštenje zauzima prikladno i važno mjesto, ali samo za onoga tko je već spašen, a ne za onoga tko se još nije nanovo rodio. On tek treba povjerovati Evanđelju i primiti Božje spasenje kao besplatan dar. Samo krštenje, u bilo kojem obliku ili načinu, ne može spasiti nikoga!
Krist je krstio druge ………………. Ivan 3,18-23
Krštenje tamničara …………….. Djela 16,30-34
Pavao spašen i kršten …………….. Djela 9,1-22
Stotnik Kornelije ……………….. Djela 10,44-48
Krisp, nadstojnik sinagoge ……….. Djela 18,7-8
Lidija, prodavačica grimiza ……. Djela 16,14-15
Filip propovijeda i krsti ………. Djela 8,12-38
Kristovo krštenje ……………….. Matej 3,13-17
Krštenje i njegovo značenje ... Rimljanima 6,1-13
Osnivanje crkava ……………….. Djela 14,21-28