Poslanica Hebrejima
1
1 Bog, koji je u više navrata i na više načina nekoć govorio ocima po prorocima,
2 u ove posljednje dane progovorio nam je po svome Sinu, kojega je postavio baštinikom svega, po kome je i načinio svjetove;
3 koji je sjaj slave njegove i savršeni otisak njegove osobe te sve nosi riječju svoje snage; koji je, sâm ostvarivši očišćenje naših grijeha, sjeo zdesna Veličanstvu u visinama;
4 učinjen toliko boljim od anđelâ koliko je uzvišenije negoli oni baštinio ime.
5 Jer kojemu od anđelâ on ikada reče: “Ti si Sin moj, ja te danas rodih”? I opet: “Ja ću njemu biti Otac, a on će meni biti Sin”?
6 I ponovno, kad uvodi Prvorođenca u svijet, on reče: “Neka se poklone pred njim svi anđeli Božji.”
7 A za anđele je rekao: “Koji anđele svoje čini duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim.”
8 Ali Sinu reče: “Prijestolje tvoje je, Bože, u vijeke vjekova; žezlo pravednosti žezlo je tvoga kraljevstva.
9 Ljubio si pravednost i mrzio bezakonje; stoga te pomazao, Bože, Bog tvoj, uljem radosti kao nikoga od tvojih drugova.”
10 I: “Ti si u početku, Gospodine, zemlju utemeljio, i nebesa su djelo ruku tvojih”;
11 oni će propasti, a ti ostaješ; sve će kao ogrtač ostarjeti,
12 i kao plašt ćeš ih smotati i bit će promijenjeni, a ti isti ostaješ i godine tvoje neće prestati.”
13 A kojemu od anđela on ikada reče: “Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje tvojim nogama”?
14 Nisu li svi oni službujući duhovi, poslani da služe onima koji će baštiniti spasenje?
2
1 Stoga trebamo to svesrdnije pripaziti na ono što smo čuli, kako ne bismo dopustili da nam to promakne.
2 Jer ako je riječ izrečena po anđelima bila čvrsta, a svaki prijestup i neposluh primio pravednu plaću,
3 kako ćemo izbjeći mi ako zanemarimo toliko spasenje? koje je najprije započeo propovijedati Gospodin, a nama su ga potvrdili oni koji su njega slušali
4 i suposvjedočio Bog znamenjima, i čudesima, i raznovrsnim silnim djelima, i darovima Duha Svetoga po svojoj volji.
5 Jer nije on anđelima podložio budući svijet, o kojem govorimo.
6 Nego je netko negdje posvjedočio, rekavši: “Što je čovjek, da ga se spominješ? ili sin čovječji, da ga pohodiš?
7 Učinio si ga tek malo nižim od anđelâ; slavom i čašću si ga ovjenčao i postavio ga nad djelima ruku svojih:
8 sve si mu pod noge podložio.” A u tome što mu je sve podložio, nije ostavio ništa što mu nije podloženo. No sada još ne vidimo da mu je sve podloženo;
9 ali Isusa, zbog pretrpljene smrti tek malo nižega od anđelâ, vidimo slavom i čašću ovjenčana: da on milošću Božjom okusi smrt za svakoga.
10 Jer dolikovalo je njemu, za kojega je sve i po kojemu je sve, kako bi mnoge sinove priveo slavi, patnjama učiniti savršenim začetnika njihova spasenja.
11 Jer i onaj koji posvećuje i oni koji su posvećeni, svi su od jednoga: stoga se on ne stidi zvati ih braćom,
12 rekavši: “Naviještat ću ime tvoje braći svojoj, usred crkve pjevat ću ti hvale.”
13 I ponovno: “Ja ću se u njega uzdati”. I opet: “Evo, ja i djeca koju mi dade Bog.”
14 Stoga je, budući da su djeca sudiònici mesa i krvi, jednako tako i on uzeo udjela u istome; da smrću uništi onoga koji je imao moć smrti, to jest đavla,
15 i oslobodi one koji su zbog straha pred smrću sav svoj život bili podložni ropstvu.
16 Jer on, uistinu, nije na sebe uzeo narav anđelâ, nego je na sebe uzeo od sjemena Abrahamova.
17 Stoga je trebalo da u svemu postane sličan svojoj braći, da milosrdan bude i vjeran Veliki svećenik u onome što se odnosi na Boga, kako bi okajao grijehe naroda.
18 Jer u onome u čemu je sâm iskušan trpio, on može pomoći onima koji su iskušavani.
3
1 Zbog toga, braćo sveta, dionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velikog Svećenika našeg vjeroispovijedanja, Krista Isusa,
2 vjernog onomu koji ga je postavio, kao što je i Mojsije bio vjeran u svoj kući njegovoj.
3 Jer on je bio dostojan toliko veće slave od Mojsija koliko veću čast od kuće ima onaj tko ju je sagradio.
4 Jer svaku kuću netko gradi, a onaj tko je sve sagradio jest Bog.
5 A Mojsije je, uistinu, bio vjeran u svoj kući njegovoj kao sluga, za svjedočanstvo o onome što će biti rečeno kasnije;
6 ali Krist, kao Sin, nad svojom vlastitom kućom; čija smo kuća mi, ako smjelost i ponos nade održimo čvrsto do svršetka.
7 Zbog toga, kao što govori Duh Sveti: “Danas, ako glas njegov čujete,
8 ne otvrdnite srca svoja kao u Pobuni, u dan iskušenja u pustari;
9 kada su me iskušavali oci vaši, provjeravali me i gledali djela moja četrdeset godina.
10 Stoga se rasrdih na taj naraštaj i rekoh: ‘Oni uvijek lutaju u svome srcu i nisu upoznali moje putove.’
11 Tako se zakleh u svome gnjevu: ‘Neće oni ući u moj počinak.’ ”
12 Pazite, braćo, da ne bi u kome od vas bilo srce opako, nevjerno, u odstupanju od živoga Boga.
13 Nego, hrabrite jedni druge svakodnevno dok još traje to “danas”; da tko od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha.
14 Jer sudiònici smo Kristovi postali ako prvotno pouzdanje do svršetka čvrsto održimo;
15 kao što je rečeno: “Danas ako glas njegov čujete, ne otvrdnite svoja srca kao u Pobuni.”
16 Jer neki su se, čuvši to, pobunili; ali ne svi koji su po Mojsiju izišli iz Egipta.
17 A na koje se on srdio četrdeset godina? Nije li na one koji su sagriješili, čija su mrtva tijela popadala u pustari?
18 A kojima se zakleo da neće ući u njegov počinak, ako li ne onima koji nisu vjerovali?
19 Tako vidimo da oni nisu mogli ući zbog nevjere.
4
1 Bojimo se, stoga, da se, dok nam još ostaje obećanje o ulasku u njegov počinak, ne utvrdi da je tko od vas uskraćen za to.
2 Jer nama je bilo propovijedano evanđelje kao i njima: ali njima riječ poruke nije koristila, jer je nisu združili s vjerom ti koji su je čuli.
3 Jer u počinak ulazimo mi koji smo povjerovali, kao što on reče: “Kao što se zakleh u svome gnjevu, neće oni ući u moj počinak; premda su djela dovršena od utemeljenja svijeta.”
4 Jer rekao je negdje o sedmome danu ovako: “I počinu Bog sedmoga dana od svih djela svojih”,
5 a ovdje opet: “Neće oni ući u moj počinak.”
6 Preostaje, stoga, da neki imaju ući u nj pa onima kojima je prvima propovijedano, ali nisu ušli zbog nevjere,
7 on ponovno određuje jedan dan, rekavši u Davidu: “Danas”, nakon toliko vremena; kao što je rečeno: “Danas ako glas njegov čujete, ne otvrdnite srca svoja.”
8 Jer da im je Isus dao počinak, ne bi on nakon toga govorio o nekom drugom danu.
9 Dakle, preostaje neki počinak narodu Božjemu.
10 Jer onaj tko je ušao u njegov počinak, počinuo je od svojih djela kao i Bog od svojih.
11 Potrudimo se, dakle, ući u taj počinak da tko ne padne po istome uzoru te nevjere.
12 Jer živa je riječ Božja i djelotvorna, i oštrija od svakog dvosjeklog mača; prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i prosuđuje misli i nakane srca.
13 I nema stvorenja koje njemu nije vidljivo, nego je sve golo i raskriveno očima onoga komu moramo dati odgovor.
14 Imajući, dakle, uzvišenog velikog svećenika, koji je prodro u nebesa, Isusa, Sina Božjega, čvrsto držimo vjeru koju ispovijedamo.
15 Jer nemamo velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego iskušavanoga u svemu poput nas, no bez grijeha.
16 Pristupajmo, stoga, smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.
5
1 Jer svaki veliki svećenik uzet od ljudi, za ljude se postavlja u onome što se odnosi na Boga, da prinosi darove i žrtve za grijehe:
2 da može suosjećati s onima koji su u neznanju i zašli s puta; jer je i sâm sputan slabošću.
3 Zbog toga mora, kako za narod tako i za sebe, prinositi žrtve za grijehe.
4 I nitko sâm sebi ne uzima tu čast, nego onaj koga pozove Bog, kao što je Arona.
5 Tako ni Krist nije proslavio samoga sebe da bude učinjen velikim svećenikom, nego onaj koji mu je rekao: “Ti si Sin moj, ja te danas rodih.”
6 Kao što i na drugome mjestu reče: “Ti si svećenik zauvijek po redu Melkisedekovu.”
7 On je u dane dok je bio u tijelu sa silnim vapajem i sa suzama prinosio molitve i prošnje onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, i bio je uslišan zbog strahopoštovanja.
8 Premda je bio Sin, iz onoga što je propatio naučio se poslušnosti
9 i, učinjen savršenim, svima koji mu se pokoravaju postao začetnikom vječnoga spasenja,
10 proglašen od Boga velikim svećenikom po redu Melkisedekovu.
11 O njemu imamo mnogo toga za govoriti, ali je teško riječima iskazati, budući da ste lijeni za slušanje.
12 Jer trebalo bi da dosad već budete učitelji, a vama ponovno treba da vas netko poučava što su početna načela Božjih riječi; i postali ste takvi da vam mlijeka treba, a ne čvrste hrane.
13 Jer svatko tko je još pri mlijeku, nevješt je u riječi pravednosti; jer je dojenče.
14 A čvrsta hrana je za one koji su odrasli, za one koji imaju iskustvom izvježbana osjetila za razlikovanje dobra i zla.
6
1 Stoga, pustivši početna načéla nauka o Kristu, pođimo k savršenstvu ne postavljajući iznova temelja pokajanju od mrtvih djela, i vjere u Boga,
2 nauka o krštenjima, i polaganja ruku, i uskrsnuća mrtvih, i vječnoga suda;
3 a to ćemo učiniti ako dopusti Bog.
4 Jer nemoguće je one koji su jednom prosvijetljeni, i koji su okusili dar nebeski te postali dionicima Duha Svetoga,
5 i okusili dobru riječ Božju i snage budućega svijeta,
6 ako otpadnu, ponovno obnoviti na pokajanje, budući da sami iznova razapinju Sina Božjega i javno ga ruglu izlažu.
7 Jer zemlja koja se napije kiše što na nju često pada i rađa biljem korisnim za one koji je obrađuju, prima blagoslov od Boga;
8 ali ona koja donosi trnje i čičak, odbačena je i blizu prokletstvu: njezin je svršetak spaljivanje.
9 No uvjereni smo za vas, ljubljeni, premda ovako i govorimo, da ste vi uz ono bolje i uz ono što prati spasenje.
10 Jer nije Bog nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i nastojanje u ljubavi, koje ste iskazali njegovu imenu time što ste posluživali i poslužujute svetima.
11 I želimo da svaki od vas pokazuje istu revnost prema potpunom pouzdanju nade do svršetka:
12 da ne budete lijeni, nego nasljedovatelji onih koji putem vjere i strpljivosti baštine obećanja.
13 Jer kad je Bog Abrahamu davao obećanje, budući da se nije imao nekim većim zakleti, zakleo se samim sobom,
14 rekavši: “Uistinu ću te blagoslivljajući blagosloviti i umnažajući ću te umnožiti.”
15 I tako je on, nakon što je strpljivo izdržao, zadobio obećanje.
16 Jer ljudi se, doista, zaklinju onime tko je veći i zakletva im je potvrda na kraju svake raspre.
17 Tako i Bog: htijući baštinicima obećanja što obilnije pokazati nepromjenljivost svoje odluke, zajamčio ju je zakletvom;
18 da bismo po dva nepromjenljiva čina, u kojima je bilo nemoguće da bi Bog slagao, mi koji smo mu pribjegli imali snažno ohrabrenje da se prihvatimo ponuđene nam nade,
19 koju imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše, koje ulazi u unutrašnjost iza zastora,
20 kamo je za nas ušao prethodnik, to jest Isus, učinjen zauvijek velikim svećenikom po redu Melkisedekovu.
7
1 Jer taj Melkisedek, kralj Salema, svećenik Boga Svevišnjega, koji je susreo Abrahama dok se on vraćao s pokolja kraljeva i blagoslovio ga,
2 kojemu je Abraham odijelio i desetinu od svega, koji u prijevodu najprije znači “Kralj pravednosti”, a zatim i “Kralj Salema”, to jest “Kralj mira”,
3 bez oca, bez majke, bez podrijetla, kojemu dani nemaju početka ni život svršetka, sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenikom zauvijek.
4 Promotrite sada kako je velik bio taj kome je i praotac Abraham dao desetinu od plijena.
5 Doduše, i oni od sinova Levijevih koji primaju svećeništvo, prema Zakonu imaju zapovijed da ubiru desetinu od naroda, to jest od svoje braće, premda su i ona izišla iz Abrahamovih bokova;
6 ali on kome se podrijetlo ne računa od njih, primio je desetinu od Abrahama i blagoslovio njega koji je imao obećanja.
7 A posve je neporecivo da bolji blagoslivlja manjega.
8 Osim toga, ovdje desetinu primaju oni koji umiru, a ondje ih prima onaj o kome se svjedoči da živi.
9 I, da tako kažem, u Abrahamu je desetinu dao i Levi, koji desetinu prima;
10 jer je on još bio u bokovima svoga oca kad ga je susreo Melkisedek.
11 Da je, dakle, savršenstvo bilo ostvareno po levitskom svećenstvu (jer narod je pod njim primio Zakon), koja bi onda bila potreba da ustaje drugi svećenik po redu Melkisedekovu i da se ne imenuje po redu Aronovu?
12 Jer kada se mijenja svećenstvo, nužno dolazi i do promjene zakona;
13 jer onaj o kome je to rečeno, pripada drugome plemenu, od kojega nitko nije služio pri žrtveniku.
14 Jer očigledno je da je naš Gospodin potekao iz Jude; plemena za koje Mojsije nije rekao ništa u pogledu svećenstva.
15 I još je očiglednije: jer taj drugi svećenik ustaje po sličnosti s Melkisedekom,
16 koji to nije postao po zakonu tjelesne zapovijedi, nego snagom neprolaznoga života;
17 jer on svjedoči: “Ti si svećenik zauvijek po redu Melkisedekovu.”
18 Jer se, doista, poništava prethodna zapovijed zbog njezine nemoći i beskorisnosti;
19 jer Zakon nije ništa usavršio, ali uvođenje bolje nade jest: po njoj se približavamo Bogu.
20 I nije on kao bez zakletve učinjen svećenikom.
21 Jer oni su bez zakletve postali svećenicima, a ovaj sa zakletvom onoga koji mu reče: “Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: ‘Ti si svećenik zauvijek po redu Melkisedekovu.’ ”
22 Utoliko je Isus postao jamcem boljega zavjeta.
23 I bilo je njih, uistinu, mnogo svećenika, jer ih je smrt sprečavala da ostanu;
24 a on, budući da ostaje zauvijek, ima nepromjenjivo svećeništvo.
25 Stoga on i može potpuno spašavati one koji po njemu pristupaju Bogu, budući da on uvijek živi da ih zastupa.
26 Jer takav nam je veliki svećenik bio potreban: svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnikâ i učinjen uzvišenijim od nebesa;
27 koji ne treba danomice, kao ti veliki svećenici, najprije prinositi žrtve za vlastite grijehe, a potom za grijehe naroda: jer je to učinio jedanput zauvijek prinijevši samoga sebe.
28 Jer Zakon je za velike svećenike postavio ljude podložne slabosti, a riječ zakletve koja bijaše nakon Zakona, Sina, koji je zauvijek savršen.
8
1 A glavno u ovome što smo govorili jest ovo: Imamo takvog velikog svećenika koji je sjeo zdesna prijestolju Veličanstva u nebesima
2 kao bogoslužitelj svetinje i istinskoga Šatora što ga je podigao Gospodin, a ne čovjek.
3 Jer svaki veliki svećenik postavlja se da prinosi darove i žrtve; stoga je nužno da i ovaj ima što prinijeti.
4 Jer da je na zemlji, ne bi bio svećenik, budući da postoje svećenici koji po Zakonu prinose darove,
5 koji služe primjeru i sjeni onoga nebeskoga, kao što je od Boga bio upućen Mojsije kada se spremao praviti Šator; jer: “Gledaj”, veli on, “da sve načiniš prema uzorku koji ti je pokazan na brdu.”
6 A sada je on stekao to uzvišenije bogosluženje koliko je posrednik boljega saveza, koji je bio ozakonjen na boljim obećanjima.
7 Jer da je onaj prvi savez bio besprijekoran, ne bi se tražilo mjesta za drugi.
8 Jer on im, kudeći ih, reče: “Evo, dolaze dani”, govori Gospodin, “kada ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez.
9 Ne kao savez kakav sam učinio s njihovim ocima u dan kada ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske; jer oni nisu ustrajali u mom savezu pa sam ih zanemario,” govori Gospodin.
10 “Nego, ovo je savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim nakon tih dana”, govori Gospodin: “Zakone ću svoje staviti u pamet njihovu i upisati ih u njihova srca; i bit ću im Bog, a oni će meni biti narod.
11 I neće više svatko učiti svoga bližnjega i svatko svoga brata govoreći: ‘Spoznaj Gospodina’, jer će me svi poznavati, od najmanjega do najvećega;
12 jer ću biti milosrdan njihovim nepravednostima i grijeha se njihovih i njihovih bezakonja neću više spominjati.”
13 U tome što spominje “novi savez”, zastarjelim je učinio onaj prvi. A ono što stari i zastarijeva, blizu je nestanku.
9
1 Imao je, dakako, i onaj prvi savez bogoštovne uredbe i ovosvjetsko svetište;
2 jer je bio načinjen Šator: prvi, u kojemu bijaše svijećnjak, stol i prikazni kruhovi, koji se naziva Svetinja,
3 a iza drugog zastora boravište zvano Svetinja nad svetinjama,
4 u njoj zlatni kadionik i Kovčeg saveza sav optočen zlatom, u kojemu je bila zlatna posuda s manom, Aronov štap što je propupao i ploče Saveza,
5 a povrh njega kerubi slave zasjenjuju prijestolje milosti; o čemu ne možemo sada potanko govoriti.
6 A kada je to bilo tako uređeno, u prvi dio Šatora stalno su ulazili svećenici obavljati bogoslužje,
7 a u drugi je jednom na godinu ulazio samo veliki svećenik, i to ne bez krvi koju je prinosio za sebe i za pogreške naroda.
8 Time Duh Sveti pokazuje da još nije bio očitovan put u Svetinju nad svetinjama sve dok je stajao prvi šator,
9 što je bio prikaz za tadašnje doba, u kojemu su se prinosili darovi i žrtve, što nije moglo usavršiti bogoslužnika u pogledu savjesti;
10 koji je bio utemeljen samo na jelima i pićima, raznim pranjima i tjelesnim uredbama nametnutim im do trenutka preustroja.
11 Ali Krist je, kao veliki svećenik budućih dobara, došao po većem i savršenijem šatoru, nerukotvorenom, to jest ne od ovoga Stvorenja;
12 i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj krvi, ušao je jedanput zauvijek u Svetinju zadobivši vječno otkupljenje za nas.
13 Jer ako već krv bikova i jaraca, i juničin pepeo, čime se škrope okaljani, posvećuje u pogledu čistoće tijela,
14 koliko li će više krv Krista, koji je po vječnome Duhu samoga sebe bez mane prinio Bogu, očistiti vašu savjest od mrtvih djela da služite živome Bogu?
15 I zbog toga je on posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršaja koji su bili pod prvim savezom, oni koji su pozvani prime obećanje vječne baštine.
16 Jer ondje gdje je oporuka, nužno je potrebna i smrt oporučitelja:
17 oporuka, zbog toga što valja tek nakon smrti, uopće nije na snazi dok oporučitelj živi.
18 Stoga ni onaj prvi savez nije bio ustanovljen bez krvi.
19 Jer Mojsije je, priopćivši svemu narodu svaku zapovijed Zakona, uzeo krv junaca i jaraca, s vodom, grimiznom vunom i izopom, te poškropio Knjigu i sav narod,
20 rekavši: “Ovo je krv saveza koji vam je odredio Bog”.
21 I šator i sve bogoštovno posuđe isto tako je poškropio krvlju.
22 I gotovo sve se po Zakonu čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja.
23 Bilo je, dakle, potrebno da se time čiste uzorci onoga što je na nebesima; ali same nebeske stvarnosti čiste se žrtvama boljima od tih.
24 Jer Krist nije ušao u rukotvorene svetinje, koje su tek prikazi one istinske, nego u samo nebo, da se sada pojavi u Božjoj prisutnosti za nas.
25 Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe, kao što veliki svećenik ulazi u Svetinju svake godine s tuđom krvlju,
26 jer bi tada morao trpjeti mnogo puta od utemeljenja svijeta; nego se sada pojavio jedanput na svršetku svijeta da odstrani grijeh prinijevši na žrtvu sebe.
27 I kao što je ljudima određeno jedanput umrijeti, a nakon toga dolazi sud,
28 tako je i Krist jedanput prinesen da ponese grijehe mnogih; a drugi put će se, bez grijeha, ukazati onima koji ga iščekuju na spasenje.
10
1 Jer budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne samo obličje stvarnosti, on ne može istim žrtvama, koje se iz godine u godinu neprestano prinose, nikada usavršiti one koji pristupaju.
2 Jer ne bi li se prestale prinositi kada bogoslužnici, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svjesnosti grijehâ?
3 Ali tim žrtvama se iz godine u godinu podsjeća na grijehe.
4 Jer nije moguće da krv bikova i jaraca ukloni grijehe.
5 Stoga on ulazeći u svijet veli: “Žrtvu i prinos nisi htio, nego si mi tijelo pripravio;
6 paljenice i žrtva za grijeh nisu ti se svidjele.
7 Tada ja rekoh: ‘Evo dolazim’ (u svitku Knjige piše za mene), ‘Bože, činiti volju tvoju.’ ”
8 Gore reče: “Žrtvu i prinos, paljenice i žrtvu za grijeh”, koje se po Zakonu prinose, “nisi htio, niti su ti se svidjele”;
9 potom veli: “Evo dolazim, Bože, činiti volju tvoju.” Tako on uklanja ono prvo da uspostavi drugo.
10 Po toj volji smo posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jedanput zauvijek.
11 I svaki svećenik stoji svakodnevno vršeći bogoslužje i učestalo prinosi iste žrtve, koje nikada ne mogu ukloniti grijehe;
12 a on, prinijevši samo jednu žrtvu za grijehe zauvijek, sjede zdesna Bogu
13 iščekujući otada dok se njegove neprijatelje položi za podnožje njegovim nogama.
14 Jer jednim prinosom on je zauvijek usavršio one koji su posvećeni.
15 Svjedoči nam o tome i Duh Sveti; jer nakon što prije bijaše rekao:
16 “Ovo je Savez koji ću sklopiti s njima nakon tih dana”, Gospodin govori: “Zakone ću svoje staviti u srca njihova i upisati ih u njihove umove;
17 i grijeha se njihovih i bezakonja neću više spominjati.”
18 A gdje je oproštenje toga, nema više prinosa za grijeh.
19 Imajući, stoga, braćo, smjelost za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj,
20 putem novim i živim koji je on posvetio za nas, kroz zastor, to jest njegovo tijelo,
21 i velikog svećenika nad kućom Božjom,
22 pristupajmo istinita srca u punom pouzdanju vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom.
23 Čvrsto i nepokolebljivo držimo ispovijedanje svoje vjere (jer je vjeran onaj koji je obećao);
24 i pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i na dobra djela,
25 ne zapostavljajući svoje sastajanje, kao što je u nekih običaj, nego hrabrimo jedni druge: i to više što više vidite da se približava Dan.
26 Jer ako svojevoljno griješimo nakon što smo primili spoznaju istine, ne preostaje više žrtva za grijehe,
27 nego neko strašno iščekivanje suda i bijesa ognja koji će proždrijeti protivnike.
28 Onaj tko je prezreo Mojsijev zakon, nemilosrdno bi poginuo na temelju dvojice ili trojice svjedoka:
29 zamislite koliko goru kaznu će zavrijediti onaj tko Sina Božjega pogazi i nesvetom smatra krv saveza, kojom je bio posvećen, i prezre Duha milosti?
30 Jer znamo onoga koji je rekao: “ ‘Osveta je moja, ja ću naplatiti’, govori Gospodin”; i ponovno: “Gospodin će suditi svome narodu.”
31 Strašno je upasti u ruke Boga živoga.
32 Nego prisjetite se prvih dana, u koje ste, tek prosvijetljeni, podnosili veliku patničku borbu;
33 djelomice javno, izvrgnuti porugama i nevoljama, i djelomice tako što ste postali zajedničari onih koji su tako prolazili.
34 Jer sa mnom u okovima ste suosjećali i s radošću prihvatili otimanje svojih dobara znajući da imate bolji i trajan posjed na nebesima.
35 Ne odbacujte, stoga, svoje pouzdanje, kojemu pripada velika naknada.
36 Jer postojanosti vam treba da biste, izvršivši volju Božju, primili obećanje.
37 Jer još samo malo i onaj koji dolazi doći će i neće okasniti.
38 “A pravednik će po vjeri živjeti: ali ako se tko odvrati, neće mu se radovati duša moja.”
39 No mi nismo od onih koji se odvraćaju natrag u propast, nego od onih koji vjeruju na spasenje duše.
11
1 A vjera je stvarnost onoga čemu se nadamo, dokaz onoga što se ne vidi.
2 Jer po njoj su stari primili dobro svjedočanstvo.
3 Vjerom shvaćamo da su svjetovi oblikovani riječju Božjom, tako da ovo što je vidljivo nije načinjeno od nečega pojavnoga.
4 Vjerom je Abel prinio Bogu bolju žrtvu negoli Kajin, po kojoj je primio svjedočanstvo da je pravedan: Bog je posvjedočio nad njegovim darovima. Po njoj i sada, premda je mrtav, govori.
5 Vjerom je Henok bio prenesen da ne vidi smrt; i nije ga se našlo, jer ga je prenio Bog: no prije svoga prijenosa primio je svjedočanstvo da je ugodio Bogu.
6 A bez vjere nemoguće je njemu ugoditi: jer onaj tko pristupa Bogu mora vjerovati da on jest i da nagrađuje one koji ga revno traže.
7 Vjerom je Noa, od Boga obaviješten o onome što još nije bilo vidljivo, potaknut strahom priredio kovčeg za spasenje svoga doma; čime je osudio svijet i postao baštinikom pravednosti koja je po vjeri.
8 Vjerom se Abraham pokorio kada je bio pozvan poći u mjesto koje je kasnije trebao primiti u baštinu; izišao je ne znajući kamo ide.
9 Vjerom se naselio u zemlji obećanja kao u tuđini, prebivajući u šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istoga obećanja,
10 jer je iščekivao grad s temeljima, kojemu je tvorac i graditelj Bog.
11 Po vjeri je i Sara zadobila moć da začne sjeme; i rodila je usprkos poodmakloj dobi, jer je vjernim smatrala onoga koji je obećao.
12 Stoga je od jednoga, i to obumrloga, nastalo potomstvo poput mnoštva zvijezda na nebu i poput nebrojena pijeska na morskoj obali.
13 U vjeri su svi oni pomrli ne zadobivši obećanja, nego su ih samo izdaleka vidjeli pa ih, uvjereni njima, prigrlili te priznali da su stranci i pridošlice na zemlji.
14 Jer oni koji takvo što govore, jasno očituju da domovinu traže.
15 I doista, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prigodu vratiti se.
16 Ali sada za boljom čeznu, to jest nebeskom: stoga se Bog ne stidi nazivati njihovim Bogom; jer im je pripravio grad.
17 Vjerom je Abraham, kada je bio kušan, prinio Izaka: on koji je primio obećanja, prinio je jedinorođenca,
18 o kome je bilo rečeno: “U Izaku će ti se nazvati potomstvo.”
19 Smatrao je da ga Bog može i od mrtvih uskrisiti; odakle ga je i primio u usporedbi.
20 Vjerom u pogledu budućnosti blagoslovio je Izak Jakova i Ezava.
21 Vjerom je Jakov, kad je umirao, blagoslovio oba Josipova sina i duboko se poklonio oslonjen na vrh svoga štapa.
22 Vjerom je Josip pred smrt napomenuo ono o izlasku djece Izraelove i dao zapovijed u pogledu svojih kosti.
23 Vjerom su Mojsija, kada se rodio, skrivali tri mjeseca njegovi roditelji; jer su vidjeli da je dijete krasno i nisu se bojali kraljeve naredbe.
24 Vjerom je Mojsije, kad je odrastao, odbio da ga se naziva sinom faraonove kćeri,
25 izabravši radije da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom negoli prolazno grešno uživanje,
26 smatrajući Kristovu sramotu većim bogatstvom negoli egipatska blaga, jer je gledao na nagradu.
27 Vjerom je napustio Egipat ne bojeći se kraljeva gnjeva, postojan kao da nevidljivoga gleda.
28 Vjerom je obavio pashu i škropljenje krvlju, da ih ne dotakne onaj koji je zatirao prvorođence.
29 Vjerom su prošli kroz Crveno more kao po suhome; što su i Egipćani pokušali, ali su se utopili.
30 Vjerom su zidine Jerihona pale nakon sedam dana obilaženja.
31 Vjerom bludnica Rahaba nije propala zajedno s onima koji nisu vjerovali, jer je s mirom primila uhode.
32 I što još da kažem? Jer ponestat će mi vremena počnem li govoriti o Gideonu, i Baraku, i o Samsonu, i o Jiftahu, i o Davidu, i Samuelu, i o prorocima,
33 koji su putem vjere pokorili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećanja, zatvorili usta lavovima,
34 pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, snagu povratili iz slabosti, postali smioni u boju, u bijeg natjerali vojske tuđinaca.
35 Žene su primile svoje oživljene mrtve; jedni, mučeni, nisu prihvatili oslobođenje, da postignu što bolje uskrsnuće,
36 a drugi su iskusili okrutna izrugivanja i bičevanja, i okove i tamnicu.
37 Bili su kamenovani, piljeni na dvoje, iskušavani, ubijani mačem: potucali su se u ovčjim runima i kozjim kožama, oskudijevali, bili su tlačeni, zlostavljani
38 (svijet ih nije bio dostojan); po pustinjama su lutali, i po gorama, i špiljama i pukotinama zemaljskim.
39 I svi su oni po vjeri stekli dobar glas, ali nisu primili obećanje;
40 jer je Bog za nas predvidio nešto bolje: da oni bez nas ne budu učinjeni savršenima.
12
1 Stoga i mi, okruženi tako velikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret, i grijeh koji nas tako lako opsjeda, te postojano trčimo trku što je pred nama,
2 uprijevši pogled u začetnika i dovršitelja naše vjere, Isusa, koji je, prezrevši sramotu, umjesto radosti što je stajala pred njim podnio križ i sjeo zdesna Božjega prijestolja.
3 Jer promotrite njega koji je podnio toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da se ne premorite i ne klonete u svojim umovima.
4 Još se niste do krvi oduprli boreći se protiv grijeha.
5 I zaboravili ste opomenu koja vam je kao djeci izrečena: “Sine moj, ne omalovažavaj kaznu Gospodinovu i ne kloni kada te on kori:
6 jer onoga koga Gospodin ljubi, toga i kažnjava, i šiba svakog sina kojega prihvaća.”
7 Ako kažnjavanje podnosite, Bog s vama kao sa sinovima postupa; jer koji je sin kojega otac ne kažnjava?
8 A ako ste bez kažnjavanja, u kojemu svi imaju udjela, onda ste kopilad, a ne sinovi.
9 Osim toga, tjelesne smo očeve imali za odgojitelje i poštovali ih: nećemo li se mnogo više Ocu duhova podlagati, i živjeti?
10 Jer oni su nas nešto malo dana kaznama odgajali onako kako im se činilo dobro, a on nama na korist: da budemo dionici njegove svetosti.
11 No nijedno se kažnjavanje zasad ne čini da je radost, nego žalost, ali poslije donosi mironosni plod pravednosti onima koji su njime uvježbani.
12 Zato uspravite ruke klonule i iznemogla koljena;
13 i poravnite staze svojim nogama da se hromo ne iščaši, nego da radije ozdravi.
14 Nastojte imati mir sa svima, i svetost, bez koje nitko neće vidjeti Gospodina.
15 Pomno gledajte da tko ne ostaje bez milosti Božje, da kakav korijen gorčine ne proklije i uznemiri vas te se time okaljaju mnogi,
16 da tko ne bude bludnik ili svetogrdnik kao Ezav, koji je za jedan obrok prodao svoje pravo prvorodstva.
17 Jer znate da je poslije, kada je htio baštiniti blagoslov, bio odbijen; jer nije našao mjesta pokajanju, premda ga je sa suzama tražio.
18 Jer vi niste pristupili opipljivoj gori ognjem usplamtjeloj, ni mraku, tami i vihoru,
19 i zvuku trublje, i glasu riječi (oni koji su taj glas čuli, zaiskali su da im se riječ više ne upravlja,
20 jer nisu podnosili zapovijed: “Ako li se i životinja dotakne brda, neka se kamenuje ili kopljem probode.”
21 I tako strašan bijaše prizor da Mojsije reče: “Strašno se bojim i dršćem”),
22 nego vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu, i nebrojenim tisućama anđela,
23 sveopćem skupu i crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, i k Bogu, Sucu sviju, i k duhovima pravednika koji su učinjeni savršenima,
24 i posredniku novoga saveza, Isusu, i škropljeničkoj krvi koja govori bolje negoli Abelova.
25 Gledajte da ne odbijete onoga koji govori. Jer ako nisu umakli oni koji su odbili onoga koji je govorio na zemlji, koliko ćemo manje mi ako se odvratimo od onoga koji govori s neba;
26 čiji je glas tada zemlju uzdrmao, a sada je obećao: “Još jedanput ću potresti ne samo zemlju, nego i nebo”.
27 A to “još jedanput” označuje uklanjanje onoga što je uzdrmljivo, onoga što je načinjeno, kako bi moglo ostati ono neuzdrmljivo.
28 Budući da smo primili neuzdrmljivo kraljevstvo, imajmo milost po kojoj služimo ugađajući Bogu s odanošću i strahopoštovanjem;
29 jer naš Bog je oganj koji proždire.
13
1 Bratoljublje neka traje.
2 Gostoljubivost ne zaboravljajte: jer njome su neki nesvjesno ugostili anđele.
3 Sjećajte se uznikâ kao da ste okovani s njima, i zlostavljanih, kao da ste i sami u tijelu.
4 Brak neka je častan u svemu i postelja neokaljana; a bludnicima će i preljubnicima suditi Bog.
5 Neka vaše življenje bude bez pohlepe; i budite zadovoljni onime što imate, jer je on rekao: “Nikada te neću napustiti niti te ostaviti.”
6 Tako da s pouzdanjem možemo reći: “Gospodin mi je pomoćnik, i neću se bojati što bi mi mogao učiniti čovjek.”
7 Spominjite se onih koji vama upravljaju, koji su vam govorili riječ Božju: nasljedujte njihovu vjeru promatrajući ishod njihova življenja.
8 Isus Krist je isti jučer i danas, i zauvijek.
9 Ne dajte se zanositi različitim tuđim naucima. Jer dobro je utvrđivati srce milošću, a ne jelima, koja nisu koristila onima koji su se njima bavili.
10 Mi imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti oni koji služe Šatoru.
11 Jer se tijela životinja čiju krv veliki svećenik unosi za grijeh u Svetinju, spaljuju izvan tabora.
12 Zbog toga je i Isus, kako bi posvetio narod svojom krvlju, trpio izvan vrata.
13 Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu sramotu:
14 jer nemamo ovdje trajnoga grada, nego onaj budući tražimo.
15 Prinosimo, stoga, po njemu neprestano žrtvu hvale Bogu, to jest plod naših usana, koje zahvaljuju njegovu imenu.
16 A dobro činiti i dijeliti s drugima ne zaboravljajte, jer takve su žrtve ugodne Bogu.
17 Pokorni budite onima koji vama upravljaju i podlažite se, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će za to polagati račun: da s radošću to čine, a ne žalosno, jer vam to ne bi koristilo.
18 Molite za nas: jer uvjereni smo da imamo dobru savjest i u svemu želimo živjeti pošteno.
19 Nadasve vas molim da činite to kako bih vam se što prije vratio.
20 A Bog mira, koji je po krvi vječnoga saveza od mrtvih izveo velikog Pastira ovaca, našega Gospodina Isusa,
21 neka vas usavrši u svakom dobrom djelu da vršite njegovu volju, čineći u vama ono što je njemu ugodno po Isusu Kristu, kome slava u vijeke vjekova. Amen.
22 Molim vas, braćo, podnesite ovu riječ opomene; jer vam samo ukratko napisah poslanicu.
23 Znajte da je naš brat Timotej oslobođen. S njime ću vas, ako uskoro stigne, doći pogledati.
24 Pozdravite sve koji vama upravljaju i sve svete. Vas pozdravljaju ovi iz Italije.
25 Milost sa svima vama. Amen.