1
1 Riječi Propovjednika, sina Davidova, kralja u Jeruzalemu.
2 Ispraznost nad ispraznostima, govori Propovjednik, ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost.
3 Kakva je korist čovjeku od svega truda koji poduzima pod suncem?
4 Jedan naraštaj odlazi i drugi naraštaj dolazi, a zemlja ostaje dovijeka.
5 Sunce se diže i sunce se spušta, i žuri na svoje mjesto gdje se diže.
6 Vjetar ide na jug i okreće se prema sjeveru; neprestano se vjetar kovitla i ponovno se vraća u svome kruženju.
7 Sve rijeke teku u more, no more se ne prepuni; onamo odakle rijeke dolaze, tamo se ponovno vraćaju.
8 Sve je tegobno; čovjek to ne može iskazati: oko se ne dâ nasititi gledanjem ni uho slušanjem.
9 Ono što je bilo ono je što će biti, ono što je učinjeno ono je što će biti učinjeno, i nema ničega novoga pod suncem.
10 Ima li ičega za što bi se moglo reći: “Gle, ovo je novo”? Već je postojalo od davnine, prije nas.
11 Nema spomena na ono ranije, niti će biti spomena na ono što će snaći one koji će doći poslije.
12 Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.
13 I predah svoje srce tome da tražim i mudrošću istražim sve što se čini pod nebom: tu tegobnu muku dao je Bog kao zadaću sinovima ljudskim.
14 Vidjeh sva djela koja se čine pod suncem, i gle, sve je ispraznost i mučenje duha.
15 Ono što je iskrivljeno, ne može se izravnati, a ono čega nema, ne dâ se izbrojiti.
16 Govorah vlastitu srcu, rekavši: “Evo, došao sam do golema imetka i dobio više mudrosti negoli svi oni koji bijahu prije mene u Jeruzalemu; jest, srce mi ima golemo iskustvo mudrosti i znanja.”
17 I predah svoje srce tome da upozna mudrost, kao i da upozna ludost i glupost, i uvidjeh da je i to mučenje duha.
18 Jer u mnogo mudrosti, mnogo je žalosti; i tugu uvećava onaj tko uvećava znanje.
2
1 I rekoh u svome srcu: “Daj sada da te iskušam veseljem; stoga iskusi užitak”: i gle, i to je ispraznost.
2 O smijehu rekoh: “Ludost je”, a o veselju: “Što ono koristi?”
3 U srcu se pokušah prepustiti vinu, ali da mi srce bude upoznato s mudrošću, i prihvatiti se ludosti, sve dok ne uvidim što je to dobro za sinove ljudske, što bi oni trebali činiti pod nebom u sve dane svoga života.
4 Učinih velika djela; sagradih si kuće, nasadih si vinograde,
5 uredih si vrtove i voćnjake i nasadih u njima svakovrsne voćke.
6 Načinih si jezera da iz njih natapam šumu u kojoj raste drveće;
7 pribavih si sluge i sluškinje i imah sluge rođene u svojoj kući; a imah i mnogo krupne i sitne stoke, više negoli svi oni koji prije mene bijahu u Jeruzalemu.
8 Nakupih si i srebra i zlata, i osobito blago kraljeva i pokrajina; sabrah si pjevače i pjevačice i ono u čemu uživaju sinovi ljudski, primjerice, svakovrsna glazbala.
9 Tako bijah velik, veći negoli svi oni koji bijahu prije mene u Jeruzalemu, a i mudrost mi ostade.
10 I što god su mi oči poželjele, nisam im ustezao; i nisam svome srcu uskraćivao nikakvo veselje, jer se moje srce radovalo u svemu mojemu trudu, i to bijaše moj udio od svega moga truda.
11 Tada pogledah na sva djela koja su ostvarile moje ruke, i na trud koji sam pretrpio; i gle, sve bijaše ispraznost i mučenje duha, i ne bijaše od toga koristi pod suncem.
12 I okrenuh se tome da razmotrim mudrost, i ludost, i glupost; jer što može učiniti čovjek koji dolazi nakon kralja? ako li ne ono što je već bilo učinjeno.
13 Tada uvidjeh da mudrost nadmašuje ludost onoliko koliko svjetlost nadmašuje tamu.
14 Mudrome čovjeku su oči u njegovoj glavi, a bezumnik hoda u tami. Uvidjeh i to da se jedno te isto događa svima njima.
15 Tada u svome srcu rekoh: “Kako se dogodilo bezumniku, tako se dogodilo i meni; i zašto sam onda ja bio mudriji?” Tada u svome srcu rekoh da je i to ispraznost.
16 Jer na mudroga dovijeka nema spomena više negoli na bezumnika, budući da će ovo što sada jest biti zaboravljeno u danima koji dolaze. A kako umire mudar čovjek? Kao bezumnik.
17 Zbog toga zamrzih život; jer mi je tegobno ono što se čini pod suncem: jer sve je ispraznost i mučenje duha.
18 Jest, zamrzio sam sav svoj trud koji sam poduzeo pod suncem: zato što to moram ostaviti čovjeku koji će biti nakon mene.
19 I tko zna hoće li on biti mudar čovjek ili glupan? Pa ipak će on vladati nad svim mojim trudom u kojemu sam se trudio i u čemu sam se pokazao mudrim pod suncem. I to je ispraznost.
20 Stoga nastojah navesti svoje srce da očajava zbog svega truda koji poduzeh pod suncem.
21 Jer ima čovjek čiji trud je u mudrosti, i u znanju, i u pravičnosti, pa ipak će to ostaviti kao udio čovjeku koji se u tome nije trudio. I to je ispraznost i veliko zlo.
22 Jer što ima čovjek od svega truda svojega, i od mučenja svoga srca, u čemu se trudio pod suncem?
23 Jer svi dani su mu mučni i njegov trud je žalost; jest, srce mu se ni noću ne odmara. To je također ispraznost.
24 Nema ničega boljega čovjeku negoli jesti i piti te dati svojoj duši da uživa u dobru njegova truda. I to vidjeh da je to iz Božje ruke.
25 Jer tko može jesti ili tko drugi može više uživati u tome negoli ja.
26 Jer Bog čovjeku koji je dobar u njegovim očima daje mudrost, znanje i radost, a grešniku daje muku da sabire i gomìla, kako bi dao onome tko je dobar u Božjim očima. I to je ispraznost i mučenje duha.
3
1 Za sve postoji doba, i vrijeme za svaku nakanu pod nebom:
2 vrijeme za roditi se i vrijeme za umrijeti; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog;
3 vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja;
4 vrijeme plakanja i vrijeme smijanja; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja;
5 vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme suzdržavanja od grljenja;
6 vrijeme dobivanja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja;
7 vrijeme paranja i vrijeme šivanja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja;
8 vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
9 Kakvu korist ima onaj tko radi ono u čemu se trudi?
10 Vidjeh tegoban posao koji je Bog dao u zadaću sinovima ljudskim da se njome bave.
11 On je sve učinio prekrasnim u svoje vrijeme: on je i usadio svijet u njihovo srce, tako da nitko ne može proniknuti djelo koje Bog čini od početka do svršetka.
12 Znam da u njima nema dobra, osim da se čovjek veseli i da čini dobro u svome životu.
13 I dar je Božji to da svaki čovjek jede, pije i uživa u dobru od svega svoga truda.
14 Znam da će što god Bog čini, biti zauvijek: ništa se tome ne može dodati, niti se od toga što može oduzeti; a Bog to čini da bi ga se ljudi bojali.
15 Ono što je bilo, sada je, a ono što će biti, već je bilo; a Bog zahtijeva ono što je prošlo.
16 I još vidjeh pod suncem sudište, da je ondje zloća, i mjesto pravednosti, da je ondje nepravda.
17 I rekoh u svome srcu: “Bog će suditi pravednome i opakome; jer postoji vrijeme za svaku nakanu i za svako djelo.”
18 Rekoh u svome srcu u pogledu stanja ljudskih sinova da bi im Bog mogao očitovati i da bi mogli uvidjeti to da su oni sami životinje.
19 Jer ono što snalazi sinove ljudske, snalazi životinje; snalazi ih jedno te isto: kako umire jedno, tako umire i drugo. Jest, svi imaju jedan dah; tako da čovjek nema nadmoćnosti nad životinjom: jer sve je ispraznost.
20 Svi idu na jedno mjesto: svi su od praha i svi se ponovno u prah vraćaju.
21 Tko poznaje duh ljudski koji odlazi gore, i duh životinjski koji odlazi dolje k zemlji?
22 Stoga uviđam da ništa nije bolje negoli da se čovjek veseli u vlastitim djelima, jer je to njegov udio: jer tko će ga dovesti do toga da vidi što će biti nakon njega?
4
1 Tako se okrenuh i stadoh razmatrati sve ugnjetavanje što se čini pod suncem; i gledah suze onih koji su ugnjeteni, a nemaju tješitelja, dok je na strani njihovih tlačitelja sila; no oni nemaju tješitelja.
2 Stoga hvalim mrtve koji su već mrtvi, više negoli žive koji su još uvijek živi.
3 Jest, bolji od obojih je onaj koga još nije ni bilo, koji nije vidio zlodjelo koje se čini pod suncem.
4 Nadalje, razmotrih svaku muku i svako ispravno djelo, jer zbog toga čovjeku zavidi njegov bližnji. I to je ispraznost i mučenje duha.
5 Bezumnik sklapa svoje ruke i izjeda vlastito tijelo.
6 Bolje je onoliko koliko stane u šaku sa spokojem, negoli obje ruke ispunjene mukom i mučenjem duha.
7 Tada se okrenuh i vidjeh ispraznost pod suncem.
8 Ima jedan koji je sâm i nema nikoga drugoga; jest, nema ni djeteta ni brata, no ipak nema kraja svemu njegovu trudu: niti mu se oko nasitilo bogatstva, niti veli: “Za koga se ja trudim i uskraćujem dobro svojoj duši?” To je također ispraznost; jest, to je silna muka.
9 Bolja su dvojica negoli jedan, jer imaju dobru plaću za svoj trud.
10 Jer ako padnu, jedan će podići svoga sudruga: ali jao onome koji je sâm kada padne; jer nema drugoga da mu pomogne ustati.
11 Nadalje, ako dvojica leže zajedno, toplo im je; a kako će se jedan sâm zagrijati?
12 Ako li tko nadjača jednoga, dvojica će mu se oduprijeti; i trostruka se uzica brzo ne prekida.
13 Bolje je siromašno i mudro dijete negoli kralj star i bezuman, koga se više ne može opominjati;
14 jer iz tamnice ono izlazi vladati, dok onaj koji je rođen u svom kraljevstvu osiromašuje.
15 I vidjeh sve žive koji hode pod suncem, s onim drugim djetetom koje će namjesto njega ustati.
16 Nema kraja svemu narodu ni svima koji prije njih bijahu; a ni oni koji dolaze kasnije, neće mu se radovati. Uistinu je i to ispraznost i mučenje duha.
5
1 Čuvaj svoju nogu kada ideš u Dom Božji, i budi spremniji slušati negoli prinositi žrtvu bezumnih; jer oni ne misle da čine zlo.
2 Nemoj nagliti svojim ustima i neka ti srce ne bude brzopleto da bi išta izrekao pred Bogom; jer Bog je na nebu, a ti na zemlji: neka, stoga, tvojih riječi bude malo.
3 Jer san dolazi od mnogih poslova, a glas bezumnikov poznaje se po mnoštvu riječi.
4 Kada se Bogu obvežeš zavjetom, ne odgađaj to ispuniti; jer njemu nisu mili bezumnici: ispuni ono što si zavjetovao.
5 Bolje ti je ne zavjetovati negoli da zavjetuješ i ne ispuniš.
6 Nemoj dopustiti svojim ustima da ti navedu tijelo na grijeh i nemoj pred anđelom reći da je to bila pogreška: zašto da se Bog srdi na tvoj glas i uništi djelo tvojih ruku?
7 Jer u mnoštvu snova i mnogih riječi ima i svakojakih ispraznosti; nego, Boga se boj.
8 Ako vidiš gdje se ugnjetava uboga i nasilno izvrće pravo i pravednost u nekom kraju, nemoj se tome čuditi: jer onaj tko je viši od najvišega, promatra; i postoji viši od njih.
9 Jer dobit od zemlje je za sve; polje služi i samome kralju.
10 Onaj tko ljubi srebro, nikada se srebra neće nasititi; kao ni onaj tko ljubi obilje s dobitkom: i to je ispraznost.
11 Kada se množe dobra, množe se i oni koji ih jedu; i kakva je korist njihovim vlasnicima, osim da ih gledaju svojim očima?
12 Sladak je san onome tko radi, jeo on malo ili mnogo; ali bogatašu njegovo obilje ne daje spavati.
13 Ima ljuto zlo koje vidjeh pod suncem; naime, bogatstvo koje se čuva na štetu svojih vlasnika.
14 Ali to bogatstvo propadne zbog kakva zla udesa; i rodi mu se sin, a nema ničega u ruci njegovoj.
15 Kao što je izišao iz majčine utrobe, gol će se vratiti kao što je i došao; i od svoga truda neće ponijeti ništa, ni ono što bi mogao u ruci ponijeti.
16 I to je ljuto zlo, što će upravo onako kao što je došao, tako i otići; i kakva mu je onda korist što se trudio za vjetar?
17 Sve svoje dane jede u tami i ima mnogo tuge i gnjeva sa svojom bolešću.
18 Evo, dakle, što sam vidio: dobro je i krasno nekome jesti i piti i uživati u dobru od svega svoga truda koji poduzima pod suncem sve dane svoga života koje mu daje Bog, jer to je njegov dio.
19 A i svakome čovjeku kome je Bog dao bogatstvo i obilje, i dao mu snagu da od toga jede, i da uzme svoj dio i raduje se u svome trudu, to je dar Božji.
20 Jer neće se mnogo spominjati dana svoga života, zato što mu Bog uzvraća radošću njegova srca.
6
1 Ima jedno zlo koje vidjeh pod suncem i često je među ljudima:
2 čovjeku kome Bog dade bogatstvo, obilje i čast, tako da njegovoj duši ne nedostaje ništa od onoga što poželi, Bog ipak ne daje snagu da od toga jede, nego to jede netko tuđi: to je ispraznost i zlo oboljenje.
3 Ako čovjek izrodi stotinu djece i živi mnoge godine, tako da je mnogo dana njegovih godina, a duša mu se ne nasiti dobrima i nema pogreba; tvrdim da je i nedonošče bolje od njega,
4 jer dolazi u ispraznosti i odlazi u tami, i ime će mu biti tamom prekriveno.
5 Štoviše, ni sunca nije vidjelo, niti je išta spoznalo: ono ima više spokoja negoli onaj drugi.
6 Jest, kada bi taj živio dvaput po tisuću godina, ipak dobra ne bi vidio: ne odlaze li svi na jedno mjesto?
7 Sav čovjekov trud je za njegova usta, pa ipak mu je têk nezasitan.
8 Jer što to mudri ima više od bezumnika? Što ima siromah koji zna kako hoditi pred živima?
9 Bolje je očima gledati negoli željom lutati: i to je ispraznost i mučenje duha.
10 Onome što je bilo, već je dano ime, i zna se da je to čovjek; ne može se on prepirati s onime tko je moćniji od njega.
11 Budući da je mnogo toga što umnožava ispraznost, što je bolje čovjeku?
12 Jer tko zna što je dobro za čovjeka u ovome životu, za svih dana njegova ispraznog života što ga provodi kao sjena? Jer tko može čovjeku reći što će biti nakon njega pod suncem?
7
1 Dobro ime bolje je od skupocjene pomasti i dan smrti od dana nečijeg rođenja.
2 Bolje je ići u kuću gdje se oplakuje negoli ići u kuću gdje je gozba; jer to je svršetak svakoga čovjeka i živi će to primiti k srcu.
3 Žalost je bolja od smijeha: jer od žalosna lica srce postaje bolje.
4 Srce mudrih je u kući žalovanja, a srce bezumnih je u kući veselja.
5 Bolje je čovjeku slušati karanje mudroga negoli slušati pjesmu bezumnikâ.
6 Jer kao pucketanje trnja pod loncem, takav je smijeh bezumnikov; i to je ispraznost.
7 Ugnjetavanje izluđuje mudroga čovjeka, a mito razara srce.
8 Bolji je svršetak nečega negoli njegov početak; onaj tko je strpljiva duha bolji je od onoga koji je uznosita duha.
9 Nemoj u svome duhu nagliti na srdžbu, jer srdžba počiva u njedrima bezumnikâ.
10 Nemoj reći: “Što je razlog da su prošli dani bili bolji od ovih?” jer nije mudro kako se pitaš o tome.
11 Dobra je mudrost s baštinom; od koristi je ona onima koji vide sunce.
12 Jer mudrost je zaštita, i novac je zaštita, ali prednost znanja je u tome što mudrost daje život onima koji je imaju.
13 Promotri djelo Božje, jer tko može ispraviti ono što je on iskrivio?
14 U dan blagostanja budi radostan, a u dan nedaće razmišljaj: Bog je postavio jedno nasuprot drugome, kako čovjek ne bi otkrio ništa nakon sebe.
15 Svašta vidjeh u dane svoje ispraznosti: ima pravednika koji propada u svojoj pravednosti, a ima i zlikovca koji i dalje živi u svojoj opakosti.
16 Ne budi previše pravedan i ne pravi se previše mudar: zašto bi se uništavao?
17 Nemoj biti previše zao i ne budi bezuman: zašto da umreš prije vremena?
18 Dobro je da se držiš toga; jest, i ne povlači svoju ruku od toga: jer onaj tko se Boga boji, od svega toga će se izbaviti.
19 Mudrost daje više snage mudrome negoli deset moćnika koji su u gradu.
20 Jer nema na zemlji pravednoga čovjeka koji čini dobro i ne sagriješi.
21 I ne obaziri se na sve riječi koje se govore; da ne bi čuo svoga slugu kako te proklinje:
22 jer zna tvoje srce da si često i sâm isto tako druge proklinjao.
23 Sve sam to iskušao mudrošću.Rekoh: “Bit ću mudar”, ali to bijaše daleko od mene.
24 Ono što je daleko, i nadasve duboko, tko može iznaći?
25 Upravih svoje srce da spoznam, i istražim, i pronađem mudrost i smisao, i da upoznam zlo bezumnosti, to jest ludost i mahnitost.
26 I otkrih da je od smrti gorča žena, čije je srce kao zamke i mreže, a njezine ruke kao okovi: tko god ugađa Bogu, pobjeći će od nje, ali grešnika će ona uhvatiti.
27 “Eto, to pronađoh,” veli Propovjednik, “nabrojivši jedno po jedno kako bih iznašao zaključak,
28 koji moja duša još traži, ali ga ne nalazim: jednoga muškarca između njih tisuću nađoh, ali ženu među svima njima ne nađoh.
29 Evo, samo sam ovo našao: Bog je načinio čovjeka čestitim, ali oni su iznašli mnoge izmišljotine.”
8
1 Tko je kao mudrac, i tko zna tumačenje stvari? Čovjekova mudrost čini da mu sjaje obrazi, a drskost njegova lica će se izmijeniti.
2 Savjetujem ti da se držiš kraljeve zapovijedi, i to zbog Božje zakletve.
3 Nemoj žuriti da odeš od njegova pogleda: nemoj stajati na nečemu zlom, jer on čini što god mu se svidi.
4 Gdje je kraljeva riječ, tamo je snaga; i tko njemu može reći: “Što činiš?”
5 Tko god drži zapovijed, neće osjetiti zlo; srce mudroga razlučuje i vrijeme i osudu.
6 Budući da za svaku nakanu postoji vrijeme i osuda, stoga je na čovjeku veliki jad;
7 jer on ne zna ono što će biti: jer tko bi mu mogao kazati kada će to biti?
8 Nema čovjeka koji ima moć nad duhom, da duh sačuva, niti on ima moć u dan smrti; i nema otpusta u tome ratu, niti će zloća izbaviti one koji su joj predani.
9 Sve to vidjeh, i upravih svoje srce na svako djelo koje se čini pod suncem: postoji vrijeme u koje jedan čovjek vlada nad drugim na njegovu štetu.
10 Tako vidjeh zlotvore pokopane, koji bijahu dolazili i odlazili iz svetoga mjesta, i oni bijahu zaboravljeni u gradu u kojemu su tako činili. I to je ispraznost.
11 Zbog toga što se brzo ne izvršava osuda za zlo djelo, srce sinova ljudskih u njima sklono je činiti zlo.
12 Ako grešnik čini zlo i stotinu puta, i dani mu se produlje, ja pouzdano znam da će biti dobro onima koji se boje Boga, koji strahuju pred njim;
13 ali neće biti dobro zlotvoru, niti će on produljiti svoje dane, koji su kao sjena, zato što se ne boji Boga.
14 Ima jedna ispraznost koja se čini na zemlji: ima pravednih kojima se zbiva prema djelu opakih, i ima opakih kojima se zbiva prema djelu pravednih. Velim da je i to ispraznost.
15 Stoga sam hvalio veselje, jer nema čovjeku ničega boljega pod suncem negoli jesti, piti i veseliti se; jer mu to preostaje od njegova truda u danima njegova života, koji mu Bog daje pod suncem.
16 Kada sam upravio svoje srce da spoznam mudrost i da vidim posao koji se radi na zemlji (jer ima i takvoga koji ni danju ni noću ne vidi sna svojim očima),
17 tada promotrih sve djelo Božje, da čovjek ne može shvatiti djelo koje se čini pod suncem: jer premda se čovjek trudi istražiti, ipak neće to otkriti; i nadalje, premda mudar čovjek misli da zna, ipak neće biti kadar to otkriti.
9
1 Jer sve sam to razmotrio u svome srcu da sve to razjasnim, to jest da su pravednici i mudraci, i njihova djela, u Božjoj ruci: ni jedan čovjek ne spoznaje ni ljubav ni mržnju po svemu što je pred njim.
2 Svima se sve svodi na isto: jednako se događa pravednome i zlome, dobrome i čistome, i nečistome; onome tko žrtvuje i onome tko ne žrtvuje; kakav je dobar, takav je i grešnik, onaj tko se zaklinje i onaj tko se boji zakletve.
3 Zlo u svemu što se zbiva pod suncem jest to što se svima događa jedno te isto: jest, srce sinova ljudskih puno je zla i ludost je u njihovu srcu dok žive, a nakon toga odlaze k mrtvima.
4 Jer za onoga tko je pridružen svima živima, ima nade: jer živi pas bolji je od mrtvoga lava.
5 Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti imaju više nagrade, jer je zaboravljen spomen na njih.
6 Nestalo je i njihove ljubavi, i njihove mržnje, i njihove zavisti; i nemaju više udjela ni u čemu što se čini pod suncem.
7 Idi svojim putem, jedi svoj kruh s radošću i pij svoje vino vesela srca; jer Bog sada prihvaća tvoja djela.
8 Neka ti halje uvijek budu bijele i neka ti na glavi ne ponestane pomasti.
9 Živi radosno sa ženom koju ljubiš sve dane svoga ispraznog života, koji ti je on dao pod suncem, u sve dane svoje ispraznosti: jer to je tvoj dio u ovome životu i u tvome trudu što ga poduzimaš pod suncem.
10 Što god tvoja ruka nađe za uraditi, radi to svojom snagom; jer nema djela, ni umovanja, ni znanja, ni mudrosti, u grobu kamo ideš.
11 Vratih se i vidjeh pod suncem da trka ne pripada hitrima, ni boj snažnima, ni kruh mudrima, ni bogatstvo razboritima, ni naklonost vještima, nego sve njih snalazi vrijeme i slučaj.
12 Jer čovjek ne zna svoje vrijeme: kao ribe ulovljene u zlokobnu mrežu, i kao ptice uhvaćene u zamku, tako su sinovi ljudski uhvaćeni u zao čas, koji ih spopadne iznenada.
13 I ovu mudrost vidjeh pod suncem, i učinila mi se velikom:
14 Bijaše jedan gradić i u njemu malo ljudi; i dođe na nj veliki kralj, opsjedne ga i sagradi velike bedeme protiv njega.
15 I nađe se ondje neki siromašan mudar čovjek i izbavi grad svojom mudrošću; no nitko se ni ne sjeti toga siromaha.
16 Tada rekoh: “Bolja je mudrost od snage”; ipak, mudrost siromašna čovjeka se prezire i riječi njegove se ne sluša.
17 Riječi mudrih ljudi u miru se čuju jače negoli vika onoga tko vlada među bezumnicima.
18 Bolja je mudrost negoli bojno oružje, no jedan grešnik uništi mnogo dobra.
10
1 Uginule muhe učine da smrdi pomast ljekarnička; tako i malo ludosti čini onome tko je na glasu zbog mudrosti i časti.
2 Mudrome čovjeku srce ide nadesno, a bezumnikovo srce nalijevo.
3 Jest, i kada onaj tko je glup hodi putem, nedostaje mu mudrosti i svakome kazuje da je glupan.
4 Ako se vladarov duh digne protiv tebe, ne napuštaj svoje mjesto, jer pokornost pomiruje velike prijestupe.
5 Ima zlo što ga vidjeh pod suncem, kao pogreška koja proistječe od vladara:
6 bezumnosti se daje velika počast, a bogati zauzimaju niski položaj.
7 Vidjeh sluge na konjima i knezove gdje kao sluge po zemlji hodaju.
8 Onaj tko jamu kopa, u nju će pasti; a tko ruši zid, zmija će ga ujesti.
9 Onaj tko uklanja kamenje, njime će se ozlijediti; a onaj tko cijepa drva, time će se izvrgnuti opasnosti.
10 Ako je željezo tupo, a on mu ne brusi oštricu, treba uložiti više snage; a mudrost je korisna za upućivanje.
11 Zmija će ujesti i bez čaranja, a brbljivac nije nimalo bolji.
12 Riječi mudra čovjeka su ljupke, a bezumnika će progutati usne njegove.
13 Početne riječi njegovih usta su glupost, a svršetak njegova govora je štetna mahnitost.
14 I luđak je pun riječi: čovjek ne zna što će biti, i tko bi mu mogao reći što će biti nakon njega?
15 Svakog bezumnika umara njegov trud, jer ne zna ni kako otići do grada.
16 Jao tebi, zemljo, kada ti je kralj dijete, a tvoji knezovi izjutra jedu!
17 Blagoslovljena si, zemljo, kada ti je kralj sin plemenitaša, a tvoji knezovi jedu u pravo doba, za snagu, a ne da se opijaju!
18 Zbog mnogo nemara propada građevina, i zbog besposlenosti ruku prokišnjava kuća.
19 Gozba se priređuje zbog smijeha i vino uveseljava, no novac odgovara svemu.
20 Nemoj proklinjati kralja ni u svojim mislima, i nemoj proklinjati bogataša u svojoj ložnici, jer će ptica nebeska odnijeti glas, i ono što ima krila, riječ će dojaviti.
11
1 Baci kruh svoj na vode i naći ćeš ga nakon mnogo dana.
2 Udijeli sedmorici, i osmorici, jer ne znaš kakvo će zlo biti na zemlji.
3 Ako su oblaci puni kiše, isprazne se na zemlju; ako stablo padne na jug ili na sjever, na mjestu na koje stablo padne, ondje će biti.
4 Onaj tko gleda na vjetar, neće sijati; a onaj tko gleda na oblake, neće žeti.
5 Kao što ne znaš koji je put duhu, ni kako rastu kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš ni djela Boga koji sve čini.
6 Ujutro sij svoje sjeme, a navečer ne zadržavaj svoju ruku: jer ne znaš hoće li uspjeti ovo ili ono, ili će oboje biti jednako dobro.
7 Uistinu je slatka svjetlost i ugodno je očima gledati sunce:
8 ali ako čovjek živi mnogo godina, i u svima se raduje, neka se spomene danâ tame, jer će ih biti mnogo. Ispraznost je sve što dolazi.
9 Raduj se, mladiću, u svojoj mladosti i neka te srce tvoje veseli u danima tvoga mladenaštva; i hodaj putovima svoga srca i prema pogledu svojih očiju, ali znaj da će te za sve to Bog izvesti na sud.
10 Stoga ukloni tugu iz svoga srca i udalji zlo od svoga tijela: jer ispraznost su djetinjstvo i mladenaštvo.
12
1 Sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti, dok ne dođu zli dani i ne prispiju godine kada ćeš reći: “Nisu mi drage”;
2 dok još sunce, ili svjetlost, ili mjesec, ili zvijezde ne potamne, i ne vrate se oblaci nakon kiše;
3 u dan kada će zadrhtati čuvari kuće i pognuti se snažni ljudi, i stati mlinarice, jer ih je malo, i potamniti oni koji gledaju kroz prozore,
4 i zatvoriti se vrata na ulicama; kada utihne zvuk mlina, a on će ustajati na pjev ptice, i kada budu utišane pjevačice;
5 i kada se budu bojali onoga što je visoko i strahovi budu na putu, a badem se rascvate, i skakavac bude breme i želja zamre: jer čovjek ide u svoj vječni dom, a žalobnici obilaze ulicama;
6 prije negoli se odriješi srebrno uže, ili slomi zlatna zdjela, ili se polomi krčag na izvoru, ili se slomi kotač na bunaru.
7 Tada će se prah vratiti u zemlju kao što bijaše, a duh će se vratiti Bogu, koji ga je dao.
8 “Ispraznost nad ispraznostima”, veli Propovjednik, “sve je ispraznost.”
9 Osim toga, budući da je Propovjednik bio mudar, on je još i narod učio znanju; jest, dobro je sve provjerio i preispitao te sastavio mnogo izreka.
10 Propovjednik se trudio iznaći prikladne riječi; i to što je napisano, bijaše ispravno, to jest riječi istine.
11 Riječi mudracâ su kao ostani, i kao klinovi koje su učvrstile starješine zajednica, koje je dao jedan pastir.
12 I nadalje, sine moj, daj se njima opomenuti: nema kraja pisanju mnogih knjiga; i mnogo učenja zamor je tijelu.
13 Čujmo zaključak u pogledu svega rečenog: Boj se Boga i drži njegove zapovijedi, jer to je sva dužnost čovjekova.
14 Jer Bog će svako djelo izvesti na sud, sa svakom tajnom, bilo ono dobro ili zlo.