Što je bitno za spasenje? Samo vjera ili vjera i krštenje, članstvo u crkvi, “dobra djela” ili štogod drugo? Odgovor na to pitanje je od goleme važnosti, jer “vjera” u onom prvom slučaju ne može biti isto što i “vjera” u ovom drugom. Grešnik kome treba spasenje ne može se spasiti vjerom, koja je postavljena kao jedini zahtjev za novo rođenje, i spasiti se vjerom kojoj treba pridodati neki drugi korak (ili korake) kako bi se postiglo oproštenje grijeha i dobio dar vječnoga života. Pogriješiti u tome znači biti vječno izgubljen, bez obzira koliko je iskren onaj tko tako postupa. Načelo u pogledu toga što je Bog učinio i što čovjek treba vjerovati, nalazi se u šestom poglavlju Ivanova evanđelja. Pitanje postavljeno Gospodinu Isusu, koje su tijekom povijesti mnogi postavljali, glasilo je: “Što da činimo kako bismo činili djela Božja?” (Ivan 6,28). Čovjek po naravi uvijek pokušava nešto činiti! Po naravi on pretpostavlja da dobra djela, vjerski obredi, članstvo u crkvi ili svete nakane mogu dovesti do toga da ga Bog prihvati. Ali zapazite što je Gospodin odgovorio u pogledu onoga što je nužno da bi Bog nekoga prihvatio: “Ovo je djelo Božje: da vjerujete u onoga koga je on poslao” (Ivan 6,29). Odgovor je jednostavan, no bremenit dubokom i dalekosežnom istinom. On otkriva slavnu činjenicu: želi li grešnik biti prenesen iz kraljevstva tame u kraljevstvo svjetlosti, taj se zahvat može ostvariti jedino kao djelo Božje milosti – bez ikakvog hvalevrijednog napora od strane izgubljenoga grešnika. Bog je učinio djelo – grešnik ga treba primiti vjerom (“da vjerujete u onoga koga je on poslao”), a to je omogućeno besplatno u Kristu!
Ali oni što dodaju dodatne korake spasenju tvrde da je prejednostavno “samo vjerovati”. Vele: “Zar ne znate da i zlodusi vjeruju – i dršću”? (Jakov 2,19). Upravo je u tome stvar! Postoje dvije vrste “vjerovanja”. Jedno je puko umno slaganje, a ono drugo je iskreno pouzdanje u Krista kao jedinoga Gospodina i Spasitelja. Zlodusi sigurno ne vjeruju na onaj temeljni način na koji se grešnik mora pouzdati u Gospodina Isusa Krista kao u svoju jedinu nadu i sigurnost. Ono prvo je samo prepoznavanje činjenice; ovo drugo je potpuno prepuštanje. Upravo je to ono zbog čega treba pomno praviti razliku između vjerovanja koje spašava i vjerovanja koje zahtijeva da mu se pridodaju djela i obredi kojima se nastoji doseći željeni cilj – spasenje!
Vjernici iz Galacije bili su opravdani vjerom, a ne djelima (Gal 2,16; 3,22). “Lažna braća”, judaizanti, uvela su dodatne zahtjeve da se obdržavaju neka načela Božjeg Zakona kako bi se postiglo spasenje. Ti lažni učitelji koji su uznemirivali Galaćane griješili su na dva područja. Prvo: pokušavali su vratiti vjernike iz doba Crkve natrag u robovanju Mojsijevu zakonu. Drugo: dodavali su neki drugi korak “samo vjeri”, kako bi se njime dobilo Božje spasenje.
Krštenje u vodi je, po biblijskoj definiciji, “dobro djelo”. “Dobro djelo”, kako na to gleda Pismo, jest vjernikov čin pokornosti Božjoj volji, to jest provođenje nečega što je Bog zapovjedio onima koji već jesu Njegova djeca. Dodatni zahtjevi koje lažni učitelji postavljaju grešniku pozvanom od Boga da primi Isusa Krista jesu “drugo evanđelje” – spasenje djelima – i Bog to nedvosmisleno proklinje (Galaćanima 1,6-10). Isto je sa svakim tobožnjim evanđeljem koje se danas propovijeda, a koje dodaje bilo kakav korak spasenju “samo vjerom”.
Pavao je o onima koji su promicali lažno evanđelje napisao: “Htio bih da budu odsječeni ti koji vas zbunjuju!” (Galaćanima 5,12). To je, u najmanju ruku, snažna izjava, koja nam služi kao trajan podsjetnik na važnost teme o kojoj govorimo, i na to da se neprestano trebamo žestoko protiviti onima koji izopačuju čistoću Kristova evanđelja. Ražalošćeni tim đavolskim zagađivanjem Evanđelja, Galaćanima je postavljeno pitanje o tome kada su bili spašeni, u kojem trenutku su primili Duha Svetoga i bili nanovo rođeni snagom Božjom: “Ovo bih jedino htio doznati od vas: jeste li djelima Zakona primili Duha ili slušanjem poruke vjere?” (Galaćanima 3,2). Odgovor je očit: Božji dar spasenja primili su u trenutku kada su čuli riječ Evanđelja i prihvatili njegov poziv. To sasvim sigurno nije bio ishod nikakvog djela.
Vjera i djela
Vjera i djela se, u pogledu Božjeg djela u preporađanju izgubljenih, međusobno isključuju: “No onomu tko radi ne računa se plaća kao milost, nego kao dug; ali onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se njegova uračunava kao pravednost” (Rimljanima 4,4.5). “Zato je zbog vjere, da bi bilo po milosti ...” (Rimljanima 4,16). No nemojmo nikada izgubiti iz vida da je vjera koja spašava (kao što je to u četvrtom poglavlju poslanice Rimljanima prikazano na Abrahamovu primjeru) živa, poletna vjera koja u životu vjernika nakon njegova spasenja uvijek rađa djelima.
To je na primjeru Abrahama prikazano u drugom poglavlju Jakovljeve poslanice. On je bio proglašen “prijateljem Božjim” samo vjerom godinama prije negoli je svoje opravdanje iskazao svojim djelima poslušno prinoseći Izaka na žrtvenik (Jakovljeva 2,14-26; Rimljanima 4,1-21). Tobožnja vjera za koju neki “kažu” da je imaju, ali koja ne donosi ploda, “mrtva je sama po sebi” (Jakovljeva 2,17). Takva vrsta “vjere” neće spasiti nikoga! ...
Vjera koja spašava uvijek u život donosi plod ili dobra djela, ali to se uvijek zbiva nakon početnog čuda novoga rođenja izvedenog snagom Božjom. Oni koji uporno ustraju na tome da treba “vjerovati i učiniti ovo ili ono da bi se čovjek spasio” nemaju “spasonosnu vjeru” o kojoj govori Biblija.
Imajte na umu i to da spasenje samo vjerom u prolivenu Kristovu krv, bez ikakvih djela, ne dovodi do toga da kršćanin svoj život živi nemarno. Ista ona milost koja spašava, vjernika ujedno čini sposobnim da hodi u pokornosti Riječi, i stegom odgaja neposlušno dijete (Titu 2,15). Vjerovati nosi sobom goleme obveze i odgovornost pred Bogom. Većina biblijskih tekstova koje se iskrivljuje kako bi se ljude navelo na mišljenje da spasenje od početka do kraja ovisi o “dobrim djelima” otkupljenika, u stvari se odnosi na Božje kažnjavanje buntovnog Božjeg djeteta.
Nemarni kršćanin će iskusiti gubitak blagoslova u ovom životu i buduću nagradu koja bi mu pritekla da su mu “djela” izdržala kušanje ognjem (1. Korinćanima 3,13-15). Pred “Kristovim sudištem”, pred koje će morati stati svaki kršćanin, neće se raditi o spasenju, nego o primanju ili gubljenju nagrade u pogledu kršćaninova života i služenja. Neki će biti spašeni “kao kroz oganj”; da, spašeni, ali neće primiti nagradu za vjernu službu koja prati iskustvo spasonosne vjere.
Pravilno shvaćanje krštenja vodom
Istinski vjernici na krštenje gledaju kao na vanjsko svjedočanstvo unutarnje stvarnosti da je netko već “rođen nanovo” snagom Božjom. Onog trenutka kada se grešnik pouzda u Krista kao svog Spasitelja, kršten je Duhom Svetim u Kristovo Tijelo (1. Korinćanima 12,12.13). Spasenje nema nitko tko nije “u Kristu”, a taj duhovan preporod zbiva se u trenutku kada izgubljeni grešnik vjerom primi Krista (Ivan 1,12; 5,24. Svi koji su spašeni primili su to krštenje koje provodi Bog, a ne čovjek. Krštenje u vodi je, razumije li se pravilno, odredba crkve koja se udjeljuje samo onima koji su već spašeni. Krštenje uranjanjem simbolizira ono što je Bog već ostvario. Obredi (krštenje i Gospodnja večera) i “dobra djela” (pokornost Božjoj riječi kakvu nalazimo u Riječi Božjoj) slijede nakon preporoda i ishod su spasonosne vjere, a ne sredstvo spasonosne milosti. Spasenje ne može dodijeliti ni jedna crkva, jer je crkva samo zajednica nanovo rođenih vjernika koji su se već okoristili spasenjem u Gospodinu Isusu Kristu.
Netko tko se doista nanovo rodio po Duhu Božjemu htjeti će iskazati čast svome Gospodinu sada kada ima nov život u Kristu. Tražit će pravovjernu biblijsku mjesnu zajednicu u kojoj može rasti u vjeri i hraniti se izložen pastoralnoj skrbi i naučavanju koje se ondje provodi, i primiti ohrabrenje i pouku od drugih koji imaju istu dragocjenu vjeru (Efežanima 4,11-16). U okvirima svoje mjesne crkve imat će prigodu primiti biblijsko krštenje vjernika (1. Korinćanima 1,13-16). U tome tekstu Pavao spominje da nije krstio sve u korintskoj crkvi, no drugi vjernici svakako jesu; neuspjesi Korinćana ne poriču činjenicu da su oni bili kršteni. ... Da, krštenje zauzima prikladno i važno mjesto, ali samo za onoga tko je već spašen, a ne za onoga tko se još nije nanovo rodio. On tek treba vjerovati Evanđelju i primiti Božje spasenje kao besplatan dar. Krštenje, u bilo kojem obliku ili načinu ne može spasiti nikoga!
Dennis W. Costella (preveo Ivan Vrtarić)